SESTRA ANA ULOŽNIK: Zvijezda nas je dovela u „jaslice“ Haitija kod našeg Malenog

S misionarkom na Haitiju sestrom Anom Uložnik, SMI, povodom njezinih osam godina misijskog djelovanja, razgovarali smo o izazovima i iskustvima kroz ovo ipak nemalo razdoblje…

Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Naša sugovornica s. Ana, članica Družbe Služavki Malog Isusa, rođena je 26. kolovoza 1986. u Prozoru, župa Rama-Šćit. Zavjete je položila 14. kolovoza 2011. u Slavonskom Brodu, a u misije je otišla 7. siječnja 2014. Sada se s distance od osam godina osvrće na svoje djelovanje na Haitiju i donosi istinsko svjedočenje vjere.

Poštovana s. Ana, kada se u Vama probudio misijski zov, što je možda bilo prijelomno? I kako na to gledate s današnje distance?

Moj misijski poziv počeo se rađati za vrijeme studija u Rimu (2007. – 2012.). Stanovala sam u zajednici sestara Misionarki Gospe od Utjehe (Missionarie della Consolata) gdje su bile starije sestre koje su skoro cijeli svoj život provele u misijama. Rado i često su prepričavale svoja misionarska iskustva služenja Isusu u siromašnim zemljama Afrike i Latinske Amerike. Posebno su me oduševili njihova ljubav i žar prema misijama s kojima su živjele i u svojoj starosti. Vjerujem kako se Bog poslužio iskustvom njihova života kako bi posijao i u mom srcu sjeme ljubavi prema misijama i želju da i ja svoj život predam Isusu kroz služenje najpotrebnijima. Nisam doživjela neki prijelomni trenutak, nego je taj poziv u meni polako rastao. U međuvremenu sam tu želju izrekla svojoj poglavarici… i nakon toga Bog je posložio životne uvjete da se to brzo i ostvarilo.

A danas, nakon osam godina života u misijama i pogleda unatrag, mogu samo potvrditi da me Mali Isus pripremao na to kroz razne životne situacije i susrete s ljudima koji su na moj život ostavili traga te mi pomogli da mu dođem još bliže… pa i u misije.

Zašto Haiti i koje Vam je prvo sjećanje po dolasku u jednu od najsiromašnijih država svijeta?

U vrijeme našeg „odabira“ misije puno se u medijima govorilo o tešku stanju na Haitiju koje je prouzrokovano strašnim potresom 2010. Taj je potres jako osiromašio zemlju, bacio ju na koljena. Puno je djece ostalo bez roditelja, brojni ljudi ostali su bez svega i bez svojih najmilijih. S obzirom da je karizma naše zajednice, sestara Služavki Maloga Isusa služenje nejakoj i zapuštenoj siročadi, nevoljnicima i patnicima, zajedno s našim poglavarima osjetile smo Božji poticaj da pođemo na Haiti i služimo Malom Isusu u najpotrebnijima ovdje.

Kad se prisjetim našeg dolaska, u meni se budi sjećanje u tri slike. Prva je pogled iz zrakoplova koji je odavao jednu skroz drugu stvarnost života od one koju sam do tada živjela. Vidjela sam mnoštvo zbijenih improviziranih kućica od lima u kojima ljudi žive. Druga  posebno upečatljiva slika je prva vožnja ulicama Port au Princea gdje je uz cestu bilo puno ljudi koji prodaju kruh, bombone, povrće i voće u jako teškim uvjetima. I treća slika mnoštvo starih krcatih automobila oslikanih raznim likovima i ispisanim biblijskim citatima koji prevoze putnike. I svi ljudi su bili radosni…

Na Haiti ste došli zajedno sa s. Liberijom Filipović 10. siječnja 2014., samo nekoliko dana nakon svetkovine Bogojavljenja. Možemo li reći da ste i Vi poput tri kralja zapravo slijedile „Njegovu zvijezdu“?

Jako lijepa usporedba. Da, nastojale smo slijediti Njegovu zvijezdu kako bismo ga pronašle i služile mu u ovom siromašnom narodu. Zvijezda nas je dovela u „jaslice“ Haitija gdje smo pronašle našeg Malenog. Za dar mu svakodnevno nastojimo dati naše siromašno srce koje se u Njegovoj blizini svakodnevno obogaćuje.

Kada se osvrnete na osam godina provedenih u ovoj otočnoj državi, što Vam je najteže palo – uzmemo li u obzir da ste uistinu mnogo toga, kroz ovo vremensko razdoblje, prošli s tamošnjim narodom?

Kroz ovih osam godina puno je teških situacija s kojima se narod nosio. Posebno je teška bila prošla 2021. U njoj kao da su se sve nedaće ujedinile: prosvjedi, učestale otmice, atentat na predsjednika i njegova smrt nakon koje nastaje još veća ekonomsko-socijalna i sigurnosna kriza, uragani, potres, korona; blokada zemlje zbog nedostatka goriva, porast cijena… ali u svemu ovome valja se narodu diviti, kako se oni herojski nose sa svime.

Najteže mi padaju svakodnevne patnje ovog naroda za puko preživljavanje. Većina ljudi borbu vodi kako bi jednom na dan pojeli tanjur riže, a u drugim krajevima svijeta se hrana baca. Iz godine u godinu ovdje postaje sve teže. Dok sve druge zemlje idu polako naprijed, Haiti nazaduje. Teško je vjerovati da su Haićani prije 50 godina imali tramvaj, a danas nemaju ni tramvaj, a ni druge najosnovnije uvjete života. Prevelika je razlika između bogataša i siromaha, a srednjeg sloja ni nema. Ali ne bi trebalo puno da se stanje promijeni. Živimo s nadom kako će i ovdje doći bolji dani jer ovo je lijepa karipska i tropska zemlja koja bi mogla živjeti od turizma.

Koje su to lijepe strane Haićana koje ste upoznali tijekom ovih godina, i što narod Crkve u Hrvata može naučiti od njih?

Posebno me uvijek dojmi međusobna solidarnost ovog naroda, pa čak i od onih najmanjih. Kad se susretnemo s djecom, rado ih počastimo bombonima. Nikada se ne bore tko će dobiti više, nego to lijepo između sebe podijele. Vjera, strpljivost i izdržljivost ovog naroda drži ih na životu. Zahvalni su Bogu na daru života i radosno ga žive unatoč svim nedaćama. Kod njih nema mjesta očajavanju.

Od njih možemo naučiti živjeti s puno više nade i vjere, i to dan po dan. Mi se isto još uvijek od njih učimo strpljivosti. Kod njih nema žurbe, ali nema ni očajavanja niti mjesta depresiji, nego vjerom i nadom pobjeđuju svaku kušnju i nevolju.

Koji su, na početku novog ljeta, danas najveći izazovi u Vašem misijskom djelovanju?

Najveći izazov, ne samo u misijskom djelovanju, nego i u životu je živjeti našu sadašnjost kroz potpuno predanje Bogu i svladavanje svih poteškoća s vjerom, nadom, ljubavlju i strpljivo. Izazov je donijeti Isusa svima onima koje susrećem, te svakodnevno traženje i vršenje Božje volje. Nije to uvijek lako jer smo ljudi slabi i plašljivi, ali s Božjom pomoću to možemo.

Izazov i velika želja naše redovničke zajednice je da se što prije stvore uvjeti za otvaranje kanonske zajednice, da izgradimo samostan iz koga bismo imali uvjete za naše misijsko djelovanje i konkretniju brigu za djecu i mlade. Želja nam je što više djece i mladih dovesti Malom Isusu i spasiti ih od lutanja, ranih trudnoća i restaveka (restavek je pojam za djecu koja zbog siromaštva odlaze služiti boljestojeće obitelji ili rodbinu kako bi zauzvrat dobila školovanje i hranu. Ali nažalost većina djece to ne dobije, nego postaju robovi tih obitelji. Prema stavovima Ujedinjenih naroda, restavek se smatra suvremenim oblikom ropstva).

S gradnjom samostana bismo, ako Bog da, uskoro počeli uzdajući se u Providnost da će nas dovesti do ostvarenja te naše velike želje i potrebe da budemo još više u službi siromašnih, djece i mladih.

Jeste li osobno zadovoljni svojim misijskim djelovanjem, što ste naučili te što Vas je obogatilo i ojačalo Vašu vjeru?

Zadovoljna sam, sretna i Bogu neizmjerno zahvalna na misijskom pozivu koji me svakodnevno oblikuje, mijenja i obogaćuje.

Naučila sam kako je najvažnije predati svoj dan i život Bogu i da On usmjerava naše dane i korake. I mi ovdje planiramo, ali rijetko kad to može biti onako kako si zamislimo. Naš Bog je jako kreativan i čeka nas tamo gdje ga najmanje očekujemo.

Obogatili su me baš ti susreti i situacije u koje me Bog doveo i proveo kako bih ga srela baš onako kako i On sam kaže „bio sam gladan i dali ste mi jesti, bio sam žedan i dali ste mi piti, bio sam gol i odjenuli ste me, bio sam…“

Moju vjeru svakodnevno ojačavaju molitva i susret sa siromašnim ljudima koji su svoje srce predali Bogu, čiji je najveći dar život. Oni su zahvalni Bogu za danas i njihova radost proizlazi iz Boga. Vidjeti ljude strpljive i radosne bez obzira što su gladni ili trpe bol već nekoliko dana, za mene je velika životna lekcija. Od njih se učim zahvalnosti, radosti, jednostavnosti…

Kako je bilo riječima i djelima naviještati Boga Živoga i vidjeti ga u svakom potrebitom na drugom kraju svijeta, daleko od doma?

Iskusila sam kad Bogu predamo srce i služimo mu svim srcem, onda smo mi doma tamo gdje živimo. Mogla bih reći zajedno s našim Utemeljiteljem slugom Božjim Josipom Stadlerom: „Tko mu (Isusu) ne bi svim srcem služio kad zna da je Gospodin Isus tako dobar i ljubezan i milostiv? Njemu služiti znači kraljevati.“ Nastojim svim srcem služiti Malom Isusu u siromasima koje susrećem i u tom susretu oni doživljavaju da im Isus dolazi u susret, a i ja isto tako, pa je to obostrana radost. Onome koji donosi Boga Živoga drugima, i Bog mu sam dolazi u susret po tim ljudima. Upravo je taj Susret ono najljepše što nam se može dogoditi… nema veće radosti nego susresti Boga.

Kako se misionari nose s nostalgijom koja, vjerujemo, ponekad pokuca na vrata? Kada je „najteže“?

Iskreno, još nisam doživjela tu nostalgiju, tako da to ne znam. Zavoljela sam ovaj narod i ovu zemlju. Ovdje se osjećam prihvaćenom, voljenom i jednostavno osjećam da tu pripadam. I ovdje sam doma. Znam da sada imam dvije domovine na Zemlji i onu na Nebu. Valjda tome doprinosi i ova moderna tehnologija preko koje se možemo čuti i vidjeti sa svima onima koji su nam dragi i mili srcu bez obzira koliko su fizički daleko.

Što konkretno vjernici Crkve u Hrvata mogu sada učiniti za narod Haitija kojemu vjerno služite?

Isto kao i do sada. Mogu nastaviti moliti za ovaj narod da ga dobri Bog izvede iz teških kriza, te svojim materijalnim prilozima nastojati olakšati njihovo breme.

Također, od srca želim zahvaliti svim prijateljima i dobročiniteljima misija, napose naše misije na Haitiju, na duhovnoj i materijalnoj podršci. Koristim priliku svima zaželjeti sve najbolje u novoj 2022., sa željom da Mali Isus živi uvijek u našim srcima.