Prvi veliki intervju za Sportske novosti jednog od glavnih članova srebrne vatrene vrste nakon oproštaja

Ivana Rakitića poznajem još iz vremena kad je imao 19 godina, kad je u javnosti slovio za budućeg reprezentativca Hrvatske, kao veliki dobitak za hrvatski nacionalni sastav, a bilo je to vrijeme dok je nosio dres Basela. Poslije, od trenutka kada je u eri Slavena Bilića postao reprezentativac Kockastih, naše prijateljstvo se čeličilo. Respekt i savršeno korektan međusobni odnos traje do današnjeg dana.

Toliko da sam uvijek, kao čovjek Sportskih novosti, imao privilegiju imati intervju nakon njegovog prelaska u novu sredinu. Nakon Schalkea, Seville, Barcelone nije me Raketa zaobišao ni nakon ovoga povratka u Sevillu. To je, ustvari, naš davni dogovor, svojevrsna tradicija…

PIŠE: Jure Burić

Transfer u Sevillu nekako se poklopio s njegovim odlaskom iz reprezentacije, što je još uvijek aktualno i zanimljivo našim čitateljima. Koliko je dugo, zapravo, planirao konačan zbogom nacionalnoj selekciji?

– Koliko sam tu odluku planirao? Planirao nisam nikako, mislim da se to ne može planirati. Iz cijele te situacije pala je odluka, naravno, teška i neugodna odluka, da ne kažem najgori dan u cijeloj karijeri. Nešto tako planirati je teško, jer ne želiš nikome da doživi takav dan, ali mislim da je bilo vrijeme da bude tako i sada moramo gledati naprijed, a svi znaju da sam ja uvijek uz Vatrene i uz našu reprezentaciju.

Jeste li se borili sa sobom prije nego ste to rekli javnosti i kome ste tu odluku prvo priopćili?

– Borio? I više od toga! Naravno, kao što sam rekao, najteži i najgori dan, jer znaš da ćeš morati uzeti telefon i nazvati izbornika, predsjednika, kapetana. Sve je to bilo jako teško… Prvo sam rekao ženi, priopćio njoj definitivnu odluku, a onda sam zvao redom – izbornika, Luku i predsjednika… Da budem iskren, to ne želim nijednom igraču.

Je li to vaša samostalna odluka ili ste to odlučili u dogovoru s obitelji, s predsjednikom Šukerom, izbornikom, bliskim prijateljima, suigračima…?

– To je bila moja odluka. Isto kao kad sam se odlučio igrati za Hrvatsku, u moje vrijeme, kad sam bio još u reprezentaciji u Švicarskoj, sâm sam tada odlučio, tako i sada. To je bila moja odluka. Rekao sam svojim najbližima da mi ne govore ništa jer to mora biti moja odluka.

Kakve su bile njihove prve reakcije?

– Teške, iznenađujuće reakcije, ali i dobre za mene jer sam imao veliku podršku osoba do kojih mi je stalo. Tako je na kraju bilo olakšavajuće jer su bili uz mene, podržali su moju odluku.

Što je na to rekao izbornik Dalić?

– Rekao je da me razumije, da će me podržati u mojoj odluci. Bilo mi je drago što je uz mene, zato mu i javno želim na svemu zahvaliti. Želim njemu i reprezentaciji svu sreću ovoga svijeta!

Navodno ste vi htjeli još biti dio reprezentacije, oprostiti se na Europskom prvenstvu, igrati samo neke utakmice. Koliko je to istina?

– Vi i sami znate što i koliko nama igračima znači reprezentacija, njezin uspjeh. Zato, ovo nije što želim ja, što želi netko drugi, igrač-pojedinac, već je posrijedi ono što je najbolje za nacionalnu momčad. U tom smislu, to mi je glupo… sve mora biti podređeno zajedničkom uspjehu reprezentacije, a ne pojedinca. Uistinu, to nema veze jedno s drugim.

Hoće li se za vas ipak organizirati oproštajna utakmica? I je li vam to želja, reći zbogom pred navijačima Vatrenih?

– Bilo bi mi to ogromno zadovoljstvo i nešto posebno kad bi se to moglo napraviti. Prije svega da stanem pred svih, da im se zahvalim na svemu, to bi mi bilo najbitnije. Ali, kakva je sad situacija, COVID-19, kao i hoće li i Savez i predsjednik to podržati i dopustiti, o tome trebamo još pričati, ne može se takvo što napraviti ad hoc. Nadam se da će sve biti kako treba, jer Hrvatska – to sam ja, to je moje srce, to mi je najbitnije!

Jeste li se osjećali manje cijenjeni u odnosu na svoj veliki doprinos hrvatskoj reprezentaciji jer i pojedini stručnjaci često znaju reći da je Raketa nedovoljno cijenjen?

– Mislim da nije moje da ulazim u to, u komentare takve vrste. Ja sam uvijek želio dati do znanja koliko meni znači reprezentacija i koliko mi je bitna Hrvatska i hrvatski nogomet, kao i naš sveti dres. Na kraju krajeva, prihvaćam svačije mišljenje, ali svi znaju da je meni Hrvatska sve.

Kod bivšeg izbornika Nike Kovača bili ste vrlo važan dio ekipe, kao i nekoliko drugih mlađih nadolazećih igrača, a kod kojeg izbornika ste se ipak osjećali najbolje?

– Imati priliku nositi sveti dres je nešto fantastično, a naravno da je tu bilo boljih i lošijih dana, ili dobar i ne toliko dobar odnos. Ali, to je sve dio toga. Želim pamtiti pozitivne, dobre i lijepe stvari i trenutke. Bilo je nešto posebno, ta suradnja s Nikom. Mislim da je jako bitno za novog, nadolazećeg reprezentativca odnos svih igrača prema njemu, posebice kapetana. Moram istaknuti da me je Niko korektno, ljudski pazio kad mi je bio kapetan, isto tako kasnije kad je bio izbornik. To je bilo jako lijepo, nezaboravno. Svaki dan u reprezentaciji je lijep i poseban. Uostalom, kod svih izbornika i klupskih trenera uvijek sam nastojao biti istinski profesionalac, raditi svoj posao i izvršavati zadaće, bilo da je trening ili utakmica. Kad bih postigao željeno, osjećao sam se najbolje.

Koje osobe iz HNS-a nikad nećete zaboraviti i sjećat ćete ih se po dobrom?

– Jako, jako, jako puno njih. Srećom i Bogu hvala da je tako. Pokojni predsjednik Marković, Srebrić, Iva, Tomo Pacak, svi fizioterapeuti, liječnici, oružari… da ih sve ne nabrajam. Svi ljudi koji su bili na neki način uz nas, uz reprezentaciju. To je nezaboravno. Jako sam im zahvalan na svemu. I nadam se da znaju da sam tu ako njima išta bude trebalo.

Najljepše što ste doživjeli u reprezentaciji i oko reprezentacije?

– Isto tako, jako puno toga. Naravno, i ovo što smo doživjeli u Rusiji je jako posebno. Mislim da je to teško ponoviti, ne samo uspjeh, nego zajedništvo koje smo imali, kao i atmosferu. To je bilo prelijepo vrijeme.

Bilo je i gorčine. Što vas boli, što nikad neće prestati boljeti?

– Kao i uvijek, ne može biti sve lijepo. Nijedan trenutak neće mi ostati u nekom lošem sjećanju, da bih tome dao neku bitnost, nego je sve to dio karijere, dio nogometnog sporta… Sve se loše zaboravi i pamte se samo lijepe stvari, to je moj moto.

Kako su u novom klubu, Sevilli, dočekali vašu odluku?

– Super, sve dobro. Presretan sam što sam tu. Nadam se da će biti dobro, uspješno i lijepo vrijeme. Sad je na tome da radimo, da dajemo sve od sebe. I da idemo u nove pobjede, ako Bog da.

Jesu li vam iz kluba, sada i prije u Barceloni, sugerirali da prestanete s igranjem u reprezentaciji, da se posvetite samo klubu?

– Ne, ni u jednom trenutku. Niti sam to s njima komentirao. Jednostavno, kad sam donio odluku, nazvao sam ih da imaju tu informaciju od mene. Međutim, ni u jednom trenutku nisu ulazili u moju odluku.

Barcelona je, također, zatvorena knjiga. Kako sa sadašnje distance vidite svoje igre i život u Barceloni?

– Jest, gotovo je! Što je bilo, bilo je. To je bilo šest prelijepih godina, jako sam zahvalan svim ljudima u klubu, navijačima, suigračima, trenerima. Prelijepo vrijeme, osvojenih 13 naslova, osvojili smo sve što se može u klupskom nogometu. Presretan sam i zadovoljan sa svime, moram svima zahvaliti. Barcelona će uvijek imati velikog navijača u meni. Uvijek ću pratiti što se događa u klubu, oko kluba i u gradu. A sad je došlo novo vrijeme, novi izazovi. Idemo dalje.

Jesu li ipak, na koncu, bili malo nekorektni prema vama?

– Dobro, to je sve dio ove naše igre… Na kraju krajeva je bitno da smo svi došli do zajedničkog jezika, do dogovora. Ja sam prezadovoljan svim ovim godinama. Idemo dalje, to je najbitnije, to je najvažnije.

Kakav vam je bio odnos s Messijem, odgovor na to pitanje zanima mnoge?

– Super, imamo jako korektan odnos. Nismo bili intimni prijatelji, ali šest godina smo zajedno igrali, prošli smo skupa svašta, kroz natjecanja, treninge… Ja sam bio tu za njega, on je bio tu za mene. Poštovali smo jedan drugoga, uživali u zajednici. Mislim da je i on uživao igrati sa mnom, kao i ja s njim – s najboljim igračem svih vremena. Želim mu svu sreću svijeta u nogometnom i u privatnom životu.

S kime ste se najbolje slagali, družili, tko je rado jeo “Domaćicu”, a tko ignorirao?

– He-he-he! Da budem iskren, svi su rado jeli “Domaćicu”. Svako malo sam to nosio u svlačionicu, svi su je obožavali jesti. Hvala Krašu i “Domaćici” koji su uvijek slali ponovo nove kutije. Najviše sam se u prvo vrijeme družio s Iniestom i Ter Stegenom. Kasnije isto s Boatengom, jako smo bliski bili. Ljude koje sam upoznao za cijeli život, prijatelji i obitelj na neki način.

Je li vas Koeman htio zadržati i jeste li uopće razgovarali na tu temu?

– Pričali smo, nazvao me je. Ali u tom trenutku je manje-više sve bilo gotovo, tad sam ja odlučio da idem dalje, tako da smo se pozdravili, zahvalili smo jedan drugome na svemu i zaželjeli si sve najbolje. Njemu, naravno, želim sve najbolje i puno sreće. U klubu koji poznaje jako dobro, gdje sam i ja bio šest divnih i uspješnih godina, sve će to biti uspomene koje ću uvijek, sretan, nositi u srcu. Ako Bog da…

Koliko dugo mislite još igrati nogomet?

– Ako Bog da, još dugo! Igrat ću dok tijelo dopušta, nadam se da će to biti još jako puno godina. Sad je sve O. K.

Je li vam Sevilla posljednja postaja aktivnog igranja?

– Da budem iskren, ne znam, niti želim o tome previše razmišljati. Nisam prorok! Sada sam tu sretan, zadovoljan, spreman i radit ću na tome da dajem sve od sebe, da vratim to povjerenje koje su mi pružili. I da zajedno uživamo i idemo po nove uspjehe.

Kakvu budućnost predviđate hrvatskoj reprezentaciji, imamo li dovoljno kvalitetnih mladih igrača da nastave tamo gdje ste vi stigli?

– Predviđam jako pozitivnu, optimist sam. Dolaze mladi odlični, fantastični igrači. Bit će to jako dobro. Pravim putem idemo. Ja mislim da nam je budućnost blistava. Uvjeren sam da će sve to biti kako treba. U meni će uvijek imati najvećeg navijača.

Koga možete označiti kao vašeg nasljednika?

– Nema tu nasljednika. Svim momcima koji dolaze želim svu sreću, da budu još i puno bolji i uspješniji od mene i svih nas. Ako idu pravim putem, bit će svima nama još puno ljepše. Želim im svu sreću ovog svijeta. Ima puno mladih fantastičnih igrača, tako da hrvatski nogomet ide pravim putem i, što je najvažnije – iznad svih i svega je Hrvatska!

Izvor: Sportske novosti