Rama u Prvom svjetskom ratu (1914.-1918.)

Iako po strani, Rama je vrlo teško osjetila prvi svjetski rat jer je pogi­nulo mnogo mladih ljudi, a neki su nestali. U Ramu su često stizale “crne knjige” – izvješća o poginulim mladim ljudima. Kasnije je bilo i starijih. U to vrijeme bilo je nekoliko gladnih godina, a i ono hrane što je moglo biti, odu­zima­la je austrijska vlast i slala na front. Žandari su pretraživali ham­bare i skrovišta gdje su ljudi sakrivali žito i odnosili što su našli ne vodeći računa od čega će čeljad preživjeti. U selima se narodu nije dijelila nikakva pomoć kao u gradu pa su mnogi gladovali. I u Rami su se, kako piše fra Vitomir Jeličić, pojavljivali odbjegli vojnici – zeleni kadar, koji su pljačkali i otimali što su stigli, čineći i onako nesiguran život još nesigurnijim.

Ramski se svijet ipak nije veselio propasti Austrije jer je tu državu doživio kao pravnu državu koja je garantirala sigurnost i red. Dugo je ostala uspomena na austrijski red i disciplinu. Narod se nije veselio ujedinjenju sa Srbijom jer za tu državu jedva je čuo i nije je želio. Nije zato čudo što se naš čovjek hrabro borio za Austriju i smatrao je svojom državom, jer ona mu je osiguravala i poredak i ljudsko dostojanstvo koje u tursko doba nikad nije mogao ni sanjati, a kamoli doživjeti.

Austrija, doduše, nije provela agrarnu reformu, niti je riješila kmetsko pi­ta­nje, jer je imala više obzira prema begovima, nego prema kršćanskim kme­tovima koji su za njih stoljećima radili. Ni Jugoslavija nije riješila pita­nje kmetova u potpunosti, nego je odredila da se zemljovlasnicima isplati nak­na­da za oduzeto zemljište iz državne kase. Ramski su begovi uglavnom zadržali svoja zemljišta, ali kako se nisu navikli raditi, to je narod postup­no otkupio njihova imanja koja je i onako dugo vremana obrađivao.

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća