Potapanje Gračaca
Već 1946. godine počela se planirati izgranja brane ispod ušća Rame u Neretvu. U župnoj kući na Gračacu nastanila su se četiri geometra koji su premjeravali teren i upozorili župnika fra Kazimira Ivića da će razina jezerske vode doći blizu kuće i crkve pa se trebalo pobrinuti za premještanje župne kuće. Po prvotnom planu nije bilo predviđeno da voda dođe do crkve.
Kad se počela izgrađivati brana, počela se graditi i nova cesta. Sreska komisija iz Konjica oduzela je župno zemljište ispod ceste te izvijestila župnika 5. prosinca 1952. godine da će se rušiti kuća i crkva, a župa će za sve to dobiti 381.199 dinara. Da komedija bude veća, ta će se svota isplaćivati u državnim obveznicama u roku od 25 godina. Radi usporedbe poduzeće koje je radilo na izgradnji ceste cijenilo je svoju baraku 2 milijuna dinara. Fra Bono Ravlić, tadašnji župnik na Gračacu, to nije mogao prihvatiti, jer bi izgradnja same crkve, prema proračunima, stajala 6 milijuna dinara. Franjevački provincijalat u Sarajevu žalio se na ovo rješenje, tražeći da poduzeće koje će rušiti crkvu izgradi novu, što bi bilo jedino pravedno. Međutim, socijalističko poduzeće u ono doba nije moglo graditi crkvu. Da nevolja bude veće, lopovi su noću između 27. i 28. srpnja 1952. godine provalili u gračačku crkvu i odnijeli pozlaćeni ciborij.
Na stanici Rami bio je pokopan svećenik Stjepan Krešo pa je fra Bono Ravlić, kad se počela dizati brana, prenio pokojnikove zemne ostatke kraj crkve na Gračacu 1953. godine.
Iste je godine eksproprijacijska komisija iz Konjica počela prodavati pojedine trsove samostanskog i župnog vinograda na Gračacu. Nije pomogla fra Bonina žalba pa se on obraća Provincijalatu s prijedlogom da se pokuša sačuvati crkvu od rušenja, a sve ostalo da se ostavi po strani. Dana 2. lipnja 1953. fra Boni je priopćeno da će se rušiti župni stan. Općina je inzistirala na rušenju župnog stana i crkve, a fra Bono je s narodom tražio da se to ne dira, jer nove vlasti samo traže iseljenje, a ne govore kamo će se župnik skloniti kad iseli.
Mnogo bi mjesta zauzelo opisivanje molbi i žalbi, predstavki i protesta općini, kotaru, okrugu u Mostaru, Izvršnom vijeću u Sarajevu i tko zna kakvim sve ustanovama da se ostavi crkva na Gračacu i da se ne oduzima jedino zemljište Barica koje je pogodno za gradnju nove crkve. Sve je to uglavnom bilo uzalud.
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
