Ljetni stanovi na planinama Raduši i Ljubuši

U seljačkoj kući po ovoj planini vlada neugodna nečistoća. Ovdje, istina je, nema vode i to donekle opravdava nečistoću, ali i pored toga ipak bi moglo da bude čistije, jer ne ovisi sve od vode. U njihovim sobama, gdje ljeti obično ne spavaju, ali spavaju cijelu zimu, ne znate upravo kako da se namjestite. Pod, zidovi, kreveta i stolice, sve je strašno prljavo i zagađeno gamadi. Sobe su okrečene, ali je kreč davno izgubio svoju bijelu boju. Zidovi su zadimljeni i začadili kao u kakvom dimnjaku. Sobe, kao i namještaj u njima, prepuni su stjenica. Stjenice su, sa rijet­kim izuzetkom, redovna pojava u ovim planinskim kućama. U jednoj od nekoliko posjećenih kuća vidio sam po zidu toliko stjenica, da sam se zaprepastio.

Planinski stanovi bosanskih stočara koji borave na planini Raduši, odnosno na položajima koji čine sastavni dio planine Raduše, sastoje se redovno od kuće i pojate. U bogatijih seljaka ili kod jačih zadruga nalaze se često po dvije kuće i po dvije pojate, a osim toga još posebne manje zgrade za spremu alata i oruđa, potrebne građe i drugog materijala koji stoji u vezi sa njihovim načinom života i rada. Opaža se razlika u gradnji starijih i novih zgrada. Ta razlika nije tako velika uglavnom rasporedu zgrade, jer je i kod novih kuća, kao i kod starijih, ostala osnovna podjela kuće u grionicu, sobu, tavan i magazu. Ali se kod novijih zgrada pazi više na solidniji i ljepši način gradnje. Svi oni što su bili u Prvom svjetskom ratu, naročito oni koji su bili u Rusiji, prenijeli su u ove predjele “ruski način” izrade krova. On se sastoji iz kratkih daščica koje se polažu jedna po drugoj na način kako se polaže crijep. Taj krov je ljepši, lakše se popravlja i ekonomičniji je sa stanovišta trošenja drvene građe. Stari krovovi su od dugačke daske – preko 1 m duge – za koju nije uvijek lako naći podesno stablo, koje će se pravilno cijepati u duge ciplje. Pri izboru takvog stabla često je rasipan drveni materijal.

Iz grionice su uklonili ležišta pa su u njoj ostavili samo ognjište, hambare (za spremu brašna) i sanduke za spremu posuđa i drugih sličnih predmeta potrebnih oko ognjišta. U koliko se spava u grionici postoje pokretna ležišta, koja se unose noću u grionicu a po danu spreme i uklone iz nje. Ležišta su široka i niska. Po njima se prostiru vuneni ćilimi i daju isti takvi pokrivači. Grionice nisu ni u novijim zgradama popođene, nego su nabijene zemljom i često oko ognjišta popločane kamenim pločama. Ali su zato sobe uvijek popođene i to vrlo solidno postavljenim podom. Zatim su okrečene, imaju prozore sa većim staklenim oknima (u starijim zgradama okna su mala i vrlo često zalijepljena papirom) i skoro redovno imaju po jedan ili po dva drvena kreveta. Samo je čistoća još uvijek vrlo slaba. S te strane ne bi rekao da ima neke razlike.

Kuća u kojoj čeljad stanuje građena je tako da je jedna i to donja strana kuće potpuno od brvana, koja se pri zemlji naslanjaju na kameni podzid. Brvna su pravljena od jelove građe. Cijelo odsječeno stablo raspolove pa onaj vanjski obli dio malo otešu, tako, da bude ravna ploha koja čini vanjsku stranu zida. Šira ravna strana stabla dolazi unutra. Brvna se širinom polažu jedno poviše drugog i uklapaju se i na jednu i drugu stranu u direke. Osim toga brvna se smožđe, tj. na tri mjesta svako brvno bude provrćeno debelim svrdlom jermenikom. U rupe se zabiju jaki klinovi koji se zatim utjeruju u rupe donjeg brvna. Tako su sastavljena sve dva i dva brvna a cijela strana brvana vezana je na taj način čvrsto međusobno i može da podnese udare najjačih vihora i bura bez štete po zgradu. Na najgornje brvno dolazi vinčanica a na nju rogovi sa krovom. Drugi i to gornji dio kuće izgrađen je od kamena. Kameni zid seže od zemlje do pod sami krov. Na taj zid položene su najprije podumente. Na njih se stavlja vinčanica s kojom se vežu rogovi i cijeli krov.

Gornji dio kuće naslanja se na kakav brežuljak, jer se cijela zgrada gradi pri brdu – u strani. U taj brežuljak ukopa se gornja strana koliko je više moguće. Ako se gradi u ravnom polju, onda se s te strane kuće uza zid nabaci zemlja i hrpe kamenja tako, da cijela ta strana kuće izgleda kao utrapljena.

Unutrašnjost kuće podijeljena je u dva odjela. U donjem dijelu je soba, a u gornjem dijelu grionica.

Soba ima pod i tavan. Pod sobe građen je od debelih trenica. I one su sklopljene jedna s drugom na taj način da je dužinom trenice s obje strane strugom prostrugan oluk. Kroz taj oluk protjera se posebna daska, koja se zove lištra, i koja na taj način sastavi dvije i dvije trenice. Osim toga trenice se prikuju klincima za gredu koja je pod njih položena. S obje strane sobe, ali izvan njezinih zidova, dakle sa vanjske strane, i odmah do kućnih vrata, nalaze se male pregradice pod istim krovom kao i kuća samo sa posebnim zidovima od brvana, to su ajati. U njima drže mlijeko i mliječne proizvode i posuđe potrebno za mlijeko. U sobi je po brvnima udaren najprije tanak sloj sitnih daščica na koje dođe lijep, a potom dođe kreč. Na sobi se nalaze, obično sa čeone strane, po dva mala prozora. Od namještaja u sobi se nalazi jedan ili dva drvena kreveta, nekoliko tronožnih stolica i zemljana peć sa drvenom ogradom za sušenje odjeće i obuće u zimsko doba. Ulaz u sobu je iz gornjeg odjeljenja kuće. Sobna vrata izdignuta su od zemlje za 20-35 cm. Dužina sobe iznosi oko 5 m; širina 4 m a visina 2 m. Donji dio kuće u kojem se nalazi soba i ajati izdignut je kamenim podzidom i gredama toliko iznad zemlje da pod sobom nastane prilično prostrana šupljina, magaza, u kojoj čuvaju sakupljeni bijeli mrs, zatim krompir i druge od zime osjetljive stvari.

Grionica ima s nutarnje strane omalterene i okrečene zidove. Nema poda a nema ni tavana. Mjesto poda po dnu je zemljani naboj ili u ponekim kućama kamene ploče ali samo oko ognjišta. U nekim kućama udare i nad grionicom do polovine tavan, druga polovina ostane otkrivena. Nad grionicom mora biti širok otvor do pod krov da slobodno može odlaziti dim sa ognjišta. Dim izlazi na badžu, otvor na krovu koji je zaštićen od vjetrova i kiše posebnim krovićem. Na grionici su dvoja vrata, izgrađena jedna naprama drugim. Na oba vrata ulazi se u kuću neposredno s polja. Prozora nema ni u jednom zidu grionice.

U grionici je glavni objekt ognjište, koje je obično postavljeno uz zid gornje lastavice. Popločano je, odignuto od zemlje otprilike 20 cm i ograđeno kamenim pločama. Na ognjištu nalaze se ovi predmeti: sadžak i sač, pod kojim peku hljeb, pitu, krumpir i dr. (Saksije nemaju u ovim planinskim kućama). Zatim ima ćusegija (maša), maša (mašice) i podpričanj koji podmeću pod drva da bolje gore. U zidu u istoj ravnini sa ognjištem postoji poput okna izdubljen prostor u koji se zgrće lug, dok je još vruć. Ta šupljina zove se lužnjak. U zidu poviše ognjišta nalaze se manji otvori, dva do tri, koje zovu pendžerići. Tu ostavljaju razne sitnije stvari koje trebaju pri radu na ognjištu. Na zidu, otprilike jedan metar poviše ognjišta, prave širi kameni ispust, 15 do 20 cm širok, koji zovu polica. Tu ostavljaju razne sitne stvari kao fildžane, kavenjake, mlin i dr. Poviše ognjišta vise veruge na verugnjači. Verugnjača se naslanja na jaču gredu koja ide preko ognjišta uprijeko preko cijele kuće, od jednog zida do drugog. Od suda potrebnog za jelo i pripremanje jela nalaze se u grionici: tepsije, tava, lonci, čanci, zdile, sinija, ćase, džezve, šerbitnjak (za kavu). Jedan dio suđa je od bakra odnosno od željeza, lonci su većinom od zemlje. Imaju i emajlirano suđe, koje i ovdje kao i drugim planinskim naseljima zovu zeleno suđe. Za uzvarivanje mlijeka upotrebljavaju bakreni kotao. To je obično veći sud te zahvata 30 do 50 litara. Manji željezni kotao u kome obično vare jelo (puru, krumpir) zovu bronzin. Jelo iznose na sofru (siniju) u drvenim čancima, koje zovu zdile. Kašike su im drvene. Gvozdene kašike i viljuške ne upotrebljavaju.

Za vodu imaju drven sud, fučiju, koja može da bude razne veličine. Sasvim male fučije iz kojih piju vodu zovu bucat. Oni rijetko donose vodu iz veće daljine jer se služe površinskom vodom koju drže u čatrnjama ili u koritima. Ali imaju i taj sud za donošenje vode na konju i zovu ga stranjača (brema). Kako još i danas kod mnogih kuća nema čatrnja to imaju ispod strehe svih zgrada izgrađene žlibe (oluke). Od tih žliba, ispod streha, razvedene su druge žlibe preko dvorišta sve do velikih korita u koja skupljaju kišnicu. Raduša je cijela bezvodna, stoga oskudijevaju s vodom. Zadnjih godina počeli su da grade čatrnje i danas malo koja kuća da ih nema. U kojoj kući nema čatrnje tu pomoću žliba hvataju kišnicu s krovova i drže je u velikim koritima. Ta voda često udara dimom jer se kroz krov neprestano dimi, pa se miris od njega uvuče i u vodu koja se sliva s krovova. Osim toga voda stoji u otvorenim koritima. Vjetar nanosi u nju prašinu i drugu nečistoću, stoga ta voda nije nikako dobra za piće. Ali planinari kažu da je još uvijek bolja nego voda iz lokava. Ljeti, kada nastanu velike suše brzo se potroši voda iz korita, pa onda nema druge vode nego iz najbliže lokve, s koje i stoka i ljudi istovremeno troše vodu. Za mijesenje hljeba imaju naćve i lopar. Naćve su prostran drven sanduk u kome drže brašno. Lopar je široka, okrugla daska s drškom, na koju se stavi hljeb pošto je umijesen i meće na ognjište pod sač. Od suđa za mlijeko i mliječne proizvode imaju dižvu, drven sud obično za mužnju krava. Zatim kabo za mužnju ovaca. Razlika između dižve i kabla je u tome što je dižva veća i ima ručku (rukaticu), a kabo je manji i nema ručke, nego po sredini jednu oblu priječku. Zatim imaju cidaljku ili cidilo. Nju obično prave sami na taj način da uzmu četvrtast ili okrugao komad željeznog lima pa ga na sitno izbuše klincem. To je grublja cidaljka. Osim nje upotrebljavaju kao cidaljke i vunene krpe koje otkaju naročito od vune. Od mliječnog posuđa imaju još škipove, stap, bukare, varljače, kačice za kajmak i sir i ćupove (velike zemljane sudove).