Matej Škarica: Skrivena Rama – Kraljeva stolica na Klečkoj stijeni
Već sam se u jednom od svojih prijašnjih osvrta dotaknuo „Klečke stijene“. – I hvala Bogu na uspjehu rada. Sada mi na um pade pomisao kako bi trebalo istražiti pojavnost i pripovijest o „kraljevoj stolici“ na istoj zemljopisnoj tvorbi veličanstvenog izgleda. Klečka stijena ili „stina“ kako se u Rami običava reći na ikavici, jest prirodna građevina oštrih i okomitih padina smještena na istočnom dijelu Ramskog kraja iznad sela Klek. Gledajući je s zapadnih strana, ona u ljetne dane zrači posebnom snagom, stalnošću i sjajem. Zapravo s nje je teško skrenuti pogled u bilo koje doba godine kako je ponajveća prirodna građevina na širem području. Velika je i sebi dovoljna Klečka stijena. Zahvalan motiv za slikanje koji uvijek stoji i čeka. Na drugom kraju dolinskog područja ali u mnogo manjem obujmu njoj se donekle preslikava – odnosno sasvim je nalik – „Pasja stijena“, a ispod koje izvire gorska rječica Crima (desna pritoka Rame).
Kako i koliko se Priroda voli igrati vidljivo je posvuda u Ramskom i Neretvanskom kraju, no ovaj put ona kao da je poštovala određene pravilne geometrijske oblike (forme) gradeći svojevrsni sivo-plavi hram između neba i zemlje. Donekle slične oblike svaki putnik namjernik može uočiti na putu uz dolinu Neretve, na relaciji između Bijelog Polja i Jablanice, točnije kod mjesta Salakovac, Drežnica, Grabovica i Aleksin Han. Tu su visoke stijene i oštre klisure s prirodnim skulpturama i neobičnim rubnim raslinjem, a koje su prirodne sile leda, pada vode, sunčevog plama, divljeg toka rijeke i rušenja brojnih potoka s područja iznad isklesale kroz desetke tisuća godina svoga toka. To mjesto potrebno je proglasiti zaštićenim područjem jer predstavlja prirodnu galeriju kraškog obličja na velikim visinama. Pristup je tu nemoguć i čovjeku nepotreban. No, koliko god na prvu pomisao postojala određena poveznica između dva navedena područja (Neretve i Rame) ipak je razlika očita i neosporna. Klečka stijena leži osamljena, daleko od rijeke Rame, na suhom i okružena gustom vegetacijom.
Ponosno i gordo gleda negdje u daljine predstavljajući prijelaz, rampu i plato te krijuć' tko zna koje tajne i zametene stazice?.. Osim općeg nezanimanja ljudi, i rat je učinio svoje te otjerao ljude s ovih sad divljih i poprilično nepristupačnih područja. Putova nema ili su slabi, zarasli i zapušteni. Ljudi se kreću uglavnom od sela do sela, od jedne pitome točke do druge, određenim stazama i puteljcima i to je to. Skretanje i stranjanje se nikad nije savjetovalo. Također pri pomisli na mine mnogi će odustati od kretanja na put ili izlet. Život u Rami nikad nije bio lagan!
No vratimo se na temu… Naime, postoji pučka pripovijest o kamenoj stolici na Klečkoj stijeni. Djed mi je pričao kako je to, ni manje ni više, nego „kraljeva stolica“! Izrađena u stijeni, služila je nepoznatim svrhama. Nitko se nije ni pitao što bi to moglo biti osim stolica koji pripada kralju. – I to je sve, suvišno je bilo dalje pitati i kopati! No kada razgrnemo patinu vremena i okrnjenog znanja, moguće je da je taj objekt imao određenu vjersku, sudsku ili čak i vjersko-ritualnu svrhu u vremenima humsko-bosanskog srednjovjekovlja. Znači bio bi iz vremena narodnih vladara i velmoža. Služio je kao potvrda nečije vlasti ili moći. Da li je Rama ikad imala kralja u pravom smislu riječi ne zna se, kako ne postoje pisani dokazi no otkud onda u narodu ali i pojedinim znanstvenim krugovima pozivanje na pojam – …rex Ramae…, i – kraljeva (stolica)? Stolica od kamena ima određenu vezu s klesarima, zanatlijama i umjetnicima odnosno kovačima tog doba, dakle ima vezu sa stećcima.
