NA PUTU POVRATKA: Engleska ili Italija?

Možda bi bilo drugačije da se finale igra u nekoj drugoj zemlji, nekom drugom gradu, na nekom drugom stadionu…

Bez obzira kako završilo večerašnje finale Europskog prvenstva, sigurno je da će biti jedno od onih o kojima će se pisati i pričati kao posebnim. Dobro, netko će reći kako je ovo samo još jedno finale, međutim ovo će imati svoju težinu. Možda bi bilo drugačije da se finale igra u nekoj drugoj zemlji, nekom drugom gradu, na nekom drugom stadionu ali ovo je ipak nešto drugo.

Jer ako Engleska ode do kraja, to će biti prva titula prvaka Europe, prvi naslov osvojen nakon toliko godina čekanja i to na domaćem terenu. Ili Italija koja je posljednji put bila na europskom tronu 1968. godine. I sada može uzeti pehar Englezima ispred nosa na njihovom Wembleyu.

Engleska

Engleska je godinama od prvenstva do prvenstva živjela u nadi da će napokon nešto napraviti, ali nije išlo. Tri polufinala od te famozne 1966. godine i gomila razočaranja. Dovoljno je sjetiti se Meksika 1986. godine, Italije četiri poslije, pa polufinala Eura, neuspjeha u kvalifikacijama, silnih promjena izbornika. Šaka suza, vrića smija, baš kao u pjesmi. I nakon svega evo ih u finalu, na domaćem terenu.

Pod vodstvom čovjeka koje su najmanje vjerovali. Uostalom i zašto bi, ako već nisu ostvarili neki rezultat s imenima kao što su Capello, Eriksson, Hoddle ili Keegan. Gareth Southgate se činio izbor kada Englezi više nisu znali koga bi tu doveli, pa su ga jednostavno prekomandirali iz mlade reprezentacije.

Trenera koji je sve do danas bio ” samo onaj koji je nije zabio penal kada je morao 1996. godine”. A taj Gareth je napravio dobar posao još u Rusiji prije tri godine, pa je nastavio raditi, ali je javnost kako se kaže ” puhala i na hladno”. Pa i sada se uglavnom pričalo kako Engleska igra defenzivno, dosadno, kako bi morala više u odnosu na potencijal koji posjeduje. I još taj jedanaesterac kontra Danske. Stalno je nešto, rekli bismo.

A ta Engleska je do polufinala primila samo jedan gol, eliminirala jednu Njemačku, razbila Ukrajinu. Uz to, Southgate je uspio  tijekom prvenstva miksati momčad koliko je mogao kako bi većina dobila kakvu takvu minutažu.

Za naravno, mir u kući. ” Sve ono što smo prošli, ti porazi, loši nastupi na turnirima, sve je to bilo jako važno za ovu momčad. U posljednje četiri godine smo probili jako puno barijera. Bilo je različitih izazova, od različitih načina pobjeđivanja, poraza, preokreta, kroz produžetke i jedanaesterce. Odlučnost i iskustvo su nas pripremili za trenutak koji je došao. U pozadini svog uma uvijek morate imati malo vizije o tome kako biste voljeli vidjeti kraj i to odigrati. Ali stvarnost je da se morate usredotočiti na procese i usredotočiti se na izvedbu i to je ono uvijek smo radili s ovom ekipom. Ako počnete razmišljati o kraju, vjerojatno idete u pogrešnom smjeru.

Ova je utakmica sada drugačiji taktički izazov i za to se moramo pravilno pripremiti. Poštujemo protivnika, talijanski igrači su fantastični, imaju dobar taktički plan, imaju iskusnog trenera i u nevjerojatnoj su seriji. No, mi imamo svoje adute”, reći će Southgate.

Italija

Italija je kroz povijest imala daleko veće rezultate od Engleske. Tu su četiri naslova svjetskog prvaka, jedan europskog i još četiri finala. Međutim i ova nogometna velesila nije bila imuna na neuspjeha i udarce koji su dolazili, posebno u posljednjih desetak godina. Neuspjesi u Južnoj Africi, Brazilu, su donekle kompenzirani finalom Eura prije devet godina, ali to je bilo premalo. Na kraju je Italija ostala i bez plasmana na Svjetsko u Rusiju, što je bio ogroman neuspjeh.

Nakon Lippija mijenjali su se na klupi Prandelli, Conte, pa čak i Gian Piero Ventura, kratko Luigi Di Biagio prije nego što će doći Roberto Mancini, prije nego što će napraviti zaokret. Mancini je baš kao i Southgate odlučio raditi bez obzira na kritike, mijenjati, igrače, sustav, način igre. Svejedno. Samo da dobio u konačnici ono što želi, ono što navijači traže – rezultat.

Sve do prve utakmice na ovom Euru, nitko nije bio siguran kako ta nova Italija izgleda. Bez obzira na kvalifikacije, Ligu nacija, veliku seriju bez poraza. Sve do prve utakmice protiv Turske je nekako bilo u zraku. A onda je krenulo. Nova Italija, bez velike zvijezde, ali brza, raspoložena za nadigravanje, pomalo neočekivano ofenzivna. Dobro, protiv Španjolske je bila to neka druga priča, međutim to je ipak polufinale Eura. ”Oduvijek smo igrali na ovaj način. Čak i protiv Španjolske željeli smo igrati tako, ali oni su dobro odradili posao jer su nas oni ograničili, držali su loptu bolje od nas.

Engleska je vrlo fizički sposobna momčad koja igra po cijelom terenu. Iz te su perspektive jači od nas. Ali vi igrate nogomet s loptom na terenu i nadamo se da ćemo tako odraditi bolji posao sutra navečer. Ponekad pobjeđuje manji i niži, nadamo se da će nam se i ovaj put to dogoditi. Nije bilo lako, ali bili smo dovoljno dobri da stignemo u finale, pred nama je još samo jedna utakmica, izuzetno, veliki napor i onda svi možemo da idemo na odmor.

Znamo njihove kvalitete, vidjet ćemo što će se dogoditi. Niko ne dolazi do finala tek tako. Engleska je uvijek imala dobru momčad, ali godinama nisu imali sreće”, naglašava Roberto Mancini. Mancini je u svojoj karijeri osvajao trofeje na Wembleyu kao trener Manchester Cityja (FA Cup i Community Shield), dok je kao igrač doživio jedan od težih poraza. Onaj u finalu Kupa prvaka kao igrač Sampdorije u susretu s Barcelonom.

Izvor: bljesak.info