Plemićki grad Prozor u Rami – SEDMI DIO

Dodatnu potvrdu o mogućnosti Katarininog boravka na Kozogradu dala su nam arheološka istraživanja na tom plemićkom gradu pod vodstvom dr. sc. Envera Imamovića tijekom 1983. godine.[1] S obzirom da su prilikom istraživanja obrambenih instalacija Kozograda, na mjestu gdje je prilaz utvrdi najlakši i gotovo jedino moguć, otkriveni ostatci ljudskih kostiju, koji jasno sugeriraju da su nasilno odvojeni od tijela, kao i ostatci napadačkog oružja (vrhovi strjelica), te s obzirom na činjenicu da su na prostoru čitave utvrde pronađeni dokazi, koji jasno potvrđuju da ju je poharao požar, nema dvojbe da se ona nalazila pod opsadom i da je bila osvojena, a potom prepuštena požaru i napuštena. Ono što ostaje nepoznanica u svezi te opsade jest pitanje kada se ona dogodila.

Piše: dr. sc. Krešimir Regan, viši znan. suradnik Leksikografski zavod Miroslav Krleža Zagreb, Republika Hrvatska

Budući da na temelju dosadašnjih spoznaja o bosanskoj povijesti znamo da je utvrda u kolovozu 1444. godine bila u uporabi,[2] da se od tada, za vladavine Stjepana Tomaša i njegova sina Stjepana Tomaševića, oko nje nisu vodile nikakve borbe, te da se ona u osmanskim izvorima druge polovice XV. stoljeća uopće ne spominje, jedino što možemo zaključiti jest da je stradala tijekom osmanske invazije na Bosnu 1463. godine. Da se to dogodilo tijekom svibnja 1463. godine, potvrđuje nam trogirski knez, koji je u svome izvještaju upućenom mletačkom dužda 3. lipnja 1463. godine zapisao da je stanovništvo uoči osmanskog dolaska spalilo i napustilo trgovište Kozao (oppidum Cosal).[3] Iako se taj podatak ne odnosi na istoimenu utvrdu koja je ležala u neposrednom susjedstvu toga trgovišta, on nam nedvojbeno potvrđuje da su se prema Kozogradu kretale osmanske postrojbe s namjerom da ga zaposjednu.

Premda propast Kozograda u svibnju 1463. godine ne daje jasnu potvrdu da se Katarina prilikom tog događaja ili neposredno uoči njega nalazila u toj utvrdi, nekoliko činjenica ipak govori u prilog toj tezi. Nakon što je Mahmud-paša zarobio Stjepana Tomaševića u Ključu te ga kao sužnja predao Mehmedu II. u Jajcu, u nadi da će mu biti pošteđen život Stjepan je prihvatio Mehmedove mirovne uvjete te naredio svojim kaštelanima da bez borbe predaju njegove utvrde Osmanlijama.[4] No, postavlja se pitanje zašto kozogradski garnizon nije izvršio kraljevski nalog, o čemu i više nego jasno svjedoče arheološki nalazi, ako znamo da se takav neposluh oštro kažnjavao? Odgovor nam se sam nameće. Samo je osoba u svemu ravna kralju mogla zabraniti predaju, a u to vrijeme to su bile jedino kraljica Katarina i kraljica Mara. Budući da znamo da je Maru prilikom bijega iz Jajca u lipnju 1463. zarobio hrvatski ban Pavao Špirančić, ne preostaje nam ništa drugo nego da prihvatimo Lukarevićevu tvrdnju da je u to doba na Kozogradu boravila kraljica Katarina.

Ako na temelju prethodne rasprave prihvatimo Katarinin boravak na Kozogradu u vrijeme pada Bosanskog kraljevstva kao najizgledniju mogućnost, pojavljuje se pitanje vremena njezina odlaska s te utvrde. Naime, dok nam Lukarević spominje Kozograd isključivo kao polazišnu točku Katarinog bijega, dotle nam narodne predaje jasno govore da se Katarina u toj utvrdi našla pod osmanskom opsadom te da je izbjegla sudbinu svoje djece i posinka samo zahvaljujući svome lukavstvu. Budući da na temelju arheoloških nalaza možemo zaključiti da je narodna predaja o padu te utvrde pod osmansku vlast temeljena na stvarnom povijesnom događaju te da je u osmanske ruke pala prije 3. lipnja 1463. kada o tom događaju trogirski knez izvješćuje dužda, postavlja se pitanje da li je ta predaja točna u svim ostalim svojim segmentima.[5]

Iako je to možda naizgled besmisleno pitanje, razlog njegova postavljanja leži u obrambenoj i strateškoj mogućnosti Kozograda. Naime, na temelju obrambenih mogućnosti te utvrde i položaja možemo zaključiti da je on bio čvrsta, ali površinski mala i u strateškom smislu potpuno nevažna utvrda udaljena čak dva sata hoda od prve važne komunikacije.[6] S obzirom na to nema nikakvoga vojnog razloga koji bi opravdao osmanski napad na jednu malu utvrdu, koja po svojemu položaju i vojnoj snazi nije mogla ugroziti kretanje njihove vojske kroz srednjovjekovnu Bosnu na putu prema hercegovoj, odnosno Humskoj zemlji, ne ostaje nam ništa drugo nego da pretpostavimo da su Osmanlije stvarno vjerovale da se Katarina nalazila na Kozogradu i da su napali tu utvrdu s ciljem da je zarobe. Iako se osmanska potjera za Katarinom iz današnjeg kuta gledanja čini besmislenom, ne smijemo zaboraviti da je ona nakon zarobljavanja kralja i njezine djece, uz Maru, jedina legitimna predstavnica i doslovno »vlasnica« Bosanskog kraljevstva, te da je Mehmedu II. bilo potrebno zarobiti je i eventualno pogubiti kako bi, prema ondašnjem običaju, tim simboličnim činom stekao i formalno pravo na čitavu zemlju.

No zbog čega bi Katarina iz Kozograda pružila Osmanlijama herojski, ali besmislen otpor u doba kada je sve ionako bilo izgubljeno? Teško je za povjerovati da bi se jedna kraljica tako hladnokrvno odlučila na junačku obranu koju bi, s obzirom na osmansku vojnu nadmoć, mogli bez ikakvih ograda izjednačiti sa samoubojstvom. Stoga se samo po sebi nameće da je ona Kozograd napustila neposredno uoči napada na njega te se uputila u smjeru Neretve. Na ovome se mjestu nameće novo pitanje: Zbog čega bi kozogradski garnizon pružao otpor ako je osoba koju su morali braniti napustila tu utvrdu? Izvrstan odgovor na to pitanje pruža nam druga narodna predaja o padu Kozograda koju je zapisao i 1943. godine objavio fra Leonardo Čuturić.[7] Prema toj predaji, branitelji predvođeni Kazimiriom Brbonjićem i Ljudevitom Tomaševićem, kraljevim rođakom, pružali su Osmanlijama junački otpor želeći ih što dulje zadržati pod zidinama Kozograda ne bi li dali Katarini dovoljno vremena da se što više udalji i spasi, odnosno domogne Dubrovnika te iz sigurnosti njegovih zidina diplomatskim putem osigura međunarodnu potporu za pokretanje protuosmanskog rata za oslobođenje Bosne.

