Božićna priča za kršćane i nevjernike

I bez vjere u Boga Kristovo rođenje i svako rođenje izraz je neuništivosti ljudske nade u bolji svijet

 

Gornji naslov bio je ideja vodilja kojom je francuski pisac i filozof, jedan od najvećih intelektualaca 20. stoljeća, Jean-Paul Sartre (1905-1980), sastavio svoj prvi dramski komad – Bariona ili sin groma. Složena je to drama, prepuna misaonosti i duhovnosti, dijaloga i zapleta, reminiscencija na Bibliju, pogotovo Joba, Propovjednika i Isusa, drama pisca gostoljubive nevjere koji je, unatoč što su mu djela 1948. stavljena na crkveni indeks, potaknuo mnoge kršćane da budu što vjerodostojniji vjeri u Krista.

 

Komad se izvodi na sam Badnjak, i to nigdje drugdje nego u srcu nacističkog logora Stalag XII D, u blizini Triera, u kojem je Sartre proveo nekoliko mjeseci kao zarobljeni francuski vojnik. Tada tridesetpetogodišnjak, već ima objavljen roman Mučnina (1938), koji će postati književnim simbolom egzistencijalizma, te Zid (1939), zbirku pripovijetki.

Malo vremena pred Božić 1940, u Hitlerovoj Njemačkoj, u krajnjoj neizvjesnosti, shrvan i ponižen, daje se na sastavljanje Bariona ili sin groma, dramskog komada kojeg je sam autor prešućivao, dugo nije dopuštao objavljivanje, što zbog komplicirane forme, a još više, čini se, zbog poruka koje je ta drama sadržavala.

 

Te bi se poruke mogle sažeti: I bez vjere u Boga Kristovo rođenje i svako rođenje izraz je neuništivosti ljudske nade u bolji svijet, pobjeda života nad opresijama režima i ropstvima, nad svakim besmislom i očajem.

Najveći čin slobode jest smrt, ali smrt iz velikodušnosti koja nije rezignacija, nikakvo oduzimanje života ni sebi ni drugima, nego prihvat života i vlastite smrti za druge, smrti u rezistenciji neprijatelju i u otporu prema nepravdama da bi dostojanstveno živjela pokoljenja poslije nas.

 

Drama Bariona nastala je zapravo kao skupno djelo u «baraci pjesnika». Nemiran, komunikativan, željan novih spoznaja i izmjene iskustva, željan prijateljskoga uvjeravanja, Sartre se u logoru sprijateljio s nekim sudrugovima vjernicima, među njima i s par svećenika s kojima je ostao blizak čitava života i koji su tražili od njega da baš on, kao ateist, čiji je ateizam tolerantan i tjera misliti, inscenira neki božićni komad nade u vremenu beznađa.

I upravo u druženju i razgovoru o vjeri i smislu života, u toj jedinstvenoj prilici zajedničke nevolje, nastao je prvi Sartreov dramski komad s nakanom da taj Božić 1940. učini smislenijim nekolicini tisuća zatvorenika, mahom mladih ljudi, da stvori umjetničko djelo rezistencije nacističkom totalitarizmu, u kojem će se naći i kršćani i nevjernici. Sartre je, kasnije će se to još više potvrditi, pobornik ideje o osloboditeljskoj moći knjige i teatra. U ovoj božićnoj priči Sartre je i redatelj i scenarist i glumac, a glumili su i drugovi zarobljenici.

 

Bariona je poglavar judejskog sela Betsur, upravo u vremenu rimskoga popisa stanovništva kad se u obližnjem Betlehemu rađa Krist. Bariona je u muci što da radi. Naime, Rimljani, okupacijska sila, enormno povisuju ionako nesnošljivi porez, glavarinu. Bariona lomi dilema ili da se slijepo pokori i plati porez ili da zovne narod na revolt. Kao najbolji izlaz iz te «hamletovske» dileme vidi u negaciji svake akcije, ili, točnije kazano, ne ili-ili nego istodobnim plaćanjem poreza i otporom neprijatelju.

Bariona savjetuje Vijeću staraca da je jedini ispravan put da ne muče vlastite žene novim rađanjem, da se, dakle, zabrani prokreacija, da se ne produžava muke ljudima i ne obnavlja nesreća svoga naroda rađanjem novoga čovjeka. Tako se neće više plaćati glavarinu, ići u vojnike; tako bi se okončala poniženje križa i, naposljetku, tako bi se ustalo protiv nepravde povijesti i svijeta.

Ostati sam, izoliran pojedinac, bez obitelji, bez kolektiva, bez ikakva očekivanja i bez nade, to je izlaz. Negacija neprijatelja Rimljana ostvaruje se poricanjem nade, odbacivanjem rađanja i novog početka. Pobjeda nad Rimljanima izbor je za smrt – odumrlo, mrtvo selo.

 

I dok Bariona planira svoj odgovor Rimljanima, njegova žena Sara iznenađuje ga viješću da je trudna. Savjetuje joj da namah abortira. On koji je toliko želio dijete, sad ga ne želi. Sara, najbliža osoba, prva se protivi Barionu u lice, ne želi abortirati. Govori mu sva radosna o svom blaženom stanju i nadi vezanoj za njihovo dijete, za novoga čovjeka koji će doći na svijet.

ozarena govori mu o svojoj spremnosti da sve trpi za svoje buduće dijete, čak i razapinjanje na križ: «Nema trna na njegovu putu koji će se zabosti u njegovu nogu, a da se ne zabode u moje srce. […] Unaprijed ga volim i ako bude ružan, slijep, gubav […]. Ja ću mu darovati sunce i slobodni zrak i ljubičaste sjene planina i smijeh djece […] još jednu mladu šansu da se zaputi u svijet.»

U međuvremenu su neki magi, mudraci, trojica njih s istoka, slijedeći čudesnu zvijezdu pošli za Betlehem, jer se onamo rodilo mesijansko dijete. I Barionova žena Sara se uputila s mnoštvom da posjeti to dijete. Barionu je cilj da stigne prije svih, ubije dijete i da se tako ne razglasi vijest o rođenju Krista. On se ne osvrće na riječi najmudrijeg među mudracima, Baltazara, kojega glumi sam Sartre.

govori Barioni: «Istina je da smo mi vrlo stari i učeni i poznajemo sve zlo svijeta. Ali kad smo vidjeli ovu zvijezdu na nebu, zalupalo je naše srce kao u djece, i mi smo bili kao djeca i pošli smo na put, jer smo htjeli ispuniti svoju ljudsku dužnost u nadanju. Tko izgubi nadu, Bariona, on će biti protjeran iz svoga sela […] A onomu tko se nada sve je smijeh, i svijet mu biva darovan…»

Bariona stiže prije mudraca k betlehemskoj štali, i nalazi poznati prizor Isusova rođenja, ali on ne gleda ni dijete ni njegovu majku, nego pogled ne može skloniti od sjaja Josipovih očiju, sjaja koji održava nepobjedivu nadu novoga početka, uvjerenje da novi život jest mogućnost svladavanja svih neprijateljstava. I tu nastaje preokret. Josipove su oči bile dovoljne da ga odvrate od ubojstva djeteta. Rođenje Krista je rađanje nade u Barioni.

Bariona uviđa da je Bog od našeg ljudskog mesa, on je onaj koji prihvaća da se rodi u djetetu, koji prihvaća «u ljudskom mesu okus soli s dna naših usta», svu težinu i gorčinu našeg života i kada nas napusti sav svijet, «Bog koji prihvaća da unaprijed pati onako kako ja patim danas», Bog koji spašava humanost čovjeka, a čovjek, majka, žena i Josip, ljudi, spašavaju božanstvo Boga.

Ima u ovoj božićnoj priči još sadržaja, radnji, dijaloga, ispreplitanja likova i stajališta. Sartre nastoji da svojom božićnom pričom sačuva sebe kao ateista, ali i da se ne izgubi božićna vijest nade za sav svijet.

Bariona je u konačnici od čovjeka koji je nadu smatrao najvećom ludošću, da život nije ništa drugo nego patnja i opterećivanje, te da svoje bližnje i buduće generacije treba poštedjeti te muke, od čovjeka koji se slobodno odlučuje za samouništenje i uništenje svoga naroda, od čovjeka koji je umjesto preobrazbe svijeta napuštao svijet, preko razmišljanja, preko kontempliranja svoje nesreće, poslije izravnog pogleda u lice sebi, svome jadu i očaju, i u očima nade svoje žene i Josipa, našao svoje dostojanstvo i angažirao se da organizira pobunu protiv Rimljana, bio spreman žrtvovati svoju slobodu u ime oslobođenja svoga naroda.

Od onoga koji je htio i vlastitu ženu i druge lišiti nade, postao je čovjekom nade i brige, čovjekom velikodušnosti. Od čovjeka koji je preferirao pasivno čekanje smrti postao je čovjekom aktivne brige da se slobodno odlučuje umrijeti za dobru stvar; od uništavatelja nade i humanosti, Sartreov komad završava porukom o obraćenom Barioni, o čovjeku koji pobjeđuje svoj strah, vraća slobodu i daruje je drugima. U Kristovu rođenju u rođenju novog čovjeka rađa se nada nove humanosti. Pobjeđuje život.

Ne znam u potpunosti zašto je Sartre toliko odgurivao od sebe svoga Bariona, ali tog teškog zarobljeničkoga Božića ta je božićna priča bila plod solidarnosti kršćana i nevjernika, svećenika i ateista Sartrea. Bila je nada i otpor zlom režimu, besmislu logora i ubijanju ljudi.

 

Ivan Šarčević | polis.ba