Pošta na Šćitu

Prije Drugog svjetskog rata na Šćitu nije bilo pošte nego je bila u Prozoru onako kako ju je ustanovila Austrougarska monarhija. Odmah nakon privih godina poslije rata ustanovi se pošta na Šćitu sa sjedištem u samostanu. U samostanu je bilo sjedište: pošte, narodnog odbora – mjesne zajednice i ambulante.

Ivo Franjušić (23.06.1939. Ripci) dugogodišnji je djelatnik pušte na Šćitu i u Prozoru. Prije nego je počeo raditi u pošti na Šćitu bio je uposlenik Hidrogradnje na poslovima izgradnje brane za HE Rama od 1964. do 1968. godine. Ivo je svoj poštarski posao započeo 16.11.1968. godine i tu ostaje sve do 1983. Kada prelazi u Prozor i postaje glavni blagajni.

Prije njega na Šćitu su radili Stipo Glibo i Milan Krešo koji je pomogao Ivi prilikom zapošljavanje. U to vrijeme kada je započeo rad pošta je već bila iz samostanskih prostorija premještena u staru školu, budući da je škola prešla u nove prostorije u Ripcima.

Tek izgrađena hidroakumulacija Ramsko jezero zbog valova i nestabilnosti terena izazvala je potoonuće jednog dijela zgrade u kojoj je bila smještena pošta i mjesni ured te je zbog toga odlučeno da se pošta premjesti u kuću Ante Zane, a kasnije odatle u kuću Luke Markešića. Matičar je u to vrijeme bio Mijo Cvitanović.

O pošti, matičnom uredu, stanju i odnosima  govore samostanske kronike

Te između ostalog stoji:

Samostanska uprava  je upravila dopis Pošti u Prozoru br. 118 od 15. X. 1954.; Kirija za poštu (dvije prostorije) plaćanje mjesečno po 320 din. Polovina od toga za održavanje zgrade – do 1. III. 1954. Od toga vremena nije plaćeno ništa. Moli naslov da se isplati zaostala kirija.

Pošta br. 425 od 28. X. 1954. odgovara, da su voljni sklopiti novi ugovor, a kiriju do 31. X. platit će, čim dobiju propisne priznanice.

Dana 5. VIII. 1958. godine gvardijan Marijan Brkić, napravio je novi ugovor za dvije prostorije u samostanu s Poštom u Prozoru. Za dvije prostorije po 1600 dinara mjesečno.

Dana 10. 6. 1959. godine zaključeno je (pretpostavljam zaključak samostanskog kapitula) da se traže prostorije samostana, gdje se nalaze pošta, Mjesni ured, zdravstvena ambulanta.

Dana 2. XI. 1959. br. 184 umoljava se Narodni Odbor Općine Prozor da se isprazne prostorije samostana, gdje se nalazi Zdravstvena ambulanta i pošta, da se prostorije upotrijebe za što su i određene.

Dana 23. VI. 1960. upravljena je molba državnoj pošti u Prozoru da se samostanska soba broj 5 isprazni i preda vlasniku u zakonskom roku.

Dana 15. XII. 1962. konačno se počelo sa seobom Mjesnog ureda i pošte iz samostana u zgradu gdje se nalazi osmoljetka i zadružna prodavaonica. Pred desetak dana smjestila se u tu zgradu i Zdravstvena ambulanta. Tako se konačno poslije 22 godine i po iselilo iz kuće sve što ne spada na nju![1]

Kasnije mjesna zajednica – narodni odbor prelazi u školu, dok ambulanta prelazi na Šćit u privatnu kuću pa u Prozor, te u Jakliće

Pošta ostaje kratko vrijeme u kući Ante Zane. Pošto je Luka Markešić nasljednik na imanju Šimuna Zane – napravio novu kuću na Šćitu, a Luka svršio školu – kurs za poštara – pošta prelazi u kuću Luke Markešića na Šćitu. Prostorije su bile potijesne, ali je moglo zadovoljavati seosku malu poštu. Općina Prozor i Uprava pošte iz Mostara pravili su stotine nekakvih kombinacija i stalno obećavali da će napraviti solidnu i modernu poštu u Gornjoj Rami.

Ali su to sve bile obične, prozirne laži

Mostar kao srez – kotar pod koji spada, nažalost, Gornja Rama, ništa nije učinio za Gornju Ramu. Mostar je svu šumu u Gornjoj Rami sasjekao, bjelogoricu i crnogoricu, i sve odvukao u Mostar. Da je barem pilanu podigao u Rami bilo bi neke koristi i neke zarade. Ovako ništa nisu učinili a sve što su mogli ogulili su i u Mostar – Hercegovinu odvukli. Ako je šta u Rami podignuto to je radila Hidroelektrana Rama.

U 1990. poštar Luka Markešić umro. Njegova obitelj daje otkaz pošti. Predsjednik općine Prozor, Mile Tomić, Šćitljanin da bi nekako spasio poštu da ne ide u Prozor – pošto nema u Rami prostorije, počne raditi na Šćitu kuću za privremenu poštu, jer se kao sigurno odredilo praviti solidnu poštu u Gornjoj Rami samo se nisu još složili za mjesto gdje će, u kojem selu, raditi poštu.

I kad je Mile Tomić kao predsjednik općine sazidao i sazidao betonsku ploču na zgradu privremene pošte, seljaci iz Ripaca da ne bi ostala pošta na Šćitu, nego hoće da bude pošta u Ripcima – dođe jedna skupina zadrtih, nekulturnih seljaka i za sat vremena razvale zgradu. To su oni seoski bukači, a svi pošteni seljaci i iz Ripaca i iz čitave Gornje Rame to osuđuju.

Sada su poštu premjestili u Prozor i sada svi, ako im treba pošta, neka idu u Prozor radi nekoliko zatucanaca. I tako eto ljudi sami sebi prave neprilike. To je stvar odgoja. Kod kuće im nitko ne smeta, vlasti se ne boje jer nisu ništa politički krivično napravili.[2]

Pošta na Šćitu pokrivala je veliko područje, odnosno, cijelu Gornju Ramu, od Ćališa do Zvirnjače pa sve preko Orašca do Mluše

Dnevni prosjek kilometraže koju bi napravio poštar bilo je oko 30 km.   U svojim sjećanjima Ivo Franjušić navodi da su pismovne i paketske pošiljke te čestitke i razglednice uglavnom upućivane prema mjestima gdjsu Ramljaci odselili nakon potopa, zatim je veliki dio išao i za inozemstvo. Do Prozora se pošta prebacivana na konju obitelji Mišura iz Sopota.  Dnevno bi nekada bila prodaja koverti i preko 200 komada.

Dostava pošte je bila zahtjevna

U početku se za Klanac i Orašac moralo ploviti jezerom od Šćita do Klanca kao bi se dostavila pošta na vrijeme. Ivo je poštansku pošiljku smatrao svetinjom i morala je biti dostavljena na vrijeme. Prvi koji je omogućavao plovidbu jezerom do Klanca je bio Ante Pavličević

Foto: Ante Pavličević čamcom prevozi poštar i mještane od Šćita do Klanca

Nakon što je izgrađena cesta do Orašca Ivo bi često putovao sa fratrima sa Šćita koji su išli na pastoralni rad. Nikada nisu otišli u to područje, a da nisu povezli poštara Ivu. Tijekom svog terenskog rada i slobodno vrijeme Ivo je često kalemio voćke. Tako je nakalemio više do 1000 stabala u Gornjoj Rami. Odgovoran i predan rad zamjećivali su mještani koji su ponekada znali navijati sat prema vremenu dolaska poštara sa pošiljkom. Zbog  takvog rada poštari su bili često nagrađivani nekim domaćim proizvodom, a ponekada i kakvom napojnicom.

 

Ivo Franjušić kalemi voćku                                                     Na radnom mjestu u pošti Prozor

Prva telefonska centrala koja je upstavljena bila je njemačka MP 10 – induktorksa koja je zarobljena u Drugom svjetskom ratu.  Godine 1987. postavljena je centrala u Ploči koja je bila automatska, a u Rumbocima 1988. godine  i imala je 360 korisnika.  Poštanski broj Šćita je 88445.

Izvori i literatura:

[1] Izvor: Fra Kazimir Ivić, Bilješke o franjevačkom samostanu u Rami od 1882. godine, rukopis, str.494., 500., 504., 512., 540.

[2] Izvor: Fra Mladen Lucić, Kronika franjevačkog samostana Rama-Šćit (1976.-1992.), neobjavljeno, str. 138.