RUŽA NIKOLIĆ: Emotivna ispovijest o četničkom pokolju u Rami

Rama 18.09.2021. 11:00h Uredništvo

Radeći na fotomonografiji o tradicionalnoj tetovaži katolika u Rami, osim fotografija tetovaža i primarno govora o tetovažama htjeli smo od naših sugovornica dobiti i neke zanimljive životne priče, bile one pozitivne i vedre ili potresne kao ova današnja. Snimajući tetovaže podno Zahuma kod Ruže Nikolić rođ. Ivić, htjeli smo i od nje čuti neku priču, a događaj koji je njoj kao tada sedmogodišnjoj djevojčici obilježio djetinjstvo i život te koji je nama prepričala suznih očiju je događaj četničkog pokolja u Rami u listopadu 1942. godine.

Ubijeno više od 2000 ljudi

Pokolj je to koji se dogodio u ramskom kraju tijekom ofenzive talijansko-četničkih snaga, a navodno je jedan četnički zapovjednik u izvještaju napisao da je popaljeno 15 katoličkih sela te zaklano više od 2000 katolika i muslimana. Partizani nisu pružali otpor i povlačili se, dok su ustaške postrojbe ostale nepomične u Bugojnu, a stanovništvo Rame koje u principu s partizanima nije surađivalo, naivno je dočekalo talijansko-četničke snage bez skrivanja i povlačenja. Upravo je zbog toga iskorištena prilika za masovno zlostavljanje, ubijanje i pljačku. Vigiaca, talijanski kapetan je navodno u izvještaju napisao kako je stanovništvo bježalo pred vojskom, ali da su četničke snage uspjele pronaći i ubiti toliki broj civila.

Sasvim je jasno da su, iako je Ruža tada bila dijete, nakon svih ovih godina, tragične slike koje je tada vidjela ostale duboko urezane u njeno sjećanje. Ipak, Ruža odlučuje s nama podijeliti tu priču.

Od krvi nisu mogli razaznati lica

“Mislim da nisam imala niti punih sedam godina. Koliko se sjećam, vojska je ovuda naišla u devetom mjesecu, a moj rođendan je bio 2. listopada. Moj pokojni ćaća je sjedio pred kućom. Sjedio je na, tada smo to zvali divanama, a što bi se danas reklo balkonu. To je bilo natkriveno i tu bi on sjedio pokoj mu duši. Tada su naišli prvi vojnici koji su palili kuće. Jedan od njih je imao bočicu, veličine poput ovih sad mobitela. Samo bi malo posuli po kući. Kako su kuće tada bile od triske i šindre, samo bi planule. Ćaći su mom kazali, ajde ti malo s nama, pokaži nam put. A on, pokoj mu duši, jedva bi dočekao. Ustade i ode… Franjo Nikolić, Šimunov did, je iznio rakiju pred njih i govorio, ljudi ovo je naša vojska, nemojte ići od kuće. Bome, ne znam da je iko doli iz Donjeg sela otišao. Tada su u selu tek ponekog ubili, zapalili su kuće i otišli. Naša kuća, još tri kuće i jedna pojata su samo ostale nezapaljene. Cijelo Donje selo su popalili. U predvečer je neko dotrč’o do naše kuće i rek’o mojoj materi da su pobijeni na Marića glavici. Između Franjića i Jaklića. Tada su se u našem selu žene malo okupile, a mi djeca kažemo iđemo mi to vidjeti. Galamili su na nas, ma kud ćete ići to gledati, nećete ići. A imala sam brata starijeg, koji je s mojim stricem pobjegao u Bugojno. Drugom bratu koji je bio nešto mlađi nisu ništa radili. Brata sam poslala u kuću, a nas četvero-petero se sabralo za ići. Kako sam imala tetku u Jaklićima, pred drugom djecom sam govorila kako znam put za doći do tamo. Uporno smo pitali gdje su, a kažu na Marića glavici, poviše staze kojom se ide do kuće moje tetke. Kad smo stigli tamo, više se točno niti ne sjećam koga sam sve vidjela, a tko bi to upamtio. A sva tijela na kamari, a ispod njih lokva krvi. Bilo je stotinu ljudi i sve na kamari. Muslimana je isto dosta ubijeno i stavljeno pored na drugoj kamari. Mi jadni djeca, kad smo to vidjeli, prepali se i poleti kući. Tamo su nas svi krenuli zapitkivati što je bilo, a mi kažemo pobijeno sve. Tada su nas žene počele pitati, jeste vidjeli ovoga, jeste vidjeli onoga. A mi djeca, nikoga nismo tako detaljno vidjeli, prepali se kako smo vidjeli krv i da su pobijeni. Ali nisu oni bili tako ubijeni, da je upucan puškom ili tako nešto, Bože mi oprosti, ali svaki je, čini mi se, bio zaklan… Našem pokojnom ćaći je prerezalo vrat, glava tek malo ostavljena uz tijelo. Skinulo mu opanke s nogu, bio je bos.”

Suznih očiju na spomen svoga ubijenog oca, Ruža nastavlja priču: “Tako smo došli kućama i kazali našim materama. Tad su ponovno išli Stipo i još dvoje troje. Ali kažu da ništa u tom neredu nisu mogli razabrati. Kad je to sve krv. Da je čovjek ubijen puškom, mogao bi mu poznati lice barem. Taj dan smo se primirili kod kuće, a sutra su se odvozila tijela. Moj stariji brat koji se vratio iz Bugojna i ujak Ivan Radić su pošli pomoći kopati grobove. Dolje kod jezera, Kalaura se to zove, pred njima zapuca vojska i viče stoj. Neki su vozili još nešto stvari što je bilo na mjestu pokolja, a za njima mi bili taj brat, moj stric i ujak. Tu noć su tamo noćili, a sutradan su se počela odvoziti tijela u kolima s volovima do pred groblje. Onda nosi dalje do grobova. Ljudi su dva dana razvozili tijela, a mi kao nestašna djeca se tuda za njima hodali. Tako su pokopani, pokoj im duši, a iza toga kao da ništa nije ostalo.”

Nije se mnogo pljačkalo po kućama

Ružu smo upitali je li vojska pljačkala i krala, tražila zlato ili novac te kako su se odnosili prema ženama i djeci prilikom prolaska kroz kuće, a Ruža nam priča: “Nas nisu ništa tražili i kazivali nam tako. Ni susjede. Jesu dolje Merikine opljačkali. On je bio u Americi i imao je novca. On je u noći jednom napunio plahtu novcem i u kući iskopao rupu i pokrio pločom i zemljom. Vojska je to našla i odnijela. Naši ljudi što su bili u planini su bježali dosta u Bugojno, kad su vidjeli da ovdje sve ubijaju. Tada je došao Merika kod moga brata Stipe po kramp i pozvao ga, ajmo dolje mojoj kući. On ti je mislio da su pare ostale, a ono je njih našlo i isto pokrilo pločom i zemljom, kako je sve bilo. Kad su Merika i Stipo zadigli krampom ploču – rupa prazna.”

Život nakon očeve smrti

Na pitanje kako to da nitko nije branio Ramu i njen narod tada, Ruža odgovara da se govorilo da je to naša vojska i da im neće nitko ništa. A gledala je kako sve okolo po Rami gori. Ružinu kuću su također pokušali zapaliti, a ona prepričava: “Bili su zapalili, ali brat se popeo na ljestve, mater ispod njega, a ja sam iz potoka nosila vode u kanti. Davala materi, a mater bratu koji je po kući gasio. Tako da nam je kuća ostala, ali je izgorila pojata i žito u ambaru. Tu smo blizu srećom imali i one male mlinčiće, tamo smo kupovali žita i mljeli. Hvala Bogu, tu zimu nismo bili ni gladni ni žedni. Ni goli ni bosi. Ono što smo imali od ruta, ostalo je. Kasnije, grdna rano, žene išle prositi u Bugojno, Vakuf, Kupres, Duvno i Šujicu. Nije se imalo. Eto, to ti je sine majčin što ti znadem ispričati.”

Nakon potresne priče o pokolju stanovništva Rame, koje je na jedan naivan način dočekalo talijansko-četničke snage, vratili smo se fotografiranju. Pripremamo opremu, donosimo rekvizite, još uvijek sveprisutne ramske starine te krećemo na snimanje. Ruža rado pristaje na sve predloženo, a suzne je oči za potrebe snimanja zamijenila osmijehom. Svi zajedno se polako odmičemo od teške teme, zahvalni na vremenu u kojem živimo i zlu koje nas je tijekom života zaobišlo.