Prof. dr. Ivan Markešić o knjizi “Oteto djetinjstvo” don Pave Crnjca

U Napretkovom kulturnom centru u Zagrebu  3. ožujka 2016. predstavljena je knjiga pod nazivom „Oteto djetinjstvo – djeca iz Rame na prehrani u Zagrebu nakon četničkog pokolja 1942. i gladi 1943. godine“. O knjizi su na vrlo iscrpan način govorili dr. sc. Ivan Markešić s Instituta dr. Ivo Pilar i autor knjige don Pavao Crnjac svećenik rodom iz Rame, župa Uzdol.

Donosimo izlaganje prof. dr. Ivana Markešića sa Instituta “Ivo Pilar”.

Poštovani i dragi prijatelji lijepe i dobre knjige,

Večeras smo se našli u ovim predivnim Napretkovim prostorijama kako bismo razgovarali o jednoj knjizi, ili bolje reći o sadržaju knjigeOteto djetinjstvo, ali i o njezinu autoru, mr. sc. don Pavi Crnjcu, i motivima koji su ga ‘gonili’ da je napiše.

Evo nekoliko osnovnih podataka o autoru i ovoj knjizi:

Knjiga Oteto djetinjstvo obaseže 248 stranica. Pored Predgovora i Uvoda, Zaključka/Sažetka (na hrvatskome, njemačkom i engleskom jeziku), zatim Popisa korištene literature i građe, Popisa kratica, Kazala zemljopisnih pojmova i imena te Kazala osobnih imena knjiga ima 13 zasebnih, ali međusobno jako povezanih poglavlja koja, sva zajedno, čine jedan pleter povijesnoga sjećanja ispričanog riječima osoba koje su svoje djetinjstvo živjele i doživjele kaoda im je bilo oteto.

Da bi čitatelji mogli dobiti pravi uvid u razmjere jedne,osobno ničim izazvane tragedije velikoga broja ljudi podrijetlom s područja današnje općine Prozor-Rama, don Pavao Crnjac nam u prvome poglavlju opisuje gdje se na geografskoj karti Bosne i Hercegovine nalazi Rama – kraj i njezina pojedinačna mjesta, da  bi nas u drugome poglavlju upoznao s njezinom kako dalekom tako i onom najbližom poviješću te posebno s njezinom poviješću tijekom Drugoga svjetskog rata, s posebnim osvrtom na četnički pokolj u listopadu 1942. i njegovim posljedicama.

Posebnu vrijednost ima peto poglavlje u kojem se donose izvadtci iz ondašnjih novina u kojima je zabilježen ‘ramski genocid’, kako je to pravim imenom nazvao prof. dr. Ivo Goldstein u knjizi, zborniku radova ‘Rama 1942.’ u izdanju Franjevačkoga samostana Rama-Šćit, 2014.

U šestome poglavlju don Pavao govori o spašavanju ramske, i to ne samo katoličke nego i muslimanske djece, i njihovu odvođenju na prehranu u Zagreb, u Hrvatsku, o ulozi Katoličke crkve, odnosno Karitasa Zagrebačke nadbiskupije u prihvaćanju i raspoređivanju smještaja ramske djece kod određenih obitelji.

No, ono što je srž cijele ove priče, nalazi se u devetome poglavlju pod naslovom: SUDBINA DJECE IZ RAME, čime ćemo se večeras posebno baviti. A odnosi se na gubitak fizičkih veza djece s roditeljima, potraga odrasle djece (svjesnih svoje sudbine) za roditeljima i korijenima, kao i potraga roditelja i rodbine za djecom koju su svjesno, pritisnuti posljedicama potpunoga rušenja jednoga normalnog socijalnog života, ali i pritisnuti posljedicama gladi u 1943. godini, bili prisiljeni dati na prehranu, ne sluteći da će time mnogi zauvijek ostati bez svoje djece.

Deseto poglavlje posvećeno je čovjeku koji je organizirao spašavanje djece, gosp. Nikoli Kovačeviću iz Rumboka, a jedanaesto iskazu nekih Ramkinja i Ramljaka, koji su u tome organiziranom zbjegu došli u Hrvatsku.

U dvanaestome poglavlju autor donosi popis djece koja su 1942. i 1943. došla iz Rame u Hrvatsku na prehranu. Čovjek se strese pri pomisli koliko je roditelja bilo prisiljeno svoju djecu dati u nepoznato samo da bi ostala u životu. Ali i koliko su povjerenje ti ramski ljudi imali u one koji su preuzimali djecu. Kako se vidi iz svih iskaza onih koje je don Pavao intervjuirao, uz vojnike svugdje su bile časne sestre koje će zacijelo – kako i onda tako i danas – biti osobe kojima se vjerovalo i u koje se imalo povjerenja.

U trinaestome poglavlju autor ponajprije govori o organizaciji prijevoza/transportadjece iz Rame u Zagreb koji se zbio u dva vala:

1. Neposredno nakon četničkog pohoda, dakle krajem listopada 1942. Tada je, prema raspoloživim podatcima, na prehranu upućeno ukupno 628 djece. Išlo se najprije u Sarajevo, a odatle vlakom u Zagreb, kamo se stiglo pred Božić 1942.
2. Tijekom 1943., u kojoj je nastupila velika glad. Tada je otišlo 72 djece.

Zanimljivo je napomenuti da je drugi transport bio opasniji pa je dosta djece stradalo ili nestalo, zagubio im se svaki trag.

Tu su i podatci koliko je djece iz koje župe otišlo na prehranu: najviše iz šćitske(433), potom prozorske (163), zatim iz Doljana i Gračaca (30 i 29), a najmanje s Uzdola. Bilo je i 15 muslimanske djece.

I ne samo to. Autor na 146. stranici donosi tabelu s popisom koliko je djece iz kojeg sela po župama otišlo na prehranu. Tako na području šćitske župe, najviše je bilo iz sela Rumboci (114) i Orašac (107) te Proslap (55).

U prozorskoj župi najviše je bilo iz samoga mjesta Prozor(120) te iz sela Višnjani Donji 810) i Višnjani Gornji (6)

Sljedeća važna obavijest koju nam daje don Pavao je dob djece koja su išla na prehranu. Razvrstao ih je u tri skupine prema godinama rođenja, odnosno prema školskoj dobi: predškolska, školska i mladalaštvo:

1. Prva skupina: djeca rođena između 1922. i 1929. – bilo ih je najmanje: ukupno 105.
2. Druga skupina: djeca rođena između 1930. i 1935. – bilo ih je najviše: 369. Bila su to djeca koja su trebala pohađati školu.
3. Treća skupina: djeca rođena između 1936. i 1942. Bilo ih je 203. Činili su predškolsku dob. Od treće do sedme godine. Bilo je čak i tek rođene djece, od nekoliko mjeseci.

Naravno, navedene godine su razdoblja u kojima se, kako to don Pavao lijepo kaže, ‘postavljaju temelji emocionalnog i socijalnog razvoja.“ Tako on za svaku ovu dobnu skupinu navodi što bi bilo normalno očekivati da će postići i prema čemu će se usmjeriti. Ali na kraju zaključuje: „Iz svjedočanstava doznajemo da je malen broj mogao ispuniti te razvojne  zadatke. Veliki dio njih bio je u udomljenim obiteljima radna snaga za čuvanje stoke i rad na polju“.

Don Pavao je uradio i grafikon na kojem se sasvim jasno pokazuje religijska struktura djece. Od ukupno 700 evidentiranih, njih 15 bili su islamske vjeroispovijedi (četvero iz Gornje Rame i 11 iz Prozora), a ostali 685 – katoličke. Uz taj podatak, don Pavao navodi i onaj najnoviji: da su tijekom četničkoga pohoda na Ramu stradali 876 Hrvata i 335 Muslimana – sveukupno 1.211 ljudi.

No, ima još nekoliko važnih podataka prikazanih na grafikonima:

• Broj nestale djece na prehrani. Nestalo ih je 18. Iz prvoga transporta 9, iz drugoga također 9. Što je bilo s njima? Don Pavao vjeruje da su to bila jako mala djeca, njih su posvojili, dobili su druge identitete, prezimena i imena i ta djeca nisu ni znala da ih je netko poslao na prehranu, a kamoli da bi im netko rekao da su bila posvojena. Osim toga, kako je već navedeno, neka djeca koja su bila odraslija, njih su mogli regrutirati u vojsku: u ustaše ili partizane. Moguće je da su i poginuli.
• Na kraju ovoga vrijednog i važnog dijela knjige don Pavao donosi podatke koliko se djece nakon završetka rata vratilo u Ramu, a koliko ih je ostalo u obiteljima u kojima su bili udomljeni, odnosno u domovima, ako se nisu imali gdje vratiti. Od njih ukupno 700, u Ramu se vratilo 512, dok ih je u Hrvatskoj ostalo 156.

Iz ove knjige je razvidno da senakon dolaska u Zagreb djecu do sedam godina starosti razvozilo u dječje domove po Zagrebu, a odraslu po obiteljima u katoličkim župama. Iz Zagreba su, uz pratnju časnih sestara, razvožena u župe kamionima, a odatle automobilima po selima ili pak pješice. Iz iskaza preživjelih vidi se da su osjetili razliku: jesu li ih njihovi eventualni gazde odabrali odmah ili su zbog bilo kojih drugih razloga ostali posljednji pa su dodijeljeni tamo gdje vjerojatno nisu željeli.

U kasnijem vremenu mnogi roditelji su dolazili obilaziti svoju djecu, neki su ih vodili natrag sa sobom (videći kako im nije dobro kod novih ‘roditelja’), a neki su svoju djecuostavljali da i dalje budu kod svojih udomitelja jer im je tu bilo bolje negoli u Rami, dok je jedan dio djece zbog teških i ponižavajućih životnih uvjeta pobjegao natrag u Ramu, a jedan dio, onaj u starosti od 14 i više godina – bio upućivan na zanate i (što me je jako začudilo) u vojsku.

Potom nam don Pavo u veoma kratkomepotpoglavljuŽivot djece po obiteljima donosi nešto veoma zanimljivo:

• Kako su djeca bila sa sela, a time navikla na seoski način života, najveći dio njih bio je smješten po seoskim, djecom siromašnim obiteljima. Neki su se tako ‘dočepali’ djece kojoj su dali svoje prezime i uvjerenje da su njihova vlastita.
• Djeca su se, dolazeći u sasvim nove društvene, obiteljske, jezične, religijske i običajne situacije, prilagođivali običajima i prilikama na selu, naučili su ‘novi’ govor i „teško ih je bilo raspoznati od domaće djece“. To se, međutim, na poseban način odnosi na djevojčice, za koje don Pavo kaže: „Posebno su djevojke poprimile govor i nošnju, a neke su se i udale za domaće sinove, a neke otišle u kućne pomoćnice“. Manji broj djece bio je smješten u gradu, vjerojatno su to bile curice, jer je trebalo dosta sluškinja, odnosno kućnih pomoćnica.

U potpoglavlju Popis djece 1945. i 1946. godine,odmah na početku don Pavao navodi da je stav nove, partizanske vlasti bio sljedeći: svu djecu koja su bila kolonizirana, udomljena, koja su došla na prehranu, trebalo je „vratiti njihovim obiteljima odakle su došli“, a to znači i koloniziranu ramsku djecu vratiti u Ramu. Jedino se moglo posvojiti onu djecu koja nisu imala svoje obitelji.

Povjerenici ondašnjih Narodnih odbora namjeravali su izvršiti popis djece. Međutim, mnogi novi roditelji nisu htjeli ostati bez djece pa ih nisu ni prijavljivali, mnoga od odrasle djece nisu se željela popisati, a mnogi su i pobjegli. Međutim, popis je proveden, što je provjerljivo u Kartoteci Hrvatskoga državnog arhiva u kojoj su kolonizirana djeca, smještena kod obitelji, upisivana u tzv. crvene kartone, a ona koja su bila po domovima u tzv. žute kartone. Don Pavao navodi da je našao ukupno 240 kartona s imenima, a to znači da je našao 240 kartona s različitim sudbinama.

Uz ostale, postoji jedan jako značajan pasus u kojem don Pavao kaže:

Neka su djeca iz Rame posvojena i izgubila su svoj identitet, a neka su posvojena sa svojim identitetom. Većina djece vratila se svojim obiteljima obogaćena novim iskustvom i znanjem koje im je pomoglo da su nastavili školu ili zanate ili su ostali kod svojih u rodnome kraju. No, svi su oni bili prikraćeni za jedno mirno i vedro djetinjstvo bez trauma i strahota rata.

No, nisu se svi uspjeli udomiti se ili se pak vratiti u Ramu. Don Pavao kaže da su „neka djeca nestala“. On, temeljem popisa, navodi imena 18 nestale djece, kako iz Gornje tako i iz Donje Rame. Navodi također da su „neka djeca umrla u različitim okolnostima“. Takvih je bilo 14. Neka su ubijena kao Kata Kuraja u Glogovnici kraj Križevaca ili Marko Bradić na imanju Pernar.

Međutim, don Pavao naznačuje i dramu roditelja koji se nisu mogli pomiriti s činjenicom da su njihova djeca zauvijek izgubljena. Oni jesu zahvalni onima koji su došli po njih i koji su ih udomili, ali ne prihvaćaju stanje da su ih i izgubili. I tada kreće potraga za djecom i to putem Crvenoga križa ili pak preko časopisa Arena, kao što kreće i potraga djece za svojim korijenima, posebno kada su saznali da su posvojena i da osobe koje su oni nazivali mamama i tatama nisu njihovi fizički roditelji. U knjizi je naznačen način kako su to radili u Areni, u rubrici Arena traži vaše najmilije, a što je objavljeno u istoimenoj knjizi. A kada je riječ o Areni, potrebno je reći sljedeće, onako kako to navodi don Pavao:

Časopis Arena bio je ilustrirani zabavni list koji je izlazio svakog četvrtka u Zagrebu od 1959. do nedavno. Od 1963. pokrenuta je akcija ,,Arena traži vaše najmilije”. U šest godina novinar Marin Zurl objavio je oko 312 reportaža o djeci izgubljenoj u ratnom vihoru. Za 104 obitelji pronađena su izgubljena djeca. Sve je objavljeno u zasebnoj knjizi ‘Arena traži vaše najmilije’ (Zagreb, 1970).

