Slavni turnir puni 50 godina, a Baka je bio prvi nogometaš izvan Hrvatske koji je nastupio na njemu

Zanimljiva priča Jure Burića o Kutiji šibica i sudjelovanju Blaža Sliškovića. Ova priča je pripremljena za knjigu o pedesetoj obljetnici osobitog turnira. U ovoj priči će se mnogi pronaći. Vrijedi odvojiti vrijeme i pročitati.

Od ranog djetinjstva bio sam opijen nogometnom igrom, uživao sam u izvedbama nogometnih majstora, divio se loptačkim znalcima na travnjaku i parketu. Stoga, nikad mi nije bilo teško prijeći stotine i tisuće kilometara, zbog takvog užitka, nikakva barijera nije me mogla omesti.

Put iz moje rodne Rame ili poslije iz Mostara, za vrijeme studentskih dana, te neprospavane noći zbog nogometa na mene nisu ostavljali traga niti bili smetnja u ispunjavanju svakodnevnih obveza. Između ostaloga, tako sam redovito bio promatrač završnice malonogometnog turnira Kutija šibica. Moji prijatelji, rodbina i kumovi bili su neizostavno sudionici tog prestižnog malonogometnog summita, okupljeni u momčadi Kaj, nazvanoj po kafiću iz ulice pjesnika Dragutina Domjanića, na Kvatriću. Voditelji Kaja bili su ing. Andrija Babić i Branko Babić, a za njih me vezalo čvrsto, neraskidivo, prijateljstvo i kumstvo.

PIŠE: Jure Burić, Sportske Jutarnji

Te 1978. godine zacrtali smo posebno velike ambicije, osvojiti Kutiju. Bio bi to “velik zalogaj”, biti prvi među 224 momčadi, koliko ih je sudjelovalo u okršajima na parketu te zime. Za ostvarenje tog cilja, zapravo sna, bilo je neophodno par kvalitetnih pojačanja, ali ni to ne bi bilo jamstvo.

Unatoč višekilometarskoj razdaljini živio sam s njima za Kutiju i “bio dušom i srcem u Zagrebu”… želio što i oni. Naslov!
Poznavao sam u to vrijeme Blaža Baku Sliškovića, tada jednu od najvećih i najtraženijih nogometnih zvijezda na prostoru bivše države. Baka, tada devetnaestogodišnjak, bio je obožavan gdje god se pojavio, posjedovao popularnost do neba, što zbog briljantnog baratanja loptom, što zbog neukrotivog i nepredvidivog duha izvan nogometnog igrališta. Mislio sam, “hmmm, otići u Zagreb na Kutiju s Bakom bilo bi to kao dobitak na lotu”.

Često sam bio gost u kući Sliškovića i jednom prigodom zamolio ga, onako stidljivo, za jednu veliku uslugu. Da odemo jedan vikend u Zagreb da bi on odigrao dvije utakmice za Kaj. Pristao je odmah, bez dodatnih nagovaranja. Njegov pokojni otac Vlado tada mu je rekao:

“Otiđite, obvezno! Ti Baka imaš u Zagrebu puno svojih navijača, obožavatelja, puno je našeg svijeta, iz Hercegovine i Mostara u Zagrebu, što zbog posla, škole, studiranja… Bit će im drago da se pojaviš na tom turniru.”

Na koncu se ispostavilo da mu je otac bio u pravu, mnogi su došli uživati u njegovoj igri na Kutiji šibica i bili neumorni navijači.
U to vrijeme bila je i zrakoplovna linija Mostar – Zagreb – Mostar, karte su odmah nabavljene za prvi mogući let, a mi spakirali stvari, radosti i volje nam svakako nije ni manjkalo… Međutim, iznenadna vijest, nimalo ugodna, “izula nas je iz cipela”. Odmah me je oblio hladni znoj. Naime, obavijestili su nas da je zbog silnog vjetra, poznate mostarske bure, let za Zagreb otkazan. Bio je petak navečer, a utakmica je bila na programu sutra, u subotu, ujutro u 9 sati. Predložio sam da putujemo taksijem iz Mostara do Banje Luke, a u međuvremenu bi moj prijatelj Andrija Babić došao iz Zagreba do Banje Luke i preuzeo nas.

Srećom, ponekad ćudljivi Baka složio se s mojom idejom i krenuli smo te večeri, na put dug oko 450 kilometara, na put bez sna. Zbog Kutije šibica! Usput, putujući morali smo paziti da nam vozač ne zakunja pa smo radili stanke u restoranima kroz Bosnu, kojih je bilo napretek uz cestu, gdje su goste zabavljali raznorazni orkestri, kapele i pjevači(ce). No, tada bi nastajali problemi jer su Baku redovito prepoznavali pa su nas htjeli silom zadržati na još kojoj cugi i mezi…

U Banju Luku, u hotel Bosna, stigli smo iza pola noći, tu su nas već čekali prijatelji iz Zagreba, Andrija i Branko Babić. Popili smo po jaku kavicu da nas san ne savlada jer je te noći putem do hrvatske metropole bila gusta magla, uvjeti za putovanje nenormalno teški.

Hvala Bogu, sretno smo stigli, sa svitanjem. Nekoliko sati smo odspavali, a u 9 sati na programu je bio dvoboj protiv Šparkase, za koju su igrali igrači tadašnjeg drugoligaša Trešnjevke. Kaj je u prepunoj “Kutiji šibica” dobio 3:0. Slišković je dvaput asistirao i jedanput poentirao, bio vrlo raspoložen za igru, prodavao finte, driblao, a potporu, uz bodrenje i pljesak imao je cijelo vrijeme. Bio je svoj na svome!

Drugi dvoboj bio je u Domu sportova, a sjećam se, tada je Vlatko Marković, tadašnji trener Dinama, želio porazgovarati s Bakom da ga privoli na dolazak u Dinamo, spustivši se do parketa, s tribina…

Uglavnom, i ta utakmica je pozitivno odrađena, opet je dvorana bila prepuna, tražila se karta više. Kaj je te godine ušao među osam najboljih na turniru.

Naša misija bila je sjajno odrađena, trebalo se vratiti obvezama. Izabrali smo put vlakom, Zagreb – Mostar. Putovanje je bilo cjelodnevno, od zore do sumraka, kroz Hrvatsku i gradove u BiH, ali zanimljivo društvo u našem kupeu olakšalo nam je teret putovanja i dolazak na posljednju postaju, u Mostar.

Blaž Slišković je, kažu statističari, prvi profesionalni nogometaš izvan Hrvatske koji je nastupio na Kutiji šibica. Kaže da se još uvijek sjeća tog “filmskog” putovanja i nastupa:

“Naravno, da se sjećam! Uistinu, putovanje je bilo kao u priči za film. Moj dobar prijatelj, zapravo naš obiteljski prijatelj, Jure Burić, pozvao me na taj turnir, da odigram nekoliko utakmica za prijatelje iz njegove rodne Rame. Kutija je bila u to vrijeme najrazvikaniji malonogometni turnir. Igrao sam ja mali nogomet, često na mostarskom Kantarevcu, isto poznatom po kvalitetnom nogometu i kvalitetnim igračima, ali nastup na Kutiji šibica bila je posebnost. Privilegij! Kutija je Kutija! Zato se nisam dvoumio ni trunke, što zbog prijatelja Jure Burića, što zbog izazova nastupa. Tada, a i danas mi je zbog toga drago”, pričao je Slišković te nastavio:

“Poslije sam opet dolazio igrati Kutiju s malonogometnom družinom Mostarske kiše, ali prvi susret s Kutijom je, ipak, nezaboravan… Usput, dva puta sam sudjelovao u osvajanju naslova u Kutiji šibica: 1979. s Mostarskim kišama i 1995. s MNK SEC Široki Brijeg. Mjesec dana prije mog prvog nastupa na Kutiji šibica, prosinac 1978., ostvario sam i prvi nastup za A reprezentaciju bivše države. Pozvao me Dražan Jerković, dobili smo u Skoplju Grčku 4:1. Eto, u svega mjesec dana, imao sam dvije velike premijere…”

Sjećanja mi nisu nestala, niti izblijedjela, štoviše! Nevjerojatno je koliko je Slišković izazvao zanimanje svojim dolaskom i nastupom tada u Kutiji. Primjerice, zagrebački sportski mediji dali su mu uzurpirajuće mnogo prostora. Pokojni Zvonimir Magdić Amigo, velemajstor pisane riječi i zaljubljenik nogometnih virtuoza, u Sportskim novostima 20. prosinca 1978., u uvodu intervjua ispod podnaslova “Blaž Slišković zