Samo pozitivno: Rad je pobjednik svih poteškoća
Ako se radi, stresa nema. Sada sjedni u Prozoru u nekom kafiću i od njih troje, dvoje će pričati negativno o svemu. Ja imam neka primanja koja sam dobio jer sam ranjen u ratu. Preporučio bih svima da neka svoja sredstva ulažu u obiteljsko gospodarstvo. Ja sam pored svojih nekih malih primanja podigao i vratio četiri kredita. Pored svega toga Općina Prozor-Rama me prati jednim dijelom i ja im zahvaljujem. S mojim radom i Općina će me sigurno pratiti još više.
Svi ga znaju, ne samo kao „uzdolskog prakaratura“, nego kao i „hitnu službu“, „prijevoznika“ , veseljaka, optimističnog „tipa“. On je sve pomalo od toga. A što je najvažnije, on je radnik kao i njegova peteročlana obitelj.
Došle su ratne godine. Zoran Piplica je kao maloljetni mladić, veselog dječačkog izgleda stao u obranu svoje rodne grude. Rat je završio, dogodilo se puno toga, dogodilo se stradavanje. No, posla je nestalo. Otišao je u Hrvatsku trbuhom za kruhom. Kada je sve sagledao, zbrojio sve računice, sjeo, razmislio, vratio se na svoj Uzdol za koji se uvijek žrtvovao.
Danas Zoran Piplica sa svojom suprugom Marinom, djecom Anom, Antoniom i Markom živi život jednostavnosti, rada, znoja, ali i obilatog zadovoljstva. Nismo mogli odoljeti i posjetili smo Zorana i njegovu obitelj na Uzdolu.
Zatekli smo cijelu obitelj kako postavlja novi plastenik za osobne potrebe i za prodaju svega onoga što uzgoje u njemu. Proljetna sunčana milina najavljivala je uzdolskom dolinom proljeće.
Obitelj Piplica već nekoliko godina uzgaja povrće u plasteniku. Do sada su imali jedan takav s prostorom od 150 kvadrata, a sada izrađuju još jedan od 50. Ali to nije sve. Ova obitelj uzgaja stotinjak domaćih koka i hrane ih na ekološki način. Sva jaja koja proizvedu odmah i prodaju. Imaju stalne kupce, ali i one koji ih stalno pozivaju i traže domaća jaja posebice u ovo preduskrsno vrijeme.
„U plastenicima ljeti uzgajamo paradajz i krastavac, a u zimsko vrijeme salatu, mladi luk, zelje i špinat. U ovom novom plasteniku planiramo uzgajati papriku, krastavac i paradajz. Svoje proizvode prodajemo u domaćim trgovinama na području naše općine, no tu su i mnogi poznanici,“ započinje svoju priču Zoran Piplica.
Na pitanje o tome isplati li se sve ovo raditi i kakvi su planovi za daljnji rad Zoran reče: „Sve ima svoju računicu i svaki rad se isplati. Jedino se ne isplati kada ništa ne radite. Trenutno imamo stotinjak koka koje uzgajamo na autohtoni način. Sada to želimo proširiti jer je postala potražnja sve veća. Baziramo se na ekološkoj proizvodnji. Najveći kupac nam je „Alf market“ i kućna dostava. Ponekada nam se pojavi problem kada neki proizvođači nude svoje proizvode pod domaće koji nisu i ruše nas cijenom. No, to brzo propadne jer naši kupci prepoznaju što je domaći proizvod. Sada radimo na proširenju koka koje su autohtone i imaju zanimljiv naziv „koka hrvatica“. One imaju veću nosivost.“
U daljnjem razgovoru Zoran nam pripovijeda da dnevno proizvedu domaćih jaja najmanje 50 komada.
„Bio sam otišao u Hrvatsku. Nisam mogao gore. Tamo treba najmanje 50 tisuća eura da bi se stambeno zbrinuo i još ne znaš što ćeš raditi. A ovdje imam sve. Imam neka manja primanja jer sam ranjen tijekom rata, no to nije dovoljno. Mi svi radimo i dobro je.“
Upravo kada smo ga htjeli pitati tko najviše radi i u plasteniku i oko koka pristigla je Zoranova supruga Marina. Tada Zoran s ponosom ističe da je upravo njegova supruga ta koja najviše posla obavlja oko toga, jer se on bavi drugim obvezama, kako oko svog obiteljskog gospodarstva, tako i kada treba susjede negdje odvesti; na liječnički pregled, po mirovinu ili u kakvu kupovinu kućnih potrepština.
U zadnje vrijeme glavni trendovi su odlasci iz Bosne i Hercegovine. Nismo mogli, a ne pitati Pipilicu što on misli o tome.
„Neka ljudi rade ono što su naučili. Selo treba oživjeti. Uzdol i sva sela u Rami imaju perspektivu samo treba htjeti raditi. Ja upravo planiram sada izgradnju jednog malog ribnjaka. Naravno, tu je i pčelarstvo, voćarstvo. U svaki posao na selu treba biti uključena cijela obitelj. Kod mene najviše radi supruga, jer ja sam često odsutan zbog obaveza prijevoza. Djeca idu u školu na Uzdolu i učimo ih da uče raditi. Rad se isplati i mi ih u tome pravcu odgajamo. Danas ljudi stalno pričaju o nekom stresu. Jest, stres je ako se ne radi. Ako se radi, stresa nema. Sada sjedni u Prozoru u nekom kafiću i od njih troje dvoje će pričati negativno o svemu. Ja imam neka primanja koja sam dobio, jer sam ranjen u ratu. Preporučio bih svima da neka svoja sredstva ulažu u obiteljsko gospodarstvo. Ja sam pored svojim nekih malih primanja podigao i vratio četiri kredita. Pored svega toga općina Prozor-Rama me prati jednom dijelom i ja im se zahvaljujem. S mojim radom i općina će sigurno pratiti još više.“ Zaključio je Zoran Piplica.
