Misa u pokretnoj kolibi
Izgradnjom kuće za fratre riješen je problem stanovanja, ali je ostao teži problem – crkva. Napravljena je najprije kolibica od pletenog pruća, a onda je fra Anto Vladić napravio “pokretnu kapelicu” na kotačima (6 x 3 m), koja se prevlačila na brdo Šćit, Brijest, Kadijinu stijenu ili na Rašće i u njoj se slavila misa dok je narod ljeti i zimi bio nezaštićen. Međutim, prošlo je vrijeme pogodno za dizanje vjerskih objekata u Bosni, otišao je Omer‑paša, a bosanski su begovi opet uspjeli u Carigradu nagovoriti Portu koja je odredila da se crkve mogu graditi tek onda kad svi muslimani koji stanuju na dotičnom području izjave da im crkva neće smetati. Zato je trebalo da starješine svih sela (muhtari) potvrde svojim pečatima na kotarskoj oblasti (ukjumetu) da pristaju na gradnju crkve. Nakon toga je trebalo skloniti činovnike kotarske oblasti da i oni dadnu sličnu potvrdu te pošalju molbu veziru i njegovu vijeću (medžlisu) u Sarajevo, gdje je opet slijedilo slično natezanje s činovnicima. Svuda je mito bilo jedino sredstvo za obavljanje poslova. Kad je molba konačno poslana u Carigrad, trebalo je nekoliko godina čekati njezino rješenje i podmićivati, i koga treba i koga ne treba. Sličan postupak je bio i prilikom otkupljivanja dobivene dozvole. Vladić koji potanko opisuje potkupljivost turskih činovnika, konstatira da je za dobivanje dozvole za gradnju crkve ponekad trebalo čekati preko deset godina.[1] Zanimljivo je ipak ono što je fra Anto Vladić zapisao u svojim bilješkama o dobivanju dozvole za gradnju crkve:
“Tri smo godine zlopatili dok smo dobili ´Ferman´ da možemo crkvu graditi. Najviše nam je smetao Ali Riza paša‑mutasarif (okružnik) u Travniku. Ućumet (kotarska oblast) u Gornjem Vakufu, od kojega je trebalo isposlovati mazbatu za crkvu, nije nam se odveć protivio, a tako ni bezi Kopčići ni prozorski Turci. Balije, poturice, seljaci gdje su god mogli, bili su i proti nama i proti crkvi”.[2]
[1] Usp. J. Vladić, Uspomene o Rami, str. 107.
[2] J. Vladić, Urežnjaci, str. 350.
