Muktaši stolnoga grada

To je posljednji izraz uhodane prakse «daj što daš», sjajna maska za sljepačke oči većine Hrvata da se pitanje dislociranja svega života bosanskih Hrvata, čak praćeno krađom i pljačkama, nepravdom humanog preseljenja i etničkim čišćenjima prenese u Mostar.

Piše fra Ivan Šarčević, Polis.ba

Od vremena do vremena, od izbora do izbora iz svoga oskudnog, ali politički lukavog vokabulara istegne čelnik HDZ BiH D. Čović konstrukciju o Mostaru kao hrvatskom stolnom gradu. I svaki put sa sličnim potezima podsjeća na političko-lingvistički zahvat srednjovjekovnog vojvode Stjepana, rodom od Kosača, nedaleko od Goražda.

Vojvoda je u nezasitnoj volji za vlašću i da se što više osamostali, pa i izdvoji iz bosanskoga kraljevstva, pogotovo u sukobu sa susjednim vojvodstvom Pavlovića, a vjerojatno i zbog prestiža kroz brak s Bavarkom Barbarom sebe prozvao, istoznačnom titulom, ali prevedenom u njemački, Herzog, Herceg Stjepan. Zvuči moćnije, više majestetično. Mnogo kasnije će se njegovu vojvodinu proglasiti Hercegovinom.

Povijest se najviše ponavlja u svojim lošim osobinama. Prije svih, loši političari i tašti akademici najodaniji su đaci takve povijesti. Onodobna politika Sandalja Hranića, Hercega Stjepana i njegovih sinova, kao i drugih bosanskih vojvoda i kraljeva, od Hrvoja i Tvrtkovića do Tomaša i Tomaševića, sva ta njihova međusobna trvenja, preotimanja teritorija i žena, sva ta spletkarenja i podmićivanja (dovoljno je sjetiti se kako su se Herceg Stjepan i sin mu Vladislav, na smrt posvađani, takmičili tko će bolje vazalski se dodvoriti i platiti Turcima da bi ovi jednom pomogli protiv drugoga ili o «karijeri» najmlađega istoimenoga hercegova sina Stjepana, Ahmed-paše Hercegovića), sve je to, dakle, stalno ponavljanje mračno sličnoga.

Kada se, posebno o izborima, potegne pitanje Mostara kao hrvatskoga stolnog grada, nije to izraz brige za Hrvate, nego za osvajanje prije-stolja. A simboli i imena u ovoj zemlji nisu nimalo beznačajni. Nisu to bili nikada i nigdje. I Biblija piše o krvavim promjenama imena. Tko daje ime, tko koga ili što imenuje, taj je i vlasnik imenovanoga. Ništa, dakle, novo. Povijest je prepuna promjena imena, i to nasilnih, najčešće.

Davno je još  Anđelko Mijatović, Tuđmanov krilnik za kulturu, izrugao i prezreo Kraljevu Sutjesku, mjesto koje u bh. povijesti jedino nosi ime «naše stolno misto». A koliko je tek recentnih brisanja i zamjena imena, koliko je zločinaca svome zločinu podignulo «lingvističkih» spomenika (B. Sbutega)! Koliko je samo republičkosrpski režim do patologije dosljedan u isključivanju svakog spomena pridjeva bosanski, dok ga, s druge strane, dominantna bošnjačka politika i mitologija nastoji pridjenuti svakom i vodenastom i zračnom entitetu…

Kako god, Mostar kao hrvatski stolni grad, od hadezea je rasprostranjena politička formula kojom se navodno treba boriti za jednakopravnost Hrvata s Bošnjacima u Federaciji, a i sa Srbima u čitavoj BiH: Srbi imaju Banju Luku, Bošnjaci Sarajevo, logično je da i Hrvati imaju glavni grad, samo što ga nazivaju po čistom starom jezikoslovlju, stolnim gradom. U stvarnosti je to zapravo potvrda nedovršenoga rata, mirenje s republičkosrpskom politikom koja, sve što je otela, a najviše je od svih u ovoj zemlji otela, proglasila isključivo srpskim.

Politika za stolni grad ustvari je potvrda politike uzmicanja i odricanje i od onoga što je hrvatsko. I kako god Hrvati nazvali Mostar, Bošnjaci – kojima se nazivom «stolni grad» kao želi odaslati jasna poruka čiji je grad – nikada Mostar neće izručiti Hrvatima. Oni se ionako ničega ne odriču, nego što mogu posvajaju, bošanjakiziraju, od stećaka do piramida.

Pretvaranje Mostara u stolni grad izjavljuje Čović realnost je. Zapravo je to realno definitivna poruka Hrvatima, jedan od čina završnog procesa stoljetne dekatolizacije i dekroatizacije Bosne, koju od 1990-ih, uz velikosrpski i republičkosrpski projekt «RS bez Hrvata», te uz puzajuću politiku bošnjačkoga i bosanskog dvoličnog patriotizma, izvodi Tuđman-Bobanova i kasnije Ljubić-Čovićeva politika patološke mržnje prema svemu što je bosansko, još dakle od onda kada su od Gruda stvarali hrvatske Pale, drugi epicentar hrvatske zle politike: podebljanja hrvatskog pereca, komandnu središnjicu za humano preseljenja Hrvata iz Bosne, dislokaciju nadbiskupije iz Sarajeva, projektni biro za logore, centar stvarne, ratne i mentalne marionete velikosrpske politike – Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Stolni grad je redukcija hrvatske opće politike, dakle, i one iz Hrvatske, na uskogrudni lokalizam. Politika je to koja je desetljećima, čak i kad je postala «evropskom» opsesivno zarobljena i ograničena Herceg-Bosnom. Slično religijskom oboljenju, demonskom opsjednuću ili ovisnosti o nekom opijatu, jer se ni najgori promašaji ne priznaju, nego tumače kao tisućljetno nastojanje, kao povijesna sudbina, kao najuzvišeniji patriotski cilj. Romantičarsko-ustašku mantru: «Hrvatska do Drine!» i zločinačku NDH, Herceg-Bosna, naravno u mnogo manjoj mjeri, ali također s teškim posljedicama za vlastiti narod, obmanjujući je zamijenila.

Nije ta obmana trenutno toliko izražena u utvrđivanju granica, konkretno prevedeno granice trećeg entiteta (granice se kao i uvijek sanjaju!), koliko u izbornom zakonu, kojega bez ikakva odlaganja treba mijenjati, ali je to ipak samo jedan politički korak, koliko nužan toliko i kratkoročan. Tko će, naime, i kako riješiti unutarhrvatske odnose, onu muku moćnih i bogatih Hrvata, među njima i crkvenjaka, koji neke hrvatske regije i čitave skupine hrvatskoga naroda, prije svega mislim na Bosnu i bosanske Hrvate, s i bez promjene izbornoga zakona, žele odstraniti i prilično su odstranili od sebe, ne samo kao grižnju savjesti, takvi nemaju skrupula, nego kao balast njihovu prosperitetu, ili su ih ušutkali i prekrili najpodlijom krilaticom o nužnosti nacionalnog i crkvenog jedinstva? Kad god je bilo govora o nacionalnom, dakle stranačkom jedinstvu, uslijedila je neka veća nesreća, ponajprije iseljavanje.

Stolni grad, ponovimo, nije samo pitanje odnosa Hrvata i Bošnjaka, decentralizacije države i legitimne zapreke njezinoj unitarizaciji, ni čak korak k troentitetskoj federalizaciji. To je posljednji izraz uhodane prakse «daj što daš», sjajna maska za sljepačke oči većine Hrvata da se pitanje dislociranja svega života bosanskih Hrvata, čak praćeno krađom i pljačkama, nepravdom humanog preseljenja i etničkim čišćenjima prenese u Mostar.

A sjeća li se itko još, vjerujem da nisu sva pamćenja posve ishlapjela, koliko je pisano o tome, o toj dislokaciji, o tzv. hercegovinizaciji hrvatske bh. politike, i ne samo politike nego sveopće kulture i duha. Uz nekolicinu, jedan od najmeritornijih u tome je Ivan Lovrenović. Imaju pisana svjedočanstva. Pisano je, dakle, ne samo o sužavanju hrvatske politike i teritorija na uski prostor od Stoca do Livna, nego i o sveopćoj pauperizaciji i duhovnoj devastaciji bh. Hrvata: kulturološkoj, religijskoj, obrazovnoj, medicinskoj, historiografskoj, arheološkoj, teološkoj, hodočasničkoj, medijskoj… a sve pod idejom da se napokon ima «čisto» svoje, na svome jeziku, da se bude svoj na svome i u svome korijenju…

Sve je, dakle, svedeno i velikim doprinosom i žrtvama odgovornih bosanskih Hrvata na mali i nejasni prostor Herceg-Bosne i na nešto manje-više od pola grada Mostara. Grada koji se ne guši samo u smeću, gdje štrajkaju medicinari, gdje se sve duplira osim Neretve i zraka, gdje se sve valja u toplom blatu mafijašenja dviju stranaka, HDZ-a i SDA, koje, kao hinduska mitska dvoglava ptica Bherunda ili dvoglava zmija s hercegovačkih stećaka, sikću jedna na drugu, ali jednog su tijela, jednog su stolnoga grada, i ne mogu se rastaviti.

I više od ovih najodgovornijih stranaka stvar je i u općoj klimi političke nekulture, i nacionalne i građanske, u kulturi podmićivanja, u varanju i spletkarenju kao stilu života, gdje i intelektualci i duhovnici, upravo oni najviše, iako na različite načine i omjere, daju teološku potvrdu besmislu sukobljenih i besperspektivnih politika.

Vladajuća hrvatska politika kao ekspozitura hercegovačke hrvatske politike prema Bosni, a kojoj sekundiraju stožernikovi bosanski adlatusi i ukrasne pratiteljice, tipa Krišto, Ćavara i sl., kao i drugi politički i religijski epigoni, stvorili su od zapadne Hercegovine najpovlašteniju županiju države Hrvatske, herceg-mukteševinu. Muktaštvo je domaći soj parazitstva u kojem se na «velikim» a praznim idejama rodoljublja i domoljublja, kao u poznom socijalizmu na tekovinama revolucije, a uvijek na ratu i nesreći slabih, stječe i vlast i bogatstvo, bez rada i truda – mukte. I to kapilarno: od obrazovanja do liječenja, od mostarskog Sveučilišta i Večernjaka do gange, tržnice i velesajma, od pokretnih do nepokretnih baština, sve se dakle ispomaže izdašnom političkom i materijalnom pomoći iz Hrvatske.

Stolni grad je, dakle, vrhunac politike koja svoj narod od Bihaća i Banje Luke, Kotor Varoša i Dervente, hrvatskih Grahova, Drvara i Glamoča, od Neretvice i Konjica do Bosanskog Novog, Bosanskog Broda, Bosanskog Šamca, Orašja i Brčkog zapostavlja pa i niječe, a većinu i hercegovačkih Hrvata pretvara jedino u PR-lutke loše politike (koliko je samo PR-HB teklića i služinčadi po Hrvatskoj, od općina do ministarstava), koliko god se sada ta politika činila jedinom realnom, nepromjenjivom, ustvari isplativom, a vodeći političari majstori «snalaženja». Politika koja svoj vrhunac ima u pretvaranju Mostara u stolni grad politika je koja od Hrvata pravi lijenčine, i duhom i fizički, ljude lake zarade i varanja, unižava ih na prosjake, s lažnim opravdanjem kako im se mora pomoći iz jedinoga razloga zato što su Hrvati, k tomu «najbolji». To što su i drugi u ovoj zemlji posve okrenuti na humanitarku i merhametluk, pomoć i sadaku, ničim ne ispričava vlastitu mizeriju i «šuganje».

Naposljetku, nije uopće toliki problem hoće li to Mostar i imenom postati hrvatski stolni grad. Nije nikakav problem ni u imenu Hercegovina, nego u samoljublju i parazitstvu, u sljepilu i nesolidarnosti za druge, i one najbliže, koji i u koroni ne prestaju bježati kako iz stolnog tako i iz nestolnih mjesta. Istinu političkog otuđenja i demografske katastrofe Hrvata u BiH, koja je počela ratom, a na koju je već toliko puta upozoravano, Čovićeva hrvatska politika, nažalost, druge ni nema, ne može trezveno prihvatiti da bi na nju planski, i uz pomoć Hrvatske, odgovorila, jer je priječi njezina a i kolektiva daleko gora moralna i religiozna degradacija, izražena u najizopačenijoj formi nacionalno-stranačkog jednoumlja, HDZ-bahatosti i bezidejnosti te beskrupuloznog adresiranja krivnje samo na druge. Mostar kao stolni grad, svemu tome je samo smokvin list, muktaška podvala.