Na današnji dan ubijen zadnji bosanski kralj, i od tada za katolike “nema zvijezde”

Na današnji dan ubijen zadnji bosanski kralj, i od tada za katolike “nema zvijezde”

Prije više od pola tisućljeća, točnije 555 godina, 5. lipnja u Ključu je pogubljen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Tim povodom Katolički tjednik je razgovarao s profesorom crkvene povijesti don Milenkom Krešićem…

Razgovarao: Željko Ivković/Katolički tjednik

Don Milenko je rođen 1971. Osnovnu školu završio je u Hutovu, 1986. te se iste godine upisao u srednju Interdijecezansku školu za spremanje svećenika (Sjemenište) u Zagrebu koju je završio 1990. Filozofsko-teološki studij polazi u Sarajevu na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi, a za svećenika Trebinjsko-mrkanske biskupije zaređen je 1997. u Trebinju. Jedno vrijeme je bio župni vikar u katedralnoj crkvi Marije Majke Crkve u Mostaru i u Studencima.

U listopadu 2002. upisao je licencijat iz teologije, smjer Povijest Crkve na Papinskom sveučilištu Svetog Križa u Rimu, koji je završio u lipnju 2004.

Nakon povratka u BiH bio je predavačem na Teološkom institutu u Mostaru. Za vrijeme službe u Aladinićima na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, odsjek Povijest upisao doktorski studij te napisao i obranio doktorsku disertaciju na temu: Odnosi katolika jugoistočne Hercegovine s muslimanima i pravoslavnima u vrijeme osmanske vladavine: Od osmanskog zauzeća do Bečkog kongresa (1482.-1815.).

Profesorom na Katoličkog bogoslovnom fakultetu u Sarajevu imenovan je krajem veljače 2015. i izabran u zvanje docenta na katedri Crkvene povijesti Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Poštovani, početkom mjeseca lipnja, točnije 5. lipnja obilježava se 555 godina od pogubljenja Stjepana Tomaševića… S obzirom na različite interpretacije toga događaja i samog kralja možete li nam reći zapravo tko je bio Stjepan Tomašević i što je značio taj čin pogubljenja?

-Stjepan Tomašević (1461. – 1463.) bio je posljednji bosanski kralj i prvi kralj koji se okrunio papinskom krunom. Papinska kruna značila je u to vrijeme da je Bosansko kraljevstvo postalo u punom smislu suverena država ondašnje Europe. Bosanski kraljevi prije Stjepana Tomaševića bili su također suvereni na području svojeg Bosanskog kraljevstva, međutim u međunarodnim odnosima ipak su bili barem formalno ovisni o kruni Sv. Stjepana, odnosno o ugarskoj kruni.
Kako nam prenose neki kroničari u vrijeme osmanske provale u Bosnu 1463. kralj Stjepan Tomašević dao se u bijeg prema Dalmaciji. Jedan dio osmanske vojske na čelu s Mahmut-pašom sustigao ga je kod Ključa. Mahmut-paša nagovorio je kralja na predaju uz jamstvo da će mu biti očuvan život i sloboda. Međutim, kad je sultan Mehmet II. stigao pod Ključ s glavninom vojske, pošto je od kralja iznudio zapovijed za predaju Jajca i ostalih bosanskih gadova bez borbe, zatražio je od svojih „učenjaka“ mišljenje je li Mahmut-paša imao ovlast izdati kralju spomenuto jamstvo. „Učenjaci“ su donijeli fetvu (odluku) da nije. Potom je sultan naredio da se bosanski kralj pogubi. Pogubljenje posljednjeg bosanskog kralja značio je kraj srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva.

Što je smaknuće kralja značilo za katolike i Katoličku Crkvu u BiH?

-Srednjovjekovna bosanska država bila je kršćanska država i, rekao bih, unatoč svim unutarnjim vjerskim previranjima ipak katolička država. Veze bosanskih vladara sa Svetom Stolicom nikad nisu prekidane. Bez obzira na unutarnje vjerske trzavice (a i one su se događale unutar katoličke ekumene) ipak su bili svjesni da pripadaju tome kulturološkom i civilizacijskom krugu. Osmanskim osvajanjem Bosne, a potom i Hercegovine, ove zemlje prestaju biti kršćanske i postaju sastavni dio islamske države, u kojoj je nemuslimanima bio dozvoljen opstanak i to uz vrlo restriktivne mjere.
Za katolike i Katoličku Crkvu to je bio veliki lom. Rastanak s jednim svijetom pozitivnog okruženja i ulazak u svijet u kojem nisi mogao napredovati nego samo stagnirati i nazadovati. Osim toga Bosna je u vrijeme osmanskih osvajanja i populacijski opustjela. Velik dio stanovništva je izbjegao, mnogi su stradali u vrijeme ranijih osmanskih upada i tijekom samog osvajanja te su mnogi odvedeni u roblje. Kasnije je država favorizirala prelazak na islam, uslijedila su i neka progonstva tako da je opstanak katolika i Katoličke Crkve bio upitan.

Pokušaj pape Pija II. da osobno povede pohod za oslobođenje Bosne propao je njegovom smrću u Ankoni 19. svibnja 1464. Kakva su bila nastojanja kasnijih nasljednika Sv. Petra, kao što su Pavao II. (1464.1471.) i Siksta IV. (1471. − 1484.) i drugih…?

-Papa Pio II. i prije pada Bosne pokušao je prikupiti vojsku i organizirati križarsku vojnu za obranu Bosne, ali bezuspješno. Bezuspješan je bio i njegov pokušaj, poslije pada Bosne u jesen 1463. Njegovu pozivu odazvala se samo Venecija. Zbog loše organiziranosti i nedovoljne snage te zbog smrti Pape 19. svibnja 1464., vojska se razišla neobavljena posla.
I nasljednici Pija II. su pokušali organizirati zapadne kršćanske vladare za obranu, ali sve je ostalo samo na pokušaju. Međusobna nesloga bila je jača od opasnosti koja je prijetila.

 

Dok je tada velika svjetska sila, Osmansko Carstvo, nadirala prema srcu Europe, osvajajući jedno po jedno kraljevstvo došla je i Bosna na red, što su za to vrijeme radili europski  kršćanski vladari? Je li bilo pokušaja organiziranja zajedničkog otpora i pomoći Bosni?

-Bilo je pokušaja zaustavljanja Osmanlija još kod Galipolja 1354., kad su prvi put stupili na europsko tlo, ali bezuspješno. Zbog nesloge, različitih interesa, međusobnih borbi zapadni kršćanski vladari jednostavno nisu mogli zaustaviti dobro organiziranu i jaku osmansku vojsku.
U doba napada na Bosnu pomoć je trebala doći od ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina. Međutim, on je u to vrijeme bio zauzet borbama s njemačkim carem Friedrichom III. za svoju krunu. Tek poslije pada Bosne, kad je Matijaš sredio svoje odnose s Friedrichom, u listopadu 1463. krenuo je u oslobađanje Bosne. Tom prilikom oslobodio je Jajce, a sljedeće godine Srebrenik. Ova dva mjesta postala su središta dviju banovina koje su trebale poslužiti kao uporišta za obranu i daljnje akcije protiv Osmanlija. Uspjele su opstati 60-ak godina, međutim, u kasnijim osmanskim naletima 20-ih godina 16. stoljeća ponovno su pale u osmanske ruke.

Kako su turski osvajači za kratko vrijeme osvojili tri glavna bosanska grada: Bobovac, Jajce i Ključ, a potom, po kraljevoj zapovijedi, Turcima su se predali i ostali bosanski gradovi… Zbog lakoće kojom su Turci zauzeli mjesta i gradove u narodu je ostala izreka „Bosna šaptom pade“. Je li to zapravo točno?

-Je li Bosna „šaptom pala“? Ova se sintagma vjerojatno odnosi na onaj posljednji kraljev iznuđeni čin pod Ključem 1463., naredbu o predaji 70-ak bosanskih gradova bez borbe. Međutim, borbi je bilo i prije 1463.
Prvi osmanski prodor na područje današnje Bosne i Hercegovine zabilježen je 1386. Od tada pa sve do kraljeve smrti koja je označila i službeni nestanak srednjovjekovne bosanske države Osmanlije su ili kao provalnici ili kao saveznici pojedinih bosanskih i humsko-trebinjskih velmoža, ili kao osvajači bili prisutni u Bosni.
Tvrđava Hodidjed kod Sarajeva i područje oko Sarajevskog polja, manje-više prostor srednjovjekovne župe Vrhbosna, bio je u njihovim rukama još 50-ih godina (1448. − 1451.) 16. stoljeća. Padom Smedereva 1459. put za osvajanje Bosne bio je otvoren. Osvajanja su počela već sljedeće 1460., a 1462. u njihovim rukama su bili predjeli oko srednjeg toka rijeke Drine s gradovima Srebrenicom i Zvornikom. Osmanlije će tek biti zaustavljene pod Siskom 1593., ili konačno pod Bečom 1683.

Jedna od točki prijepora u ovom kontekstu jesu i bosansko-humski krstjani. Budući da danas neki od Bošnjaka tvrde kako su potomci bosanskih krstjana, možete li nam reći koliko je to točno i jesu li krstjani intenzivno prelazili na islam?

