Postoji li Božićna „bajka“ danas?
Priče o nekadašnjim proslavama Božića, mlađim generacijama najčešće djeluju kao bajka u kojoj teško da mogu prepoznati vlastite roditelje, njihovo mjesto rođenja, zakonitosti i običaje koje su bili uvriježeni prije nekih ne više od 30-ak godina.
Piše: Josip Vajdner
Ako bismo trebali izdvojiti jedan trenutak tijekom cijele godine kada se na osobit način bude uspomene, onda bi to zasigurno bio Božić. Unatoč naslagama svakodnevnih briga, problema i izazova, na površinu ljudskoga srca tada izranjaju sjećanja iz minulih vremena. Poput zraka „Nepobjedivoga Sunca“ koje 25. prosinca nakon zimskog solsticija vidljivo nadvladava najdužu noć, tada svijetli trenutci iz osobne davnine nalaze put do čovjekovih misli i riječi. Ljudi se tako spominju lijepih doživljaja, prepričavaju anegdote, sjećaju se osoba koje su bile dio njihove radosti te s nostalgijom pripovijedaju kako je nekoć bilo. Mlađim generacijama to najčešće djeluje kao bajka u kojoj teško da mogu prepoznati vlastite roditelje, njihovo mjesto rođenja, zakonitosti i običaje koje su bili uvriježeni prije nekih ne više od 30-ak godina… Stoga se i stariji, kao prenuti iza sna, pitaju: „Gdje je to nestalo? Što se dogodilo pa toplina Božića slabo dopire do ljudskih srdaca?“ Zapravo, mogli bismo razmišljati kakva će Božićna „bajka“ biti pričana kada životni žrvanj sadašnje mladiće i djevojke postavi na mjesto djedova i baka.
Ljudskom logikom gledano, sve upućuje na to da bi današnje svetkovanje Božića trebalo biti puno prisnije, ležernije, toplije i sadržajnije. U aktualnom trenutku čovjek je puno mobilniji nego nekoć te u jednom danu može biti i domaćin i gost, dijeleći tako radost zajedništva „s onima blizu i onima daleko“. Pri tomu se najčešće ne mora dalekosežno brinuti kako će zagrijati kuću; je li godina bila rodna i hoće li imati što na blagdanskom stolu; hoće li ga državne vlasti pritvoriti ako poslije Polnoćke glasno bude pjevao božićne pjesme; i čime će okititi svoj dom. Također, mladima će malo tko predbaciti ako svoju ljubav i radost budu javno, u nazočnosti starijih, iskazivali grljenjem i maženjem, te potom blagdansko raspoloženje „upotpunili“ u društvu svojih vršnjaka u nekom od omiljenih disko, folk ili inih klubova. Sve to suvremeni „slavljenik Božića“, u uobičajenim okolnostima, uživa u slobodi i ima u izobilju.
Međutim, kroz razgovore, ponašanja, običaje pa čak i u literaturi, filmu, kazalištu… razvidno je da nešto nedostaje. Filozofski rečeno, u mentalnom sklopu suvremenoga društva dogodila se „transsupstancijacija“ Božićnoga otajstva. Na mjesto bîti (supstancije) koja je sam Bog rođen od Marije Djevice u obličju Djeteta, stavljene su sporednosti (akcidentalije) koje su raznovrsne od kulture do kulture, a uokvirene su pojmovima: darovi, čestitanje, zimovanje, šoping, provod, profit i blještavila grada. Posljedica toga jest da se radost i toplinu traži u ovom što je, možda samo po sebi, lijepo i ugodno, ali zapravo sporedno. Tako su stvoreni uvjeti da Božić – rođendan Isusa Krista, biva proslavljan bez„rođendanskoga Djeteta“, onoga koje je uzrok i razlog slavlja.
Kako bismo si to posvijestili dobro je uzeti za primjer pripravu i sam doček pape Franje, propovjednika mira, u Sarajevu 6. lipnja 2015. Za taj su se događaj katolici, glavni grad, cijela BiH, pa u znatnoj mjeri i „katolička“ Hrvatska a i šira regija, pripravljali mjesecima. Osim protokolarnih, sigurnosnih, liturgijskih i medijskih detalja, dogovarani su i realizirani i oni čisto logistički – rekli bismo izvanjski – koji su upućivali na uređenje gradskih ulica i prostora kuda će proći i koje će posjetiti Sveti Otac. Jednostavno, nije pretjerano kazati da je cjelokupna zajednica disala za taj dan, iščekujući kada će zrakoplov s uvaženim gostom dodirnuti bosanskohercegovačko tlo… I, što bi se, u kontekstu našega razmišljanja, dogodilo da je prevladalo mnijenje kako bi umjesto „starca koji će se voziti u nekom bezveznom autu“ bolje bilo da se pojave, primjerice, The Rolling Stonesi ili, nedavno s jugoslovenskim zastavama u Zagrebu dočekana, Lepa Brena? Možda bi oni narodnim masama ponudili dobar provod, ali jasno je kako „to nije to“. Radost susreta s izvorno iščekivanim gostom ne bi mogli zamijeniti ni darovi, ni dobar dernek ni hektolitri piva i rakije koji bi tada potekli.
Nedvojbeno je da je božićnu toplinu, koja je tako spontano doživljavana u nekim minulim vremenima, proizvodila prisutnost novorođenoga Boga – Božića, u obiteljskim okupljanjima. Njega se darivalo molitvom i pjesmama te međusobnim lijepim riječima i gestama koje su uključivale izmirenje i praštanje. To je zapravo bit Božićne „bajke“ kojoj je svatko ponaosob dodavao „stilske“ ukrase. Ni nadolazećim generacijama to neće biti nedostižno budu li tražili ono što je bitno. A na to je o svetkovini Božića 2005. ukazao papa emerit Benedikt XVI. u svojoj prvoj enciklici Deus caritas est napisavši: „Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac“ (br. 1). Neka nam nova 2020. bude obilježena susretom s tom Osobom u liku novorođenoga Mladenca. Čestit Božić!
/Izvor: Nedjelja.ba/