U prilog ovakvom razvoju događaja ide pismo Dubrovačke Republike od 23. svibnja 1463. upućeno njezinome bratu Vladislavu u kojem Republika obećaje da će poslati svoje lađe (brzoplovke) po nju ako se domogne mora.[8] Iz tog pisma može se ustvrditi nekoliko činjenica. Kao prvo, ono jasno potvrđuje da je postojao nekakav dogovor između Katarine i Vladislava o mjestu njezina izvlačenja iz Bosne u slučaju pada Bosne u ruke Osmanlija i njezinoga bijega pred njima. Ukoliko je takav dogovor postojao, to samo može značiti da su Osmanlije u to doba već prodrle u Bosnu i da je Katarina stvarno boravila u hercegovoj zemlji iz koje je krenula u akciju spašavanja svoje djece iz ugroženog Jajca. Samim time dodatno se potvrđuje druga teza o Katarininom kretanju po Bosni neposredno uoči i nakon pada Bosne. Osim toga, to pismo nam jasno potvrđuje činjenicu da je dogovoreno područje izvlačenja bila delta Neretve i obližnji Ston, kao što to jasno navodi Lukarević. Naime, u to doba Bosna je imala samo dva izlaza na more. Na istoku zemlje u Boki kotorskoj, a na zapadu u delti rijeke Neretve. S obzirom da su Osmanlije 1463. godine prvo prodrli u hercegovu zemlju, a tek potom u Bosnu, govori u prilog činjenici da su Katarina i Vladislav uoči njezina puta prema Jajcu znali da je prolaz prema moru iz srednje Bosne moguć jedino desnom obalom rijeke Neretve prema njezinome ušću. Ne zanemarimo ni činjenicu da je taj put gotovo za trećinu kraći od puta prema Boki kotorskoj, a samim time je i najlogičnija odluka.

U raspravi o Katarininom bijegu iz Bosne nikako ne smijemo zanemariti ni podatak iz izvještaja trogirskoga kneza o dolasku bosanske kraljice u Vrliku u pratnji Nikole Teste između 19. i 26. svibnja.[9] Isto tako je početkom lipnja 1463. godine zabilježen i podatak o boravku bosanske kraljice u tome gradu kao zarobljenice hrvatskoga bana Pavla Špirančića, kao i vijest da su Osmanlije zaposjele Bobovac.[10] Premda su vijesti o boravku bosanske kraljice u Vrlici zanimljive, pogrešno bi bilo povezati lik te bosanske kraljice s kraljicom Katarinom kako to sugeriraju Ćorović i Šunjić, a u svom radu o bosanskoj kraljevskoj obitelji prihvaća Ćošković, jer bi to bilo u suprotnosti sa svim do sada analiziranim izvorima o bijegu Katarine iz Bosne te naposljetku kontradiktoran podacima o bijegu druge bosanske kraljice Mare iz Bosne.[11]

Naime, ako znamo da je kraljica Mara bježala pred Osmanlijama iz Jajca prema Dalmaciji, da je najkraći put prema moru vodio preko Glamočkog i ruba Livanjskog polja te Cetinske krajine,[12] da ju je na tome putu zarobio hrvatski ban Pavao Špirančić,[13] da je naposljetku Mara, nakon puštanja iz Špirančićevog sužanjstva, neko vrijeme boravila u Splitu prije odlaska u Dubrovnik, ne preostaje nam ništa drugo nego zaključiti da se vijest od 29. svibnja 1463. o dolasku i boravku kraljice u Vrlici po svoj prilici odnosi na Maru te da su kasniji interpretatori izvještaja trogirskog kneza iz nekog nama nepoznatog razloga pobrkali dvije bosanske kraljice.[14]

Takva pretpostavka još više dobiva na težini ako znamo da su Dubrovčani od 23. svibnja 1463. nadalje očekivali Katarinin dolazak na Neretvansko područje. No, s druge strane, ne smijemo apriori odbaciti mogućnost da su se spomenuti istraživači u izjednačavanju sintagme »bosanska kraljica« iz izvještaja trogirskoga kneza s Katarinom vodili nekim drugim djelima, izvorima ili narodnom predajom, te da je vijest o Katarininom boravku u Vrlici točna, ali krivo datirana u 1463. godinu.[15]

Iz svega rečenog u prethodnoj analizi može se zaključiti da se Katarina barem uoči osmanske opsade i propasti Kozograda nalazila u njemu, da se prema unaprijed dogovorenom planu probila kroz ratom zahvaćen teritorij do dubrovačkog Stona gdje su je čekale dogovorene lađe, koje su je prebacile u unutrašnjost dubrovačkog teritorija. Samim time su narodne predaje koje govore o tom događaju, kao i Lukarićev opis bijega kraljice Katarine, u načelu su točne. Ako se Lukarevičev opis bijega kraljice Katarine potvrdio u njegovoj početnoj (Kozograd) i završnoj točci (Ston), nema razloga sumnjati niti u ostale podatke koje on iznosi, odnosno da se Katarina domogla Stona preko Konjica i Narone. Ili ipak ima?

Naime, u doba bijega kraljice Katarine iz Bosne Narona je bila već poodavno napušten rimski grad iz čega slijedi da je Lukarević zamijenio Naronu s nekim drugim naseljem na Neretvi.[16] S obzirom na tu činjenicu postavlja se pitanje da li je Lukarević sličnu grešku napravio i s Konjicem? Mada se na temelju postojećih izvora ne može dati konačan odgovor na ova pitanja, čini se da Lukarevićev opis puta Katarine iz Kozogada do Stona ipak ne treba shvaćati doslovno već isključivo kao potvrdu da je do tog puta došlo. Da li se on doista odvijao preko Konjica i Narone u tom kontekstu nije doista važno, ali za našu priču o Prozoru jest.

Osmanlije su u današnju Bosnu i Hercegovinu prodrle iz dva smjera

Upad u Bosnu vodio je preko Skoplja, Kosova i Sjenice na Drinu, odakle su početkom svibnja 1463. godine Osmanlije upale u oblast Pavlovića i Kovačevića, a zatim preko Vrhbosne na Travnik i odatle na Jajce.[17] Upad u Hercegovinu vodio je preko rijeke Breznice, gdje su Osmanlije razbile vojsku hercega Stjepana Vukčića Kosače, te zatim osvojile čitavu njegovu oblast sve do rijeke Neretve.[18] S obzirom da Konjic leži jugoistočno od Kozograda, na mjestu koje se našlo ili se vjerovalo da će se naći na udaru Osmanlija znatno prije nego Kozograd, postavlja se pitanje zbog čega bi Katarina u svom bijegu s Kozograda hitala u susret neprijatelju? Odgovor na ovo pitanje je jednostavan. Ne bi! Učinila bi upravo suprotno. Pokušala bi se povući prema Stonu desnom, sigurnijom obalom Neretve, koja se u to vrijeme još uvijek nije nalazila u rukama Osmanlija. A put do Neretve iz Kozograda vodio je upravo preko Prozora, u kojem se još od bosanskog kralja Tvrtka II. Kotromanića nalazila dobro utvrđena kraljevska rezidencija, dovoljno reprezentativna za smještaj tako viskog kraljevskog gosta i njezine pratnje, a opet dovoljno snažna da se odupre iznenadnoj osmanskoj navali.[19]

Stoga na osnovu svega rečenog moguće je da legenda o boravku kraljice Katarine u Prozoru 1463. godine nije bez povijesnog osnova i da je se može promatrati kao zanimljiv izvor za istraživanje osmanske navale na Bosansko kraljevstvo i Hercegovinu u ljeto 1463. godine.

[1] Enver Imamović: Kozograd kod Fojnice. Arheološki pregled, 24(1985) 24, 150–151; Isti: Nove spoznaje o kraljevskom gradu Kozogradu iznad Fojnice. Napredak-hrvatski narodni kalendar za prijestupnu 1992, 40(1991), 308.

[2] Te je godine u Kozogradu boravio bosanski kralj Stjepan Tomaš zajedno s kancelarijom i čitavim dvorom, tijekom priprema za rat protiv Osmanlija i Stjepana Vukčića Kosače do kojeg nikad nije došlo. P. Anđelić: Bobovac i Kraljeva Sutjeska, 237; E. Imamović: Nove spoznaje, 305.

[3] M. Šunjić: Trogirski izvještaji, 142. i 147–148.

[4] U pohodu na Bosnu sultan je zaposjeo 117 utvrda. M. Perojević: Stjepan Tomaš, 572; M. Ančić: Na rubu zapada, 130.

[5] M. Šunjić: Trogirski izvještaji, 147–148.

[6] Mihovil Mandić: Sredovječne starine u fojničkom kotaru. »Napredak«-hrvatski narodni kalendar za prestupnu godinu 1928, 17(1927 17, 90–91.

[7] Leonardo Čuturić: Zadnji dani Kozograda (Po narodnoj predaji). Napredak-hrvatski narodni kalendar 1944, 34(1943) 34, 226–227.

[8] Franjo Rački: Dubrovački spomenici o odnošaju dubrovačke obćine naprama Bosni i Turskoj godine razspa bosanske kraljevine. Starine, 6(1874), 5; M. Perojević: Stjepan Tomaš, 575; Desanka Kovačević: Pad bosanske države prema dubrovačkim izvorima. Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, 14(1963), 214.

[9] U dnevnome izvještaju od 3. lipnja 1463. trogirski knez izvješćuje o novim kretanjima Osmanlija u Bosni. »Osmanlije se posebice trude osvojiti glavnu bosansku utvrdu Bobovac. Bosanska kraljica nalazi se u Vrhriki u blizni troigirskog i šibenskog distrikta.« M. Šunjić: Trogirski izvještaji, 147–148; O životu i djelovanju bosanskog diplomata Nikole Teste vidi: Anto Babić: Iz istorije srednjovjekovne Bosne. Sarajevo 1972, 141–147.

[10] M. Šunjić: Trogirski izvještaji, 141–142, 146–147. i 148–149.

[11] M. Šunjić: Trogirski izvještaji, 140, bilj. 6; P. Ćošković: Kotromanići, 723–740.

[12] Iako se promet iz Jajca do Splita ili Trogira još od rimskih vremena odvijao preko srednjeg i gornjeg toka Vrbasa, Rame i Duvanjskog polja te današnje Cetinske krajine, u danima neposredno nakon osmanskog zaposjedanja velikih dijelova Bosanskog Kraljevstva on je bio blokiran, budući da su Osmanlije zaposjele Uskoplje u srednjem i gornjem toku Vrbasa te najmanje jugozapadne dijelove Livanjskoga polja. M. Ančić: Jajce-portret srednjovjekovnog grada. Split 1999., 76–77.

[13] Sjeverozapadni dijelovi Cetinske krajine sa središtem u plemićkome gradu Glavašu i današnjem selu Cetini, koje se u srednjem vijeku nazivala Vrhrika (danas šire područje Vrlike), bili su pod vlašću vrličkoga i livanjskoga plemićkog roda Čubranića. Ti posjedi su sa vlastelinstvom cetinskoga kneza i hrvatskoga bana Pavla Špirančića graničili kraj današnje Vrlike, samo nekoliko kilometara u pravcu jugozapada. Ako je kraljica Mara boravila u Vrlici i ako je odatle namjeravala nastaviti put prema Splitu koji je vodio duž rijeke Cetine i cetinskome dolinom, u Špirančićevo sužanjstvo mogla je pasti već nakon samo nekoliko kilometara puta. Ć. Truhelka: Dubrovačke vijesti, 4.

[14] M. Ančić: Na rubu zapada, 127–128.

[15] Kraljica Katarina mogla je u Vrlici boraviti 1466. za putovanja prema Rimu. K. Regan: Bosanska kraljica Katarina, 60–63.

[16] Iako je najizgledniji kandidat Drijeva (danas Gabela) u kojoj su Dubrovčani još od XII. st. imali svoju trgovačku koloniju, značajnija naselja toga doba na Neretvi bili su još Mostar i Počitelj.

[17] H. Šabanović: Bosanski pašaluk, 38.

[18] Isto.

[19] Riječ je o starom putu koji je fojnički kraj preko izvora rječice Neretvice vodio do Prozora i dalje preko Duvanjskog polja prema Splitu. To je bila jedna od značajnijih srednjovjekovnih prometnih transverzala, kojom se odvijala bosanska trgovina. M. S. Filipović: Prozor, 2.