-To je jedna od teorija kojom se pokušala objasniti masovna islamizacija na području Bosne i Hercegovine. Posebno je bila naglašena u vrijeme austrougarske Kallayeve uprave i poklapa se s njegovim projektom stvaranja bosanske nacije. Ponovno je dobila takav zamah u bošnjačkim krugovima nakon 1990. i čini se da je i dandanas, barem u javnom prostoru, prevladavajuća.
Suvremena povijesna istraživanja ovu su teoriju, u onoj mjeri kako je ona nekoć zastupana i kako je i danas neki zastupaju, odbacila. Tomu su uvelike pridonijela novija istraživanja o fenomenu Crkve bosanske i proučavanje osmanskih deftera.
Kao prvo, neposredno prije osmanskih osvajanja na području pod vlašću bosanskog kralja Crkva bosanska i kao institucija i kao Crkva koja je okupljala vjernike bila je u nestajanju. Pretposljednji bosanski kralj Stjepan Tomaš (1443. – 1461.) protjerao je 1459. sa svoga područja pripadnike Crkve bosanske.

Kao drugo, osmanski defteri (porezne knjige) iz prvih desetljeća osmanske vladavine, koji spominju i krstjane ali ne u nekoj velikoj mjeri, govore da su krstjani u istoj mjeri kao i drugi kršćani prihvaćali islam, ali ni jedni ni drugi u nekim većim razmjerima, odnosno defteri svjedoče da u to doba nije bilo nikakve masovne islamizacije. Ona počinje, krajem 15. i početkom 16. stoljeća, a najveće razmjere doživjela je sredinom i u drugoj polovici 16. stoljeća.
Kao treće, povijesni izvori svjedoče da su i bosanski krstjani bježali pred osmanskim osvajačem. To svjedoči primjer gosta Radina koji je 1466. od Mletačke Republike tražio utočište za sebe i za 60 pripadnika svoje sljedbe. Druga je stvar koliko je nestabilno srednjovjekovno bosansko kršćanstvo, čijoj su nestabilnosti doprinijela i ondašnja previranja između „krivovjerja“ i „pravovjerja“ bilo razlog vjerskoj i duhovnoj zapuštenosti vjernika koji su kasnije, kad su Osmanlije učvrstili svoju vlast, olako prihvaćali islam. Tek u ovom kontekstu bi se moglo govoriti o nekoj ulozi Crkve bosanske u prihvaćanju islama.

 

Klasičan primjer različitog tumačenja povijesti je i Ahdnama. Dok je Bošnjaci smatraju skoro pa prvim dokumentom o ljudskim pravima, za Hrvate je to samo jedan od dokumenata koji im je, kako tako, jamčio da će „preživjeti i imati crkvu“, dakle životariti pod okupacijom. Možemo li reći što je zapravo bila Ahdnama iz 1463.?

-Ovisi kako tko shvaća „ljudska prava“. Ako se ljudska prava shvaćaju kao davanje mogućnosti opstanka pod strogo određenim odredbama (dimma odredbama) koje je propisao šerijat, a kojima je svrha bila očuvanje primata islama u državi, onda se i ahdnama može smatrati, kako kažete da neki Bošnjaci smatraju „prvim dokumentom o ljudskim pravima“. Međutim, smatram da je takvo poimanje ljudskih prava neprihvatljivo. Ne može se govoriti o ljudskim pravima ako ne postoji ravnopravnost, a ravnopravnost u Osmanskom Carstvu koje je bilo islamska država nije postojala. Tek je ona formalno bila proglašena sredinom 19. stoljeća, ali u Bosanskom pašaluku ni tada nije doživjeli stvarnu primjenu.
Ahdnama je jednostavno bio dokument kojima je podčinjenima bio zajamčen život, imovina i vjera pod uvjetima koje je propisivao šerijat. Kad bi došlo do prekršaja uvjeta i zaštita bi prestajala. Osim toga, Fojnička ahdnama je svojevrsni specificum (ne postoji original nego jedna „vjerodostojna kopija“ iz 16. ili s početka 17. stoljeća). Za razliku od carigradskih ahdnama, ponajprije one koju je sultan Mehmet II. 1453. izdao katolicima carigradske četvrti Galate koja govori o zaštiti katolika, Fojnička ahdmana isključivo govori o zaštiti franjevaca i to i njih u okviru dimma odredbi. Za usporedbu u ahdnami izdanoj katolicima Galate jamči se: 1. da se njihove crkve neće rušiti; 2. da se neće pretvarati u džamije; 3. da imaju slobodu u vršenju vjerskih dužnosti; 4. da nijedan katolik neće biti odveden u ropstvo i 5. da su oslobođeni od „danka u krvi“.

U Fojničkoj ahdnami o tome nema ni riječi. Njom se jamči, prema dokumentu koji je do nas došao, bosanskim franjevcima: 1. sloboda kretanja; 2. nesmetano prakticiranje vjere; 3. posjedovanje i popravljanje crkava; 4. nesmetano kupljenje milostinje i 5. slobodu od nekih poreza.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar