Obilježena 29. obljetnica zločina u Trusini kod Konjica

“Čovjek proživljava križne putove kao Isus, imamo Veliki petak, ali imamo i Uskrs, da se čovjek raduje Uskrsu, boljem i svjetlijem životu. Ta vjera i nada nas nekako potiču da budemo tu gdje jesmo i ovo što jesmo”, uputio je pozitivnu poruku fra Ivica Karatović, župnik župe Podhum – Žitače. 

U Trusini kod Konjica  obilježena  je 29. obljetnica zločina Armije RBiH u kojemu je ubijeno 15 civila i sedam pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, a četvero ranjeno, među kojima je bilo dvoje djece. Ovogodišnje obilježavanje je bilo simbolično zbog uskršnjeg vremena, te je  upriličeno polaganje vijenaca i opijelo kod spomen obilježja.

Kod spomen obilježja pred okupljenim protjeranim stanovnicima Trusine i Neretvice položeni su vijenci i upaljene svijeće. Vijence su položili rodbina i prijatelji ubijenih, izaslanstvo  HNS-a,  predstavnici Centra za mir Sarajevo-Beograd i oružane snage BiH.

Opijelo je predmolio župnik u župi Podhum-Žitače fra Ivica Karatović uz sudjelovanje fra Ferde Bobana, gvardijana u Konjicu i don Marina Marića, župnika Obri, Kostajnica i Solakova kula

O događajima koji su se zbili prije 29 godina Monika Šego, rođena Krešo je kazala: “Iz Trusine sam izašla 13.4. 1993. godine. Ovdje su mi ostala dva brata i majka, a oca su streljali. Majka i jedan brat su izašli u šestom mjesecu. Kao što vidite, ovdje povratnika nema, ništa nije obnovljeno i nitko se nije vratio. Dođu kad je ova godišnjica, ali vidite da se nema gdje ni vratiti. Bilo je interesa za povratkom, ali nešto ili netko je zakazao, svi bismo mi voljeli znati što je zakazalo. Svi bismo mi voljeli da imamo tu nešto, da možemo doći na svoje ognjište, popiti kavu. Ne samo ovako na obljetnicu. Ljudi obično dođu kad su neki bitniji datumi, recimo za svetoga Antu i tako. Interesa za povratkom ima, ali trebamo pomoć, trebamo nekoga da nas pogura i da nas motivira.”

Teški dani i opomena

Župnik u Žitačama-Podhum u čijem je sastavu i naselje Trusina fra Ivica Karatović je kazao: “Gdje god se dogodilo zlo, ljudi žive tjeskobno, bilo da su ostali tu ili da su otišli. Stanje države u kojoj živimo je jako zamršeno, pa onda i ljudi odlaze tamo gdje misle da im je bolje, da mogu slobodnije živjeti. Ovdje se ne osjećaju kako bi trebali da budu, ljudi otvorenoga duha, radinosti i susretljivosti. Svi smo nekako potišteni, bila je i pandemija, pa sad ovaj rat u Ukrajini. Također je bio i rat na ovim prostorima prije gotovo trideset godina, ljudi su ovdje stradavali nevini, ni krivi ni dužni. Inače, ovaj čitav kraj kada pogledamo Bosnu i Hercegovinu, posebno Bosnu koja je krvava na gotovo svim mjestima, jadni ljudi su stradali, ali zašto, zbog koga, čemu i ima li to smisla.”

Govoreći o Trusini, fra Ivica dodaje: “Mi se obično sjećamo lijepih stvari koje su nam drage i mile, nečega što nas uveseljava, čemu se radujemo i divimo, a ovo što je žalosno, uvijek nas podsjeća na bol, tugu i suze. Na one trenutke kad nam je bilo teško, bilo da je to gubitak dragoga, supruga, djeteta, brata ili sestre. Svaki puta je to diranje u ranu koja je neizlječiva. Ljudi se nose s time, a ljudi koji su ostali ovdje i koji ovdje žive, borimo se i trudimo živjeti svoju vjeru, a ove koje dođu pokušamo utješiti da žive u vjeri, nadi i ljubavi.

Duboka neizlječiva rana

Kada je riječ o mjestima stradavanja, često se stječe dojam da su takva mjesta zapostavljena, fra Ivica pak kaže: “Pa da, svugdje gdje se dogodilo zlo i nevolja. Oni ljudi koji su otišli, kao da su prekrižili ova mjesta. Možda godišnje dođu da obiđu svoje bake i djedove ili starije roditelje. Nešto ih tako poveže, da se sretnu, vide i prepoznaju. Ali, sigurno da je to jedna duboka rana koja se ne može izliječiti, jedno sjećanje koje se ne može zaboraviti. To svakako ostavlja i posljedice u susretima s drugim ljudima ovdje, muslimanima. Naši Hrvati katolici ovdje su nekako tužni i nesretni. Ni ovi drugi se ne osjećaju sretnima, posebno kad vide da nema nas. Jer smo bili naslonjeni jedni na druge, ljudi su živjeli, pomagali se, sve je bilo uzajamno, iako nije to bilo nešto posebno, ali jedni drugima trebamo. Sigurno da je sve to teško i ranjivo do danas, posebno danas kada mladi odlaze vani. Ostali su stari i nemoći, kao i oni koji moraju ostati. Živi se i preživljava, a da su ljudi sretni i zadovoljni, malo je toga.”

Potrebno ići naprijed

“Pandemija je učinila svoje, ljudi su postali strani jedni drugima, čak i u obitelji. Malo smo se ohladili, kao da se stidimo i bojimo. Nemamo više ni osjećaja jedni za druge. Ako se negdje odlazi, to je obično službeno. Ja sam se nadao da će biti više svijeta na misama, prošle i ove godine”, komentirao je fra Ivica druženje među župljanima i dolaske na misu, te dodao: “Ekonomska i politička kriza u svijetu je zanimljiva, a to se odrazilo na to da ljudi štede sebe i novac, posebno na putovanja. Sve je to nekako skučeno. Možda će doći nešto ljudi za Uskrs da obiđu svoje. Sutra ćemo se na misi pomoliti za nevino stradale žrtve u Trusini. Na kraju osmog mjeseca će biti misa za sve poginule u ratu s prostora Neretvnice. Meni uvijek bude teško na spominjanje takvih sjećanja i obljetnica, jer ništa od toga ne možeš promijeniti i ništa učiniti. Ne treba to zaboraviti, ali čovjek uvijek osjeća tugu, vraćamo se nazad, umjesto da idemo naprijed.”

“Čovjek proživljava križne putove kao Isus, imamo Veliki petak, ali imamo i Uskrs, da se čovjek raduje Uskrsu, boljem i svjetlijem životu. Ta vjera i nada nas nekako potiču da budemo tu gdje jesmo i ovo što jesmo”, uputio je pozitivnu poruku fra Ivica.

“Svećenik je ovdje socijalni radnik i humanitarac. Voziš ljude u bolnicu, kupuješ lijekove, tu si za župljane. Da nema mene, potražili bi nekog taksistu ili nekoga. Tu su obično stariji i nemoćni, ljudi su nekako strani jedni drugima, nema susreta, jedino kad je sveta nedjelja. Plate obično taxi, skupe novca i dođu na misu. Imamo tu dvoranu, pa ih počastim. Družimo se sat-dva nakon svete mise, jer se nemaju gdje sastati i družiti. Sela i kuće razbacane, to bude jedan lijep susret kada jedni drugima čestitaju, vide se i popričaju. To je jedino što možemo darovati jedni drugima, srce i sebe. Evo vidite, trudim se da oko crkve, u crkvi i župnoj kući bude čisto i uredno, pa kada dođu sa strane često pitaju: “Tko to sve stiže?”, a ako si angažiran, potrudiš se i ako si s ljudima, jedni drugima pomažete, možete se naći i biti sretni i zadovoljni. Meni često kažu, kako sad ovdje može biti i vuk i čovjek, a ja im kažem obojica smo braća”, kaže u šali fra Ivica Karatović, župnik u Podhumu – Žitačama.

Predsjednica udruge hrvatskih stradalnika Hrvata iz Trusine Dragica Tomić kaže kako je posebno teško prisjećati se kobnih dana, jer su žrtve ubijane pred očima najmilijih

“Svake godine prorade emocije u ovim danima. Neka Trusina bude opomena da se više nikad ai nigdje ne dogodi zločin. Vojnici koji su bili zarobljeni ubijani su pred svojim obiteljima, što je stravično”, napominje Tomić.

Sud Bosne i Hercegovine zbog zločina u Trusini osudio je Nihada Bojadžića na 15 godina zatvora, Edina Džeku na 13, Nedžada Hodžića na 12, Mensura Memića na 10, te Rasemu Handanović na pet i po godina zatvora.

Krivični postupak se trenutno vodi protiv Zulfikara Ališpage, ali je predmet u fazi mirovanja zbog zdravstvenog stanja optuženog

Prema presudi, Bojadžić je prije napada naredio da nitko u selu ne smije ostati živ, a napadom je rukovodio sa obližnjeg brda. Memić i Hodžić, kao pripadnici odreda Zulfikar, proglašeni su krivim da su po okončanju napada sudjelovali u strijeljanju šest pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali. Džeko je proglašen krivim i za ubojstvo bračnog para za vrijeme napada, dok je Handanović osuđena nakon što je sklopila sporazum o priznanju krivnje sa Tužiteljstvom BiH. Za zločin u Trusini sudilo se i Dževadu Salčinu i Senadu Hakaloviću, nekadašnjem pripadniku 45. Brigade Neretvica, ali su oni pravosnažnom presudom oslobođeni zbog nedostatka dokaza.