• Povijest Rame: O rodu Kopčića
  • Povijest Rame: O rodu Kopčića
  • Povijest Rame: O rodu Kopčića
  • Povijest Rame: O rodu Kopčića

Povijest Rame: O rodu Kopčića


U doba turske invazije, dio stanovnika bježi prema slobodnom području, Dalmaciji, Dubrovniku, pa čak i Veneciji. Tu su spas tražili i uglednici bosanskih krstjana koji su utočište posljednjih godina bosanskog kraljevstva našli u Hercegovini. Osim dvorske pratnje dviju kraljica, Katarine i Jelene, i dio vlastele je izbjegao u Dubrovnik. Bili su to: Dabiša od Latinice, gospodar srebrenički, Katarina, kćer Radoslava Pavlovića i žena kneza Radivoja sa sinom Ljubišom, Stojan Nasać, Radibrat Dobrotić, Božo Velimislić, Nikola Kravičić, Ostoja Ružičić, Sanko Knežić, Vladislav Kopčić i dva brata Vilića, i mnogi drugi knezovi.[1] Potomci Vladislavovi nastavili su živjeti u Dubrovniku.[2]

 

 

 

Piše: Anto Ivić

 

Milenko Filipović prezime Kopčić, koje se javljalo i u obliku Kovčić, izvodi od Jakovčić.[3] Po predaji muslimana, Kopčići su bili albanskog podrijetla. Međutim, povijesni podatci ukazuju na pretke bosanske vlastele. Njihov grb s prepoznatljivim hrvatskim crvenim i bijelim poljima na kojima je motiv ptice kobac,[4] postoji i u Fojničkom i u Korjenić-Neorićevom grbovniku.

 

Slika 3: Grbovi Kopčića iz Fojničkog i Korjenić-Neorićevog grbovnika

Slika 4: Nadgrobna ploča u samostanu manje braće u Dubrovniku

 

U klaustru manje braće u Dubrovniku nalazi se grob, najvjerojatnije potomaka Vladislava Kopčića, na kojem su uklesani grb i okvirom ukrašeni natpis

 

AETERNA DOMUS

MATTHAEI. IAC: COPCICH

CUMHEREDIB.SVIS

DIE.XXI NOVENB.MDCLVIIII

U prijevodu:

Vječni dom

Matije Jak(ova?) Kopčića s njegovim nasljednicima

Dana 21. studenog 1659.

Drugi natpis glasi:

  1. HOC PRO SE SUISQUE HERE

DIBUS RESERUAUIT ALOYSIUS BESSON

  1. D. 1788.

Prijevod:

Grob ovaj za sebe i svoje nasljednike

Sačuvao Alojzije Besson

Godine Gospodnje 1788.

 

Katoličku obitelj čiji su pripadnici još u prvoj polovici XX. stoljeća živjeli u Orebiću, i za sebe tvrdili da potječe iz Rame, Filipović imenuje kao Kopčiće.[5] Međutim, u matičnim knjigama, ovaj rod nalazimo kao Kopšiće, Kopsiće i Kopse, koji su zaista prema obiteljskoj predaji doselili iz Rame.

Prve bilješke o njima na Pelješcu potječu iz 1593. Vjerojatno ih se može povezati s Vladislavom Kopčićem koji je koncem 15. stoljeća prešao na dubrovački teritorij.[6] Glasovna i grafijska promjena su poput one Vučkovića s Kupresa koji u Morejskom ratu naseljavaju predgrađe Splita i bivaju bilježeni kao Vuškovići.[7]

Prema popisu bosanskih plemićkih obitelji, tiskanom u Budi 1823. na temelju ranijih vrela, plemićka obitelj Kopčić podrijetlom je iz Žrnovnice,[8] sela smještenog odmah do sela Kopčići. U istom izvoru navedeni su i plemići Kulovići iz Kozla i Vilići iz Uskoplja.[9]

Neki od Kopčića i Vilića ostali su pod turskom vlašću i islamizirali se. Štoviše, istaknuvši se u vojnim pohodima i postavši spahije, stekli su značajne posjede. Rod Kopčića postat će najpoznatiji muslimanski rod u Rami.

Fra Ljubo Lucić, slično fra Jeronimu Vladiću, zabilježio je predaju po kojoj je najmlađi od Kopčića, koji je ostao na vlastelinstvu, nakon turskog osvajanja prešao na islam i uzeo ime Kasum. Sudjelovao je u borbama protiv Mađara u jedinicama velikog vezira Ćuprilića.

Prodro je do tabora mađarskog kralja Janoša i zarobio ga. Vezir mu je kao nagradu obećao onoliko zemlje koliko može u jednom danu prejahati. Krenuvši iz Kopčića u Rami, prošao je Lug, preko Rame došao na Višnjane, preko Vrana i Blidinja spustio se u Duvno, pa u Vidoše i došao do Kupresa.

Na kraju se vratio u Varvaru prije zalaska sunca. Prema predaji, konj se najeo zobi, a Kasum popio kiselog mlijeka pa su oba umrla. Prema drugoj predaji konj je uginuo, a on je umro tek 1541. Narodna mudrost je očito htjela prenijeti poruku o besmislu ljudske pohlepe. Od ove legenda ostala je izreka „Obilazi kao Kopčić oko Duvna“.[10]

Behija Zlatar navodi da je prvi poznati Kopčić koji je napustio katoličku vjeru i prihvatio islam bio Kasim, a spominje se 1516. Za svoje zasluge tijekom turskih prodora u Ugarsku (1525.-1524.) dobio je imanja i bio je unaprijeđen.

Novac koji je dobio kada je unaprijeđen dao je sinu Džaferu. Kasimovi sinovi su bili Murad-beg, kliški sandžak-beg oko 1550., i Džafer-beg, veleposjednik. Ovaj drugi je opjevan u narodnim pjesmama. U jednoj talijanskoj kronici spomenut je Murat-beg koji je išao kao poslanik u Mletke, a za Džafer-bega kronika donosi podatak da je umro 1541. godine.[11]

Slika 5: Potomci Kasim-bega Kopčića

Središnja osmanska vlast u početnim stoljećima vlasti tolerirala je jačanje aristokratskih obitelji u pograničnim predjelima. Većina zapovjedničkih službi bila je nasljedna. Posjedi Kopčića nalazila se u nahijama Rama, Duvno, Neretva i Uskoplje, ali i na području Dalmacije, odnosno Krke.

Prema popisu Kliškog sandžaka iz 1574. Kasim-beg, Muradov sin, uživao je sa svojom braćom posjede u Rami koje su „naslijedili od svojih drevnih predaka“.[12] Nešto o tim posjedima saznajemo iz dva popisa timara Kliškog sandžaka 1550. godine.

U Rami, vjerojatno u blizini Kovačeva Polja, njive Dvorište, Kamenica i Crepljac?, jedna livada i jedan ruševan mlin, bile su u posjedu Džafera i Murada, sinova Kasim-bega Kopčića. Nakon Džaferove smrti, njegov dio došao u posjed sina Mehmeda, a kada je umro i Mehmed, koji nije imao muške djece, njegov dio vezan za tapiju, uz pristojbu, od vlasnika je uzeo njegov stric, zaim Murad.[13] U selu Gornji Šinik, jedna njiva i tri vinograda bila su Džaferova i Muradova. Džaferov dio poslije smrti je prešao na sina Mehmeda.[14]

Džafer, sin Kasim-bega Kopčića, skupa s drugim muslimanima, i nemuslimanima, ukupno njih 35 vojnika, bio je posjednik devet selišta, zajedno s vinogradima, vrtovima i mlinskim zgradama i svime što ide uz to, na području Kosova kod Knina, u blizini tvrđave Ćelenović?.[15]

Kasimov sin Džafer-beg je bio oženjen Mahzadom, kćeri vojvode Ibrahima, čija je zemlja bila u Podhumu kod Livna. Nakon Ibrahimove smrti, Džafer je uplatio tapijsku pristojbu da se zemlja upiše na Mahzadu.[16] Džafer je imao posjede i u Bradini iznad Konjica.[17]

Njegov sin Mehmed imao je timar u selu Blace, istočno od Konjica, koji je najvjerojatnije naslijedio od oca.[18] U konjičkom kraju, Kasimov sin Murad-beg je posjedovao zeamet.[19] To su sela Navizdrak, Obri, Čuhovići i Vrtci.[20] Pravo nastanjivanja i uživanja na svojoj baštini Murad-begu je prodao Stipan Ivkov posredstvom spahije u selu Rača u Neretvi.[21] Na isti način zaim Murat-beg je u Jakliću kupio pravo nastanjivanja i uživanja jednog posjeda na čifluku uz dozvolu spahije.[22]

Kasimov sin Murad-beg, platio je carskoj blagajni kako bi 1550. bio upisan u defter i dobio pravo na prihod od desetine na rijeci Rami „od mjesta gdje spomenuta rijeka izvire do mosta po imenu Donja Kladica, nasuprot selu Kovačevo Polje. Svake godine se za ribe ulovljene na ovom potezu odsjekom daje dvadeset akči.“[23]

Mezra Jaklić u nahiji Rama, čifluk vojvode Murada Evronosova, nakon njegove smrti, plaćanjem je prenijeta na njegovu ženu Dženet, kćerku Vilića Alije koja ga je poklonila svom sinu Mehmedu, te je bio upisan u njegov posjed. Zatim je Mehmed prodao pravo nastanjivanja i uživanja na zemlje u njegovu posjedu na tom čifluku, uz dozvolu svoga spahije, zaima Murad-begu, sinu Kasima Kopčića, kojem je upisan u posjed.[24]

Godine 1585. zabilježeno je da je na području Duvna, dio livade Jabuka između rijeke Šujice i Županj Potoka,[25] u posjedu Džafer-bega, sina Murat-begovog.[26] Ranije predočeno pokazuje da su Kopčići ne samo dobili, već i okrupnjivali posjede, odn. kupovali prava uživanja zemlje u okviru Kliškog sandžaka, te postali veleposjednici. Veličinu posjeda Kopčića pokazuje i katastarski premjer načinjen u doba austro-ugarske uprave. Na Ljubuši, području Kotara Županjac, sjeverno od seoskih općina Mandino Selo i Lipa, ubilježene su granice općine Kopčevina, a naslanjale su se na općinu Kopčić u Kotaru Rama.

Kopčići su bili i vakifi, dobrotvori u korist muslimanske zajednice. Murad je s bratom Džaferom imao vinograde u selu Ravnica u Rami.[27] I tu je Mehmed naslijedio dio od oca Džafera. Od tog vinograda Murad i Mehmed polovicu su dala u vakuf za mualimhanu[28] koju je Murad sagradio u Prozoru. Pri tom je Mehmed postavio uvjet da “mualim[29] spomenute mualimhane za njegovu dušu uči ašere iz Kur’ana”.[30]

Fra Jeronim Vladić je zabilježio da je dio građevnog materijala nekadašnjeg samostana i crkve sv. Petra poslužio begovima Kopčićima za gradnju džamije u Kopčićima. Tu se nalazio „Ahar“ (domaća gostionica) u kojoj je svaki odžak (dvor) pojedinog Kopčića imao svoju sobu. „U čiju bi sobu gost unišao, taj bi mu donio večeru i po večeri došao na eglenu (razgovor). To se je obično činilo pram muhamedancem, međuto, da je i koji kršćanin došao, to bi mu isto učinili.“[31]

O odnosu Kopčića prema kršćanima, govore različiti izvori. Kopčići su tradicionalno imali dobre odnose s pojedinim katoličkim biskupima, dopuštali njihove vizitacije na svom području, i štoviše, pozivali ih. Čak su i prisustvovali crkvenim obredima.

U Duvnu im je sjedište bilo u Kongori. Još u 17. stoljeću u blizini begova Kopčića, duvanjski župnik i poznati franjevac fra Ivan Ančić (rođ. u Lipi 1624., umro u Italiji 1685.) sagradio je župnu kuću.[32] Fra Stipan Margitić 1690. hvali Arslanagu Kopčića koji je plativši mise izvršio oporuku momka koji je umro od kuge, riječima: „I to zabilježih, za pogrdu onih krstjana koji su nepojmljivi izvršiti oporuke njihovih mrtvih.”[33]

Kopčići iz Duvna pišu biskupu Lišnjiću 1666. povodom potrebe za pomoć pri tamanjenju skakavaca. „Poklon i pozdrav biskupu od nas Kopčića Čelil-bega i Ali-bega. Zatizim eto smo čuli da se šapaš i niko ti je govorio, da ti mi branimo amo doći; mi nismo do sada branili pratrom oditi po našem čitluku. Zato hodi, eto te župa i kmeti zovu radi skakavaca. A od nas ti tvarda vira, čista Muamedova da ti nikakva zarara neće biti; i odi sutra zašto je potriba rado ove cvarni. A lako ćemo s časti učiniti mirno i s Alaj-begom; i fala te na časti. Pisasmo mi Kopčići iz Duvna na 30. Juna 1666.” [34]

Makarski biskup Nikola Bijanković je imao prijateljske odnose s begovima. Obilazeći Duvno, Rakitno i Roško Polje 1706. godine sreo je braću Kopčiće: Ibrahim-bega, Derviš-bega, Džafer-bega i Mehmed-bega. Od njih je dobio pismenu potvrdu da može obavljati službu u krajevima kojim oni gospodare.

U Kongori je 1710. posjetio braću Kopčiće.[35] U dnevniku s pohoda 1710. piše o Kopčićima: „Oni su vrlo plemeniti i ljubazni. Kršćanstvu su veoma naklonjeni i veoma su odani našim svećenicima. Ibrahim-beg tom prilikom izričito je rekao da bi najveći dio turskih mjesta bio porušen i bez spomena kad ih molitve i žrtve svećenika Kristovih ne bi čuvale ublažujući srdžbu Božju. Tim ljudima samo krštenje nedostaje da bi postali savršeni kršćani.“

Na poziv „apsolutnih gospodara gornjeg dijela Duvna i Rame: Ibrahim bega, Džafer bega, Mehmed bega i Zulihaber bega“,[36] doći će biskup Nikola Bijanković odmah po završetku Malog rata, 1. listopada 1718. godine. Tada su mu braća Kopčić ustupili svoje veliko dvorište za obavljanje obreda.[37]

I izvješća biskupa Blaškovića govore pozitivno o Kopčićima. Ne samo da su mu odobrili, nego su mu u srpnju 1735. pružali pomoć pri obavljanju obreda. Na njihov poziv biskup je bio u Kongori u kući Kopčića, koju je blagoslovio, kao i gospodu, žene i nevjeste. Nakon završetka putovanja kroz Ramu, Rakitno i Mostarsko Blato, biskup je 13. i 14. kolovoza u Mostaru doživio neugodnosti od jednog hodže,[38] ali tu ga je posjetila majka gospode Kopčića.[39]

Zanimljiva su i dva krštenja kćeri begova Kopčića. Prva je kćer Useina (Huseina) Kopčića, kojoj je 1688. u Turjacima kod Sinja »na Novoj stečevini« dodijeljeno 25 padovanskih kampa zemlje, koji su prvot­no bili u posjedu njezina oca. Dodjela zemlje Jeleni Kopčić, njezinoj djeci i njezinim zakonitim nasljednicima bila je motivirana prelaskom na katoličanstvo. Jelena se udala za Nikolu Japirkovića.[40]

Druga Kopčićka bila je Lejla, kćer duvanjskog Džafer-bega Kopčića i njegove žene Tale. Njezin bijeg s Duvanjskog polja u Split, zbog ljubavi prema katoličkim mladiću, Duvnjaku Ivanu Radi (Radošu), postao je predmet diplomatskog spora između Bosanskog ejaleta i Mletačke Dalmacije. Vezir Ali-paša Hekim-oglu, poznat po svojim žestokim stavovima prema susjedima, tražio je od generalnog providura Boldùa vraćanje djevojke njezinim roditeljima.

Šesnaestogodišnja djevojka se svojevoljno krstila uzevši ime Ruža. Premda je sam providur bio kum na krštenju, sudbina Lejle Ruže Kopčić bila je za njega zanemariva spram mletačkih interesa u Dalmaciji, pa je sve poduzeo kako bi djevojka bila vraćena „u Tursku“.[41]

Iz svega navedenog zaključujemo da su Kopčići bili veleposjednici koji su mudro postupati s ljudima čiju su snagu trebali za obrađivanje velikih posjeda. Bili su i diplomate koji su svjesni svog graničnog položaja bili u dobrim odnosima sa susjedima na mletačkoj strani. Ali svakako je u predaji o podrijetlu ove obitelji postojala i svijest o katoličkim korijenima. Više muslimanskih obitelji je smatralo da potječu od Kopčića, poput npr. Muradbegovića, Beganovića i Kadrića,

 

[1] Pietro LUCCARI, Copioso ristretto degli annali di Ragusa, Libri quattro, Ragusa 1790., 185, 232. Mijo Vjenceslav BATINIĆ, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini, sv. I., Zagreb 1881, 130.

[2] Prema Nikola MANDIĆ u Naša ognjišta, siječanj-veljača 2009, 26. Potomci Kopčića promijenili su prezime u Guriće, Mihočeviće i Šunje.

[3] Milenko S. FILIPOVIĆ, nav. dj. 49.

[4] Kobac u korijenu riječi bi mogao biti odgovor na nastanak prezimena.

[5] Isto.

[6] Nenad VEKARIĆ, Pelješki rodovi, sv.1., Dubrovnik 1995, 340.-341.

[7] Andre JUTRONIĆ, Prilog poznavanju veza Makarana s Bračanima, Hvaranima, stanovnicima jadranskih primorskih gradova i stranim državljanima , Izdanja Historijskog arhiva u Splitu, sv. 6., Split 1967., 50, 64. bilj 19.

[8] Euzebije FERMENDŽIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Zagreb, 1892. 560. greškom Copeich umjesto Copcich de Xeronovicza in Rama. Kao vrelo za popis plemića Fermendžin navodi: „index impressus est in Appendice ad Chronicon militaris ordinis eqiutum templariorum, scriptum a Gabriele Kollinovich Senquincziensi, edito a Martino Georgio Kovachich Senquincziensi Pestini…et apud fratr. Gregor Čevapović in Catalogo provinciae…Budae 1823.

[9] Isto. Cullovich de Coso, dicto Cutlovich, apud Cognicz in confinio Bosniae et Erczegovinae. Vilich ad Gorni Vacup, vulgo Scopie.

[10] Ljubo LUCIĆ, Rama kroz stoljeća, Rama-Šćit 2002.,208.

[11] Behija ZLATAR, Prilozi, godina XIII, Institut za istoriju, Sarajevo 1977., 325.

[12] Elma KORIĆ, Nekoliko osmanskih dokumanata o događajima u dalmatisnkom zaleđu u drugoj polovini 16. stoljećam Povijesni Prilozi 48., 71.-89 (2015.)

[13] Fazileta HAFIZOVIĆ, nav. dj, 100

[14] Fehim Dž. SPAHO, Ahmed S. ALIČIĆ, Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine, Sarajevo 2007.,201-202.

[15] Fazileta HAFIZOVIĆ, nav. dj, 499

[16] Fehim Dž. SPAHO, Ahmed S. ALIČIĆ, Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine, Sarajevo 2007.,149.

[17] Isto, 177.

[18] Isto, 259.

[19] O razlici timara i zeameta v. tablicu 2.

[20] Fehim Dž. SPAHO, Ahmed S. ALIČIĆ, nav. dj., 128, , u okolici Konjica: Nevizdarci, Obri, Ćuhovići i Vrci.

[21] Isto, 366.

[22] Isto, 199.

[23] Fazileta HAFIZOVIĆ, nav. dj, 107

[24] Fehim Dž. SPAHO, Ahmed S. ALIČIĆ, nav. dj.,198.

[25] Danas Tomislavgrad.

[26] Ahmed S. ALIČIĆ (prir.), Opširni katastarski popis za oblast Hercegovu iz 1585. godine, sv. II, Sarajevo 2014.

393.

[27] Bila je to parcela od 2 dunuma tzv. mulk zemljišta kojim je vlasnik raspolagao slobodno, za razliku od državnog, tzv. mirijskog zemljišta.

[28] Vjerska škola.

[29] Mualim tur. nastavnik u vjerskoj školi, mektebu, mualimhani.

[30] Fehim Dž. SPAHO, Ahmed S. ALIČIĆ, nav. dj., 144

[31] Jeronim VLADIĆ, Uspomene, 17.

[32] Jozo ANČIĆ, Duvanjska biskupija i duvanjski sabor, Mostar 1990., 46.

[33] Nikola LAŠVANIN, Ljetopis, Sarajevo,Zagreb 2003., 193.

[34] Ante Josip SOLDO, Stanovništvo duvanjskog kraja, nav. dj., 161.

[35] Usp. Mile VIDOVIĆ, Nikola Bijanković, 103. Vidi poglavlje o Bijankovićevim obilascima Duvna.

[36] Mile VIDOVIĆ, nav, dj. 108. Doppo publicata la pace in queste nostre Parti Maritime son stato chiamato dalli signori Copchich Turchi feudaraii, e comandanti assoluti della Maggior parte di Duvno, e di Rama nominati: Ibrain Beg, Saper Beg, Muho Beg, Sulihaber Beg li quali mi hanno scritto duplicate lettere, che io dovessi venire per li primi di Ottobre…Vidi i poglavlje o Bijankovićevim obilascima Duvna.

[37] Isto

[38] Pastoral je bio otežan strogošću turskih vlasti. Od Lišnjićevog dolaska 1670. kojom prilikom je zatvoren i mučen, biskupi se nisu smjeli navraćati u Mostar. Župnici su u grad dolazili preobučeni u narodnu nošnju.

[39] Andrija NIKIĆ, Blaškovićev dnevnik iz 1735., Mostar 1994. 33-66.

[40] Ante ŠKEGRO, Marko RIMAC, Suzana MARTINOVIĆ, Diplomatski spor zbog jednog katoličkog krštenja u Splitu 1745. godine, PILAR Časopis za društvene i humanističke studije 14/2012, 16.

[41] Ante ŠKEGRO, Marko RIMAC, Suzana MARTINOVIĆ, nav. dj., 11-16.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar