Rama u narodnoj predaji: Oteti hrastovi
Kad su kopani temelji na sjeveroistočnoj strani crkve na Šćitu pokazalo se da je tlo odveć mekano za tu svrhu pa je trebalo zabiti kolje kao osiguranje. Kasnije će se pokazati da je tu bilo groblje. Fra Anto Vladić je namolio jednog muslimana, Delića, da mu dadne hrastove direke za osiguranje temelja. U narodu je ostala uspomena koju je zabilježio pokojni fra Kazimir Ivić:
Fra Anto je poslao Deliću momka s pola oke kave i dvije oke šećera s porukom da dođe k njemu na razgovor. Delić se odazvao i kad mu je fra Anto rekao da ga moli za hrastove koje će mu pošteno platiti, čovjek radosno uzvikne:
– Eh, kad nije što drugo, da nije tko od mojih rek’o što ili učinio što ne valja, ti sici što god trebaš pa makar otiš’o vas gaj!
Ukućani su mu prigovarali što tako olako daje drva a on je odvratio:
– Nemoj čo’eče! Kad je on tako prema meni ljudski postupio, ne žalim da je još više posjekao.[1]
Bio je to lijep primjer suživota i međusobnog poštivanja, koji – nažalost – nisu znali pokazati neki manje odgojeni muslimani. Dok su neki župljani, Jure Oreč, Marko Oreč i Mijat Begić s Višnjika, dovlačili 28 hrastovih direka, sinovi Omera Tabaka oteli su im građu kod Kovačipoljske ćuprije. Slična otimačina dogodila se na Orašcu, kada su mlušanski Pilavi oteli građu. Kotarska oblast u Gornjem Vakufu natjerala ih je da vrate oteto.
Odnos muslimana i kršćana bio je opterećen politikom osmanske države, osvajačke strane sile koja je na neslozi mještana gradila uspješnost svoje vladavine. Dok su na počeku turske vladavine svi podanici koji nisu bili državni namještenici smatrani “rajom”, kasnije je taj pojam primjenjivan samo na kršćane. Tako su muslimani protežirani i izdvajani od kršćanske sirotinje. Međutim, i tu se pokazivalo tko je čovjek. Dok su jedni muslimani postupali neljudski prema svojim susjedima kršćanima, drugi su bili vrlo obazrivi i plemeniti. Ovisilo je sve o karakteru ljudi. To je lijepo ocrtano u drugoj anegdoti iz istog razdoblja.
Prilikom kopanja kamena na Grebenu kamen su kopali i dogonili na gradilište ne samo katolici nego i muslimani. Gazda Šero iz Ripaca, čija je kuća u to doba bila najbliža gradilištu, pa je smatran susjedom – komšijom, nije dogonio kamen za crkvu. Susretne ga fra Anto Vladić jednog dana, pozdravi se s njime pa ga upita usput:
– Kako to, komšija, svi Turci gonili kamen; neki i po dvoja kola, a komšija Šero baš ni kola!?
Otišao Šero kući, podigao momke i naredio:
– Vežite sva četiri vola nek’ vuku papazu kamen! Volim da sve četiri crknu nego biti Ni – kola!
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
[1] K. Ivić, Bilješke, str. 63.