I što reći na kraju?

Čitajući ovu knjigu može se reći sljedeće: svima nama koji danas govorimo ili pak razmišljamo o ovoj temi – bez obzira imamo li vlastitu ili posvojenu djecu ili (iz bilo kojih razloga) nemamo uopće djece – teško bi pala i sama pomisao da bismo mogli pristati na tako nešto i poslati, dati dijete u nepoznato, svjesni da će biti ‘uručeno’ nekome posve nepoznatom, živeći u strahu da ih nikada nećemo vidjeti. Međutim, ramska sirotinja je bila prisiljena ostati bez djece, na prehranu se davalo djecu staru čak tri godine.

Sve ovo pokazuje da u Rami u tome vremenu nije bilo lako živjeti, ali i da su, unatoč svemu, obitelji bile mnogobrojne, postojale su i seoske zadruge. Djece je bilo, rekli bismo, na pretek.

Sudbina svih obitelji lomi se na sljedećoj dilemi: što je trebalo činiti u danome vremenu, u vremenu rata, bezumlja, u vremenu u kojemu vam nitko nije davao nadu niti obećanje da će vam moći niti da će vam htjeti pomoći, u ratnome vremenu kada vas oni koji bi vas trebali zaštititi, nisu zaštitili?

Činjenica je sljedeća: djeca koja su pretrpjela četnički pokolj, izgubila su svoje djetinjstvo i djetinjstvo  im je jednostavno bilo oteto. O tome zorno svjedoče ispovijesti i iskazi nekolicine djece koji se nalaze u ovoj knjizi.

Dragi don Pavle, hvala Ti velika za ovaj rad, za ovu knjigu kojom si nam podario ‘urežnjake’ novije, ali nimalo lijepe ramske povijesti. Učinio si to ovom knjigom nastalom mukotrpnim, marljivim radom imajući pred očima patnju ljudi svoga kraja koji su u iznenadnim povijesnim okolnostima bili prisiljeni dati djecu na prehranu ne bi li ostala u životu.

Još jednom hvala Ti, don Pavo, na povjerenju koje si mi iskazao da u ovoj dvorani i pred ovim ljudima i pred Tobom mogu predstaviti ovo Tvoje vrijedno djelo.

Čestitam! Živ i zdrav bio!

Zagreb, 3. ožujka 2016.                                                                   

Ivan Markešić

 

A tko je don Pavao Crnjac?

CRNJAC, Pavao, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, rođen, 7. listopada 1942., u mjestu Donja Vast kraj Prozora, župa Uzdol. Osnovnu školu završio na Uzdolu, prva dva razreda realne gimnazije u Prozoru, sedmi razred osmogodišnje škole završio u Selima kraj Siska (1956), a osmi razred u Ivanovu Selu kraj Daruvara (1957). Klasičnu gimnaziju pohađao je u Zadru i Rijeci gdje je i maturirao 1963. Dvogodišnji studij filozofije pohađao na Papinskom učilištu (PAS) u Rimu (1965–67). Studij bogoslovije pohađao je na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1967–70), gdje je diplomirao (1971). Za svećenika je zaređen 1970., u Salezijanskoj družbi, a 1992. inkardiniran je u Zagrebačku nadbiskupiju. Magistrirao je na Bogoslovnome fakultetu, a istovremeno je završio studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i diplomirao filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Predavao je filozofiju i sociologiju na Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji (1979–88) u kojoj je bio četiri godine i ravnatelj. Od 1991. do 2007. predavao je filozofiju i sociologiju na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu i sociologiju na Ženskoj općoj gimnaziji u Zagrebu. Postigao je naslov ‘profesora savjetnika filozofije i sociologije’.

Znanstvene radove objavljivao je u časopisima Spectrum, Katehetski leksikon, Filozofska istraživanja, Kateheza, Katehetski zbornik, Veritas, Zaprešićki zbornik. Bavi se prevođenjem s talijanskog i njemačkog jezika i publicistikom. Dosad je snimio 20 dokumentarnih filmova. Zajedno sa snimateljem gosp. Pavlom Vranjicanijem snimio je dokumentarni film  o Rami i djeci na prehrani 1942. pod naslovom Oteto djetinjstvo, a poslije toga, 2015., objavio je i monografiju Oteto djetinjstvo“  o istoj problematici Rektor je crkve CorpusDomini na zagrebačkoj Trešnjevci.