Rama nakon Drugog svjetskog rata: Za otkup nikad dosta

Rama nakon Drugog svjetskog rata: Za otkup nikad dosta

Zahuktala izgradnja socijalizma sve je više pogađala ramski svijet i gvardijana fra Jerku Petričevića od kojega se tražilo sve više “poljopriv­rednih viškova” za “otkup”, tako da je samostan ostajao bez ičega. Ni ramska domaćinstva nisu bolje prolazila. Vlast traži od gvardijana maslo, a on ima samo jednu kravu! Naređuje mu da mora zasijati 14 dunuma pšenicom, 13 dunuma ječmom, 6 dunuma zobi i 12 dunuma kukuruzom. Od njega se traži 150 kg goveđeg mesa, potom 300 kg govedine žive vage. On je najprije predao 316 kg kukuruza pa 2.500 kg, ali je kukuruz proglašen sirovim te je gvardijan još morao nadoknađivati. Opet mu traže 500 kg goveđeg mesa žive vage, jednu debelu svinju od 160 kg i mršavu svinju od 60 kg te još 40 kg masla. Samostan je zadužen da preda 1.600 litara rakije, ali je oko prijave koma došlo do spora s vlastima koje su optužile gvardijana da ih vara i osudile ga da plati 230.000 globe. Gvardijan se žalio na ovu bezdušnu odluku i, začudo, oslobođen je.

Godine 1950. samostan je morao predati za otkup 1975 kg pšenice, 500 kg raži, 1.176 kg kukuruza, 400 kg ječma i 250 kg zobi te 80 kg ostalih žitarica. Nadalje, samostan je do 15. veljače 1950. godine morao predati 1.300 litara rakije za što je dobio 39.000 dinara, a vlast je tu istu rakiju prodavala po 500 dinara litru, što znači da su na tomu mogli zaraditi 19.461.000 dinara. Ministarstvo je 1950. godine izdalo odredbu po kojoj su samostani izuzeti od obveze davanja otkupa poljoprivrednih viškova, ali su mjesne vlasti to kasno saznale. Međutim, vrlo su brzo saznavale ono što im ide u prilog.

Ramski svijet nije mogao tako lako prihvatiti “planiranu” poljoprivredu, pogotovo kad su je vodili oni koji o njoj nisu imali pojma. Bilo je sabotiranja i opiranja i onda kad bi, možda, bilo bolje da je narod prihvatio neke sugestije. Ali narod jednostavno nije imao povjerenja u novu vlast i u one koji su donosili i provodili nove mjere.

Samostan nije pogodio samo otkup nego i “otkupljeno” žito kojemu je nova vlast našla mjesto u samostanu, odnosno u samostanskoj staji i u staroj kući. Zato je predsjednik kotara Ahmet Hadžić naredio gvardijanu 9. travnja 1950. godine da za skladištenje žita stavi na raspolaganje i druge prostorije u samostanu. Po planu predsjednika samostanu trebalo je ostaviti samo 3 sobe i trećinu hodnika na drugom katu. Srećom, ovaj se zahvat nije u potpunosti ostvario. U isto vrijeme, dok su se tražile nove prostorije, u prizemlju su zjapile prazne oduzete sobe u kojima su miševi pojeli ne samo podove nego i olovnu vodovodnu instalaciju, ali nitko se nije osjećao odgovornim da to popravi i vrati samostanu ispravne prostorije. Oko povratka tih prostorija potrošeno je mnogo tinte i papira, ali bez mnogo uspjeha. Nitko nije htio preuzeti brigu oko popravka, a pogotovo ne oko plaćanja kirije. Nove vlasti jedino su bile brze kad se radilo o nametanju poreza.

Ni prozorska crkva i župna kuća nisu bolje prošle. Crkva je u rujnu 1949. godine pretvorena u skladište za žito, a bila je već ruševna i zapuštena. U župnu kuću uselili su se stanari, a na župnika nitko nije ni računao, jer se očekivalo da “religija odumre”.

 

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing