MARKO ČULJAK: Znanstveni skup iz 2005. godine – što se promijenilo?

NEUM – Znanstveno – stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem pod nazivom “Hrvati Bosne i Hercegovine – nositelji europskih vrijednosti?” koji organizira Ured hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine održava se 16. i 17. ožujka. Kao čelni čovjek ureda koji je organizator skupa, Dragan Čović je naglasio da je konferencija postavljena tako da u konačnici imamo vrlo jasan odgovor na to što žele Hrvati kao narod i kako to ostvariti.

Suorganizatori skupa su: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU BiH), Odjel za znanost i obrazovanje Hrvatskog narodnog sabora BiH (HNS BiH), Sveučilište u Mostaru, Sveučilište u Zagrebu, Sveučilište u Splitu i Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI), Mostar.

Tri tematska područja obuhvaćena skupom su:

– Povijest, kultura i jezik Hrvata Bosne i Hercegovine
– Europski put kao okvir za demokratizaciju Bosne i Hercegovine
– Ustavna i institucionalna jednakopravnost Hrvata kao temelj europske Bosne i Hercegovine

Znanstveni skup iz 2005.

U Mostaru je 2006. godine tiskana knjiga „Ustavno-pravni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini – Pravni status, jezik, mediji, obrazovanje, kultura“. Knjiga je zapravo zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog također u Neumu i to 27. i 28. listopada 2005. Nakladnici su Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost u Sarajevu te Sveučilište u Mostaru. Glavni urednik je prof.dr. Šimun Musa a izvršni urednik je (tada) mr. sc. Marinko Jurilj. U uređivačkom odboru bili su Mladen Bevanda, Frano Ljubić, Šimun Musa, Dalibor Brozović, Ivo Čolak, Marinko Jurilj, Borjana Krišto, Mile Lasić, Jozo Marić, Ljerka Ostojić, Željko Raguž, Marko Sapunar i Ivan Sivrić.

Ovaj zbornik radova okupljen u knjizi od iznimne je blisko-povijesne važnosti ne samo za Hrvate Bosne i Hercegovine već i za sve stanovnike BiH jer prikazuje o čemu su pisali i govorili pripadnici hrvatske znanstvene, kulturne, medijske i političke stvarnostiu BiH sredinom prošloga desetljeća, deset godina od Daytona. Kad bi iz sadržaja knjige opisali sve o čemu je se na znanstvenom skupu govorilo, popis bi bio predugačak jer je čak 31 znanstveni rad objavljen u knjizi. Navest ćemo naslove i autore nekih radova uz ispriku ostalim autorima:

Kako ostvariti jednakopravnost Hrvatskog naroda (rad Frane Ljubića), Pravni i stvarni status Hrvatskog jezika u BiH (Šimun Musa), BIH – stanje medija i uloga međunarodne zajednice (Milan Vego), Ugrožen ustavno-pravni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini (Zvonimir Šeparović), Ustavnim promjenama do demokratske, samoodržive i stabilne države ravnopravnih naroda i građana (Božo Žepić), Društvene i političke elite u BiH – pitanje odgovornosti (Ivan Vukoja), Sociolingvističke funkcije (standardnoga) jezika i pravo na uporabu vlastitoga jezika (Marko Samardžija), Hrvatski jezik u višejezičnosti Bosne i Hercegovine (Zrinka Jelaska), Javna televizija i kanali nacionalnih zajednca (Damir Matković), Medijske manipulacije u Bosni i Hercegovini (Željko Raguž), Odgojna i obrazovna paradigma školstva u svjetlu nacionalne, jezične i kulturne jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda u BiH (Ante Pavlović), Utemeljenje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Bosni i Hercegovini (Rudi Tomić).

Na kraju knjige kao zbornika radova donešena je Deklaracija o ustavno-pravnom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini koju potpisuju prof. dr. Mladen Bevanda, tadašnji predsjednik Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost BiH te prof. dr. Frano Ljubić kao tadašnji rektor Sveučilišta u Mostaru. U deklaraciji se osim o ustavno-pravnom položaju Hrvata govori i o jeziku, medijima, obrazovanju i kulturi.

Neke bitne odrednice iz deklaracije su:

O ustavno-pravnom položaju – „Sukladno europskim poveljama i međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima i slobodama, kao i drugim međunarodnim dokumentima, izjavljujemo da je hrvatski narod, koji već četrnaest stoljeća živi na prostorima Bosne i Hercegovine, stekao neupitna i neotuđiva prava na samoodržanje, jednakopravnost i politički subjektivitet, te potpuno jednaka prava na Bosnu i Hercegovinu i jednak udjel u vlasti Bosne i Hercegovine kao i druga dva konstitutivna naroda. Ispunjenje ove temeljne postavke preduvjet je za opstanak države Bosne i Hercegovine kao zajednice konstitutivnih, jednakopravnih i suverenih naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba i svih njezinih građana, ali tako da nijedan narod neće i ne može drugom narodu osporavati ili priječiti njegova vlastita prava.“ Nakon navedenih nedostataka Aneksa IV – Ustava BiH, i opisa političke i kulturne neravnopravnosti i majorizacije, navodi se dalje: „Korijen te neravnopravnosti je entitetska struktura države, koja se treba promijeniti da bi Bosna i Hercegovina postala stabilna, samoodrživa i i demokratski uređena, pravna i socijalna država ravnopravnih naroda i punih ljudskih prava svih građana.“

O jeziku – „Hrvati u Bosni i Hercegovini rabe, prihvaćaju i razvijaju hrvatski standardni jezik, pismo latinicu kao jedinstvenu i samosvojnu tečevinu Hrvata uz ostale kulturne i duhovne značajke svoga identiteta.“ Posebno je naglašeno slijedeće: „Ocjenjujući kako je u Bosni i Hercegovini na djelupotiskivanje, zaobilaženje pa i negiranje službene i javne uporabe hrvatskog jezika, u administraciji, prosvjeti, kulturi, medijima i drugim javnim krugovima i ustanovama, odlučno se protivimo svim pokušajima nasilništva kao i svakog oblika unitarizacije jezične politike „bh standarda“, bez obzira na njihov oblik i izvorišta.“

O medijima – „U cilju razvijanja i održavanja svog narodnog identiteta, hrvatski narod u Bosni i Hercegovini želi i treba imati javne informativne ustanove. Treba i u okviru Javne radiotelevizije Bosne i Hercegovine imati radiotelevizijski kanalna hrvatskom jeziku kako to danas u Bosni i Hercegovini imaju Srbi i Bošnjaci, neovisno o činjenici kako se oni nazivaju. Pozivamo se na članak 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojim se jamči pravo na slobodno izražavanje i informiranje. (…) Postojećim i predloženim zakonskim rješenjima Hrvati u Bosni i Hercegovini, naša narodna kultura te hrvatski jezik stavljeni su u diskriminirajući položaj u odnosu na druga dva naroda, čime se ugrožava politički i kulturni identitet hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.“

O obrazovanju – „U Bosni i Hercegovini postoje tri suverena, konstitutivna naroda, tri jezika, više tradicija, kultura i religija. Ustavno je pravo svakog naroda da ima obrazovanje, na svim stupnjevima, na svom jeziku. (…) Oduzimanje prava hrvatskom narodu na obrazovanje, na vlastite škole izravna je poruka da se ne vraćaju na svoja prijeratna mjesta, a onima koji su ostali na svojoj djedovini da se iseljavaju ili asimiliraju.“

O kulturi –„Hrvatski je kulturni identitet jedinstven, uz razumljivi pluralizam regionalnih osobitosti koje čine bogatstvo hrvatskog nacionalnog bića. (…) Poštujući prirodu kulture koja se ne zatvara u etničke ili nacionalne granice, a koja se stvarala i najplodnije izvirala iz narodnog duha, apeliramo na subjekte koji baštine legitimitet donošenja odluka i njihove provedbe da imaju u vidu kako odnos prema narodnoj baštini ima trajno pozitivno značenje za Hrvate i državu u kojoj žive.“

Na kraju Deklaracije je posebno istaknuto u italicu: „Odlučni živjeti zajedno u cjelovitoj, uređenoj i za sve prosperitetnoj državi, u uvjetima mira, pune tolerancije, međusobne ravnopravnosti, uvažavanja i punog povjerenja pozivamo znanstvenike, kulturne i javne djelatnike, političare i političke stranke iz reda sva tri naroda, kao i međunarodne čimbenike, na otvoreni demokratski dijalog o ustavnim promjenama, koje bi trasirale put i omogućile da Bosna i Hercegovina postane stabilna država i punopravna članica Europske unije i drugih međunarodnih organizacija.“ Neum, 28. listopad 2005.

A danas…

Dvanaest godina kasnije, mnoge teme sa znanstvenog skupa još uvijek su aktualne. Ustavnih promjena nigdje na vidiku, treći entitet ili neki drugi oblik ravnopravnijeg uređenja po Hrvate također, a televizijskog kanala na hrvatskom jeziku u sklopu javnog RTV servisa ima, na usnama političara, svako četiri godine. Kad se govorilo o obrazovanju, kao da su znali da povratka u, recimo, RS, nema jer nema ni nastave na hrvatskom jeziku, u većini slučajeva.

Ni pozitivne stavke o približavanju EU nisu mogle, kako smo i prognozirali, dugo trajati. Posebno od nedavnih događanja u tročlanom predsjedništvu koja zorno svjedoče da je BiH zemlja koju neće prihvatiti u europsku obitelj jer nas ovakve jednostavno ne žele. Iskreno, ni bi se sami ne bi poželjeli.

Što nas očekuje na skupu „Hrvati Bosne i Hercegovine – nositelji europskih vrijednosti“, kakve poruke će biti odaslane, koji zaključci donešeni, hoće li se ‘roditi’ još jedna deklaracija, ostaje nam vidjeti. Iz isječaka knjige koja je prezentirana vidi se da su brojne poruke iz znanstvenih radova prije dvanaest godina bile pozitivne. Brojni nedostaci opisani. Ipak, malo toga se pokrenulo s mrtve točke po Hrvate BiH. Misleći na sve Hrvate, na naša prava na sve spomenuto, a ne samo na legitimne pripadnike u obnašanju vlastii dijeljenju mjesta u svakojakim institucijama.

Zar je moguće uopće da se u obnašanju funkcija u institucijama zaborave elementarne potrebe nas četiristotinjak tisuća? Šteta jer ovaj zbornik radova iz Neuma od prije dvanaest godina načinjen je od radova ljudi koji su i istinski disali i dišu za bolje sutra po sve Hrvate a ne samo za elitu.A hrvatski narod, i onda i danas, podržat će svako pozitivno rješenje koje će nam donijeti punopravne slobode i uživanje naših prava koja neće štetiti drugima.

Problem se događa kada se u međusobnim odnosima nečija prava ne poklapaju s nečijim drugim viđenjima ustavno-pravne današnjice Bosne i Hercegovine. Ne tražeći mnogo već jednakopravnost, baš bi bili sretni da o predstojećem skupu u Neumu izvještava program javnog RTV servisa na Hrvatskom jeziku. Tko zna, možda za 12 godina. Od skupa prije 12 godina, promijenilo se malo toga ili ništa. Na bolje barem. A na gore, mnogo toga. Mnogo toga što ide na dušu brojnima i, na žalost, iz sva tri naroda dakle, i iz hrvatskoga.