Stećci ili bilizi (od biljeg – znak, ures…) svjedoče o istančanom, izgrađenom kultu mrtvih i o naročitom štovanju koji se očituje kroz izražaj vjere u zagrobni život, besmrtnost duše i trajnost poslije smrti. Simboli na njima su jako razvijeni, stilizirani, mada u dosta primjera znatno primitivni i grubi. No u tome jest njihova snaga i onozemaljska tajnovitost – valja naglasit. Postoje stećci u kojima susrećemo čitave prikaze života tadašnjeg običnog svijeta pa čak i velikaša kroz; lov, ples ili vitešku borbu i nadmetanje. Ti su prizori dosta plošno i oskudno predstavljeni no ponegdje su vrlo kićeni i dobro opremljeni. Naručitelji takvih komada su bogatiji plemići, mjesni glavari, banovi ili sam kralj. Mada pismo nije toliko zastupljeno, na stećcima se mogu vidjeti prikazi koji govore više od ikakvog natpisa (primjer s pročelja stećka Radivoja Miloradovića iz okolice Stoca – junak sa uzdignutom rukom, luk i strijela te koso raspolovljen grb sa mačem), a postoji i natpis: Sie leži dobri Radoe sin voevode Stipana na svoi baštini Batnogah… Postoje stećci koji govore o bogatom životu na dvoru, trenutcima radosti i životnog obilja, pučkim veseljima praćenih narodnim kolom i plesovima no sve u svemu krajnje su rijetki i vezani za područja onodobne uprave, trgovine i političke moći.
U Rami, kao imenski staroj regiji, stećci se tako mogu naći na nekoliko mjesta. Najveći, najdotjeraniji i najbrojniji su na susjednom Blidinju te Risovačkom području dok su na drugim mjestima u Rami poprilično grubo rađeni te su lokacijski vrlo raštrkani (selo Lug). U Rami tih skupišta stećaka ima na više mjesta ali napomenut valja Ljubunce, Uzdolsko područje, Mašete i Luško područje. Nakon dolaska Turaka na naša područja stećci se više ne izrađuju. Stanovništvo koje je kasnije doseljavalo u Ramu – točnije nakon velikih turskih progona u 17. i 18. stoljeću – uglavnom nije nikad posebno osjećalo povezanost s ovim kamenim nadgrobnim spomenicima pločastih, izduljenih i nepravilno pravokutnih klesarskih oblika s različitim simbolima iz vremena bosansko-humskih banova tj. kasnijih kraljeva.Velik broj njih je zatrpan zemljom, prevrnut, oštećen ili uništen ili su od njih građeni staje i pregrade. Neke čak i jedva možete prepoznati i nisu vrijedni u kulturnom i graditeljskom obliku. Stećci govore o stanovnicima koji su tu živjeli, njihovom bogatstvu odnosno siromaštvu, načinu života i vjerovanjima.
Dakle nešto ima, postoji neka veza, neki ''link'', no kako to često biva u svakodnevnom životu, bit će vrlo teško pronaći i potvrditi. Ono što jest bitno i zanimljivo u ovom slučaju jesu neistražena područja Donje, Srednje i Gornje Rame. Malo područje Srednje Rame bi bilo određena poveznica s gore navedenim područjem Blidinja i Risovca koje kao takvo spada već u granično područje prema Jablanici, Mostaru, Širokom Brijegu, Posušju i Tomislavgradu. Blidinje i Risovac od Srednjeg vijeka i njegovih katoličkih kraljevstava pa unatrag sve do Rimskog doba i Ilirika bilježe koliko-toliko bogat život. Barem u onom prometnom i stočarskom gorsko-naseobinskom obliku. Tuda je išao put iz provincije Dalmacije prema središnjoj Bosni, zemlji bogatoj rudama i šumama. Prirodno je to bogato i svakako vrijedno područje koje treba dodatno zaštititi kako u posljednje vrijeme (od kraja devedesetih godina) dolazi na bezobziran udar polupravnih i bespravnih graditelja vikendica tih nelijepih građevina koje služe zimskom turizmu. Blidinje jest proglašeno parkom prirode ali je postalo i park s izlošcima ljudske sebičnosti, pomame i primitivizma kroz navedenu gradnju objekata koji malo ili nimalo poštuju okoliš i tradicionalnu planinsku gradnju.
Nekropola (grč. nekros – mrtav + polis – grad. veće i bolje urađeno i ukrašeno groblje) na Blidinju vrlo dobro je istražena poslije Drugog svjetskog rata i njeni stećci su zabilježeni i dokumentirani. Lokaliteti Blidinja i Risovca kao kulturno-povijesne cjeline zahtijevaju u budućnosti dodatno pažljiv pristup i analizu. Isto kao što se nemali broj područja u Gornjoj Rami treba istražiti jer sadrže ostatke razvijene kršćanske kulture iz kasnog srednjeg vijeka.
Općenito, u aktivnostima otkrivanja te dokumentiranja društveno-povijesnih činjenica vrijedi napomenuti imena arheologa Ćire Truhelke i Đure Baslera, etnologa Milenka S. Popovića te vrsnog istraživača bh. srednjovjekovne kulture – povjesničara Šefika Bešlagića. Bešlagić je autor sjajne knjige Stećci – kultura i umjetnost u kojoj do u sitne detalje i vrlo predano opisuje navedeno područje i nekropole, od Stolačke do ove Risovačke. Tu su i određeni istraživači novijeg naraštaja poput dr. Rajka Glibe koji pak na sebi svojstven književno-pripovjedački način upućuje na određene činjenice o kraljevini Rami kao teško zanemarivom srednjovjekovnom titularnom elementu te raznim pučkim običajima iz užeg života Rame. On je i dodatno ukazao na postojanje navedene kamene stolice u tom zabačenom dijelu Rame, a koja već danas zvuči kao nešto nevjerojatno, krajnje nedostupno i polu-stvarno.
I doista, samo ime Rame je nadasve zanimljivo i snažno u svojoj jednostavnosti. No što više o njemu i njegovom krojenu razmišljate tim više padate u još veću upitnost i nedoumicu – otkud dolazi to neobično ime na ovim ilirsko-slavenskim područjima? To je gotovo nemoguće odgovoriti niti to danas itko više i može sa sigurnošću znati. Ipak, sada nije mjesto za raspravu o tome, stoga vratimo se Klečkoj stijeni i kamenoj „kraljevoj stolici“ smještenoj na njoj! Zaključak je jedan – ako po pripovijestima i svjedočanstvima postoji, potrebno je onda pronaći, obilježiti i zaštititi tu kamenu stolicu, utvrditi njenu namjenu i točno vrijeme iz kojeg je mogla potjecati. Napraviti dobru kulturnu i turističku promociju u sklopu Općine Prozor-Rama te ohrabrivati mlade ljude da se počnu baviti istraživanjem Ramskog kraja u povijesnom, književno-narodno-ostavštinskom, zemljopisno-geološkom te svakom drugom smjeru. Jedino hrvatsko Sveučilište u BiH ima potrebne i stručne ljude, arheologe i povjesničare koji trebaju ponovno pregledati i analizirati povijest ranog srednjeg vijeka, narodnih vladara i kršćanske kulture na širem području Rame. Do tada, Rama će, kao i svaki drugi sličan naš kraj, ostati i dalje skrivena, zapravo usudio bih se reći, zapuštena.
Blidinje.NET
