Posljednji kovač?
Prolazeći magistralnom cestom Prozor-Jablanica, uz Ramu i Jablaničko jezero, niste mogli ne zamijetiti jedno malo naselje s neobičnim imenom Rat (RᾹT). Nije to ime koje označava najopakiji čin koji su ljudi stvorili zbog svoje oholosti i želje za tuđim imetkom. To je ime koje označava jednu malu oazu nastalu izgradnjom hidroakumulacije na Rami i Neretvi.
Skrenuvši s magistrale prema Ratu ugleda se neobična ulica. Djeca se igraju sa odronulom zemljom. Kopaju, kupe, grabe i smiju se veselo onako kako samo djeca znaju.
Dok vidite takvu djecu onda sigurno zaključujete kako sve ima smisla.
Pred kraje ove neobične slijepe uličice na terasi vidimo čovjeka koji sjedi i promatra duboko ispod Rata zelenu površinu. Ta zelena po vršina je jezero koje je još samo prije mjesec dana izgledalo skoro sablasno dok je Rama tekla svojim starim koritom. Sjedi čovjek, a na njegovu licu i očima vidite kako proživljava neka davna vremena. Ona vremena dok nije bilo jezera, dok su uz Ramu bila plodna polja i dok su ustramljani na njima vodili borbu za koricu kruha. Bila je to zaista velika muka koja zaslužuje posebnu priču pa ćemo se i mi tako prema njoj odnositi i posvetiti joj dostojanstvenu pozornost.
Na ovaj Rat nije nas dovela ta priča, nego nešto sasvim drugo. Dovela nas je priča o možda posljednjem kovaču u Rami.
Kovački zanat je bila osnovna potreba u nekadašnjim vremenima kao što je danas potreba za automehaničarem. Vremena su se mjenjala pa je kovački zanat polako nestajao. Ipak, jedan kovač sačuvao je svoje znanje, čekiće, nakovanj i sve ono što mu je potrebno za manje kovačke zahvate.
Pavo Džalto je svoj kovački zanat kalio u Granitovom kamenolomu. Bio je šegrt u pripremi klinova za vađenje granita. Učio je kovački zanat i tako se u njega zaljubio. Svoje znanje utvrđivao je kod kuće kao neku vrstu domaće zadaće.
„Nabavio sam sebi sve što treba kako bi pomalo radio kod kuće poslije posla. Najviše sam pravio i popravljao sjekire, krampove, plugove i sve što je tada ljudima trebala. Nekada se puno radilo o zemlji pa je bilo posla i za mene. Danas se malo radi o zemlji pa je nestao i taj posao.“ Počinje priču Pavo dok polako priprema vatru za grijanje krampa na kojem će demonstrirati kovački rad.
Dok on to priča i stavlja ugalj na vatru zamjećujemo stari usisivač koji je spojen s vatrom.
„Kažu žene da muški ne koriste usisivač. Evo ja stari usisivač koristim za kovački rad. Nekada je ovdje bio mijeh koji je radio na pedalu i ovaj točak. Sada to ne mogu više raditi pa sam stavio usisivač kako bi on puhao u vatru umjesto mjeha.“ Sa neobičnim osmjehom objašnjava Pavo.
Kada je postignuta dovoljna temeperatura materijala koji treba kovati uzima ga u ruke, stavi na nakovanj i počeše odjekivati udarci čekića. Usijano željezo popušta pod tim udarcima i oblikuje se baš onako kako je Pavo htio. „Kada to obradimo, potrebno je dotjerati i neke detalje pa malo turpijamo. Ono što kujemo treba i kaliti. I čovik i žena se trebaju kaliti. Ali treba znati kako to kaliti! „ Objašnjava Pavo turpijajući svoj uradak pa ga ponovno ugrija i polako stavlja u vodu iz koje se začu cvrčanje.
Dok je obavljao sve te radnje zamjećujemo njegove ruke koje su crne i okorjele. Činilo se kao da ne osjećaju tu vrelinu željeza. Život, rad i volja učinile su te ruke otporne ne sve tegobe.
„Žao mi je što više nema nikoga da voli kovati. Lipo je to raditi. Čovik tada stvara nešto i ostaje neki trag iza njega.“ Zaključuje svoje skromne riječi Pavo.
Nismo mogli odoljeti, a da ne upitamo Pavinu suprugu Danicu, stočanku po rođenju, kakav je Pavo kovač. A ona sa osmjehom dok ga promatra odgovori mudrim riječima: „Moj Pavo je najbolji. Život je težak, ali smo ga zajedno prolazili. Hvala Bogu, imamo 6 djece od kojih imamo 14 unučadi i 15. je na putu. Svi su dobro i zdravo što nam je najvažnije. Nažalost, svi su morali otići odavde, ali se posebno radujemo kad god nam dolaze.“
Napuštamo Rat i ostavljamo Pavu i njegovu Danicu, a u glavi nam se motaju misli:
Nije Pavo posljednji kovač. Svatko od nas je kovač, ali kovač svog života i svoje sreće.
