PRIČA O DVA “DRAGA” PRENJSKA SLAPA
Dva “Draga”prenjska slapa. Prvi je slap Drage Entrauta, a drugi slap Drage Šefera.
Drago Šefer je prvi među alpinistima BiH, a Drago Entraut možda i najveća alpinistička legenda, uz Iliju Dilbera. Dragu Entrauta sam prvi put sreo kao dječarac od nepunih 16 godina, upravo nekoliko stotina metara iznad njegovog slapa, na ulazu u smjer Brid Osobca. Te 1978. penjao sam taj njegov antologijski smjer, kojeg nam je ostavio u amanet, uz brojne druge po stijenama Prenja.
Dragu Šefera, nažalost, nisam imao priliku upoznati. Po stare dane prešao je živjeti u Makarsku, upravo u vrijeme kada sam se ja pojavio u alpinizmu. Ali čitajući o njemu i njegove brojne tekstove, od kojih najviše o Prenju, kao da sam ga i poznavao. Osim legendarnog smjera iz 1929. na Romaniji, po kojem se mjeri istorija alpinizma u BiH, njegov prvenstveni uspon na Lupoglav iz 1936. ujedno je i prvi alpinistički uspon na Prenju. Dovoljno razloga da naša dva uspona, u zaista posebnom prenjskom ambijentu, posvetimo ovim dvjema alpinističkim legendama. Poznavaoci znaju o kakvom je posebnom ambijentu riječ – radi se o prostoru izrazito negostoljubivom i teškom za pristup.
Tokom zimskih mjeseci bolje ga je zaobići, jer je riječ o najlavinoznijem prenjskom području. Stotine hiljada kubika snijega i kamena surva se sa litica Osobca, Zubca i Skoka u centralni cirk poznatih laviništa. Taj silni materijal za sniježnih zima napravi nanose i do 40 metara visoke, upravo na linijama naših prepenjanih lednih slapova. Više puta se desilo da se pojedinci, pa i cijele grupe otisnu niz jedno od laviništa i završe u zloglasnom cirku. Srećom, bez tragičnih posljedica. Ipak, jedan slučaj iz već pomenute 1978. zavređuje da kruniše našu priču.
Bio je to najteži poznati slučaj pada niz lavinište, koji se desio početkom marta te godine. Tada mladi zenički alpinista Nusret Nadžaković Nadžak, nakon nekoliko dana penjanja sa svojim instruktorom Muhamedom Gafićem, pri povratku preko Skoka okliznuo se i survao niz lavinište. Srećom, pao je na vrh visokog sniježnog nanosa i ostao na njemu, ali sa teškim povredama. Da je upao u pukotinu između nanosa i stijene, posljedice bi vjerovatno bile tragične. Gafino iskustvo, prisebnost i požrtvovnost spasile su Nadžaku život. Spustio se do njega uz veliki rizik, svukao ga do šume i satima vukao na improvizovanoj vlaki od borovih grana do Rakova laza i Bijele. Za mene, tada 16-godišnjaka, bila je ovo lekcija za cijeli život.
Nadžak mi je bio klubski uzor, a Gafa jedna od alpinističkih ikona tog vremena, od kojih sam kupio znanje i iskustvo. Osim posvete legendama b-h alpinizma, naš uspon je svojevrstan omaž i ovom događaju, koji u meni živi i danas i nosi vrijednu i važnu poruku o planini Prenj, ali i o ljudima vezanim za Prenj.
