Misijski put sestre Vedrane Ljubić: 28 godina služenja u Ugandi
Sestra Vedrana Ljubić iz župe Uzdol u Rami članica je Sestara kćeri Božje Ljubavi hrvatske provincije i već dvadeset osam godina misijski djeluje u afričkoj državi Uganda. Ovih dana boravila je u svojoj rodnoj župi Uzdol za patron svetog Ivana Krstitelja, te smo razgovarali o misijskom radu, izazovima i kako se može pomoći njezin rad i rad svih misionara.
Razgovor osvjetljava svakodnevne izazove, društvenu nepravdu, ali i konkretne projekte kojima se poboljšava život lokalnog stanovništva.
Poziv, društveni izazovi i nejednakost
Nakon rada u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kao katehistica i orguljašica, odazvala se misijskom pozivu. Trenutno se nalazi u gradu Mbarara, drugom po veličini u državi, gdje vodi kuću odgoja. Njezina zajednica broji 57 sestara, od kojih su većina domaće Uganđanke, uz nekoliko misionarki iz Brazila i Hrvatske. Glavni fokus njihovog rada je obrazovanje mladih djevojaka koje se pripremaju za redovnički život, ali i šira socijalna pomoć zajednici.
O svom pozivu i misijskom radu u Ugandi sestra Vedrana govori: „Poziv je poziv od Boga, a na nama je hoćemo li se odazvati. Bog nam je dao slobodu. Eto, ja sam se odazvala. Dugo sam čekala da pođem u Afriku. Radila sam u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kao katehistica i orguljašica na župama, a onda kad je bilo moje vrijeme, moji poglavari su odlučili da me pošalju u Ugandi. Eto, u Ugandi sam, Bogu hvala, dugo vremena.“
Sestra Vedrana Ugandu opisuje kao zemlju bogatu resursima, ali opterećena korupcijom i nepravednom raspodjelom bogatstva. Vlasti često zanemaruju osnovne potrebe stanovništva, što dovodi do ekstremnog siromaštva. Sestra Vedrana ističe da, iako je engleski jezik olakšao njezinu integraciju, svakodnevna borba s nesigurnošću i nedostatkom posla za obrazovane mlade ljude ostaje velik izazov. Mnogi su zbog beznađa prisiljeni na kriminal kako bi preživjeli.
„Osobno nisam naišla na neke probleme, s obzirom da sam učila engleski prije. Tamo je službeni engleski, jezik engleski, tako da sam s te strane bila pošteđena onog, muke doći u neku zemlju. Kad sam došla u Afriku, svakako našla sam bolje nego sam, eh, zamišljala, nego mi znamo o Africi. A danas je opet sve puno bolje i moglo bi biti i bolje, ali mi znamo kako stoji i kod nas i u drugim državama gdje je korupcija, gdje je, gdje je, vlasti ne misle o drugima, nego misle samo na sebe. Evo, tamo je taj problem. Afrika je, odnosno Uganda je posebno bogata zemlja, ali se ne, eh, to bogatstvo se ne, ne dijeli ravnopravno ili bar donekle da imaju ti ljudi ono najosnovnije.“
O tome gdje trenutno djeluje sestra Vedrana je kazala: „Ja sam u Ugandi na zapadu Ugande. Bila sam prije na istoku Ugande, a sad sam došla u, na zapad Ugande. Zove se mjestom Barara. To je drugo, drugi grad, eh, veći. Dakle, poslije Kampale, glavnog grada, to je veći grad Ugande i tu sam, tu djelujem. Ja sam u kući odgoja i tu sam pretpostavljena. Eh, tu sam odgovorna za sve sestre u Ugandi. Nas ima tamo sad pet misionarki, tri sestre iz Brazila, sestra Bogdana Markić iz Aladenića i ja smo hrvatske sestre i, a ostale su sve Uganđanke. Sve skupa nas ima pedeset sedam.“
Konkretna pomoć i projekti održivosti
Osim duhovnog rada, sestre su aktivne u zdravstvu i graditeljstvu. Sestra Vedrana je uz pomoć dobročinitelja nedavno izgradila dvije kuće za najsiromašnije. Poseban naglasak stavlja na problem nedostatka električne energije; budući da Uganda leži na ekvatoru, mrak traje 12 sati, što djeci onemogućuje učenje. Trenutni prioritet je prikupljanje sredstava za solarno osvjetljenje u zabačenim obiteljima. Misionari u potpunosti ovise o donacijama vjernika iz domovine, jer nemaju druge izvore prihoda.
“Mi sestre Kćeri Božje Ljubavi se bavimo odgojem, obrazovanjem i zdravstvom. Ja sam još aktivna u pomaganju školovanja djece i gradnji kuća sirotinji. Nedavno sam izgradila uz pomoć dobročinitelja dvije kuće, baš prije nego sam pošla ovamo,” kazala je sestra Vedrana Ljubić.
Vidljivo je da se gradi, obrazuje i u tom misijskom radu potrebna je pomoć zajednice. O tome kako se može poduprijeti rad sestra Vedrana je pojasnila: “Potrebna nam je molitva da se ljudi mole za nas. To nam je najvažnije, jer smo često izložene nesigurnosti na cesti. Kako je jako teško naći posao puno je onih koji su školovani, koji imaju diplome i više od diploma, a nemaju posao. Onda su ti ljudi, ne mogu ih ni osuđivati, osuđeni su, odnosno šta mogu drugo nego baviti se kriminalom ili tako nešto slično. Potrebna nam je molitva, a isto tako, oni koji imaju, tko može pomoći bilo bi dobro isto da se sjeti misionara. Nama su, recimo, potrebna misijska vozila, jer doći do ljudi moraš imati auto. Potrebne su nam i financije za gradnju, izgradnju kuća…Dođu vam na vrata s različitim potrebama, treba ići na operaciju, treba ići na sprovod, nema novca i onda uvijek se očekuje da mi trebamo pomoć. Dakle, potrebna nam je i financijska pomoć.“
Najjednostavniji način pomoći je preko svojih župa ili preko misijskih centrala koje su u Sarajevu i Zagrebu.
Misijske centrale su:
SARAJEVO
Nacionalna uprava PMD BiH
Misijska središnjica
Kaptol 32
71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
Tel./fax: +387 33 667 889
E-mail: [email protected]
Račun u KM: UniCredit Bank d.d.
Račun primatelja: 3383202200897320
Primatelj: Nacionalna uprava PMD BiH
Devizni račun: UniCredit Bank d.d.
IBAN: BA393383204893626147
SWIFT CODE: UNCRBA22
No. 48-32-936261
Matični broj: 4201083800003
ZAGREB
Papinska misijska djela
Adresa: Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Tel: 01/56 35 055
OIB: 27235066303
IBAN: HR6323600001101542876
SWIFT: ZABAHR2XX
Email: [email protected]
Misionari nemaju vremena ni za kakav odmor. I kada dođu u svoje mjesto i domovinu nakon nekoliko godina sve se svodi na prikupljanje potpore za daljnji rad i pomoć misijskim područjima.
A inače, kako često dolazite, evo na neki način, neću na odmor. To ustvari nije više za vas odmor, nego i-i ovako kad dođete u svoj rodni kraj u Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku obilazite i prijatelje, a s druge strane sigurno i skupljate potporu za vaš misijski rad. Sami misionari nemaju nikakve prihode nego isključivo funkcioniraju od potpore vjernika iz domovine.
U razgovoru sa sestrom Vedranom dotaknuli smo se i volontera koji dolaze pomoći. U nekim misijskim centrima mogu dosta pomoći, dok u nekim dijelovima ipak ne mogu dati veliki doprinos unatoč velikoj volji.
„Ima puno volontera koji žele doći raditi par mjeseci ili godinu dana ili čak više. Međutim, mi nemamo takve, nemamo uvjete za volontere. Ako je jedan svećenik sam misionar na župi, onda mu je potrebna pomoć. Ako ima škola može tu sudjelovati ili ako ima bilo kakav drugi projekt, može pomoći. A u našem slučaju, recimo, ja sam u Mbarare gdje je kuća odgoja, gdje se odgajaju, pripremaju cure da budu časne sestre, onda tu mi ne mogu volonteri pomagati. Tako da mi ne primamo volontere, ali drugi misionari primaju“, pojasnila je sestra Vedrana o volontiranju.
Da je barem omogućiti svjetlo djeci da mogu učiti
Kako je pojasnila sestra Vedrana misijski rad je nešto posebno. Iako joj ljudi znaju reći da je dosta bila u misijama, ona ne razmišlja o povratku, nego još marljivije radi i planira nove projekte pomoći narodu Ugande.
„Sve je tamo drugačije i teže nego ovdje. Ovdje mi imamo puno toga i ne bi trebali kukati. Bilo bi bolje da malo više razmišljamo kako mi osobno možemo doprinijeti, pa i nama u misijama. Ako vi znate, recimo, da mnoge majke nemaju ni sapun ili novac za kupiti šibice da može vatru naložiti. Puno sad djece ima koja idu u školu, dođu kući, nemaju svjetla, ne mogu učiti kod kuće kad nemaju svjetla. Uganda je na Ekvatoru, mrak je već u sedam sati, sunce iziđe opet u sedam sati. Znači dvanaest sati je mrak i velika je potreba omogućiti im svjetlo. Tako, recimo, ja sad kad se vratim, dobila sam nešto novca, onda ću pojedinim obiteljima koje imaju više djece, a da su zabiti mjestima, pokušat ću im osigurati da imaju solarno. Ako ima tko dobre volje pomoći, da mogu omogućiti familijama da dobiju solarno, to bi bilo od velike koristi“, završila je razgovor sestra Vedrana Ljubić, misionarka u afričkoj državi Uganda.
Rad sestre Vedrane Ljubić primjer je nepokolebljive posvećenosti najpotrebitijima u uvjetima velike društvene nejednakosti. Njezina poruka naglašava važnost osobne odgovornosti i solidarnosti domovine s misijama, podsjećajući da i mala pomoć, poput osiguravanja svjetla za učenje, može iz temelja promijeniti život djeteta u Ugandi.
A nama ostaje moliti i pomagati koliko tko može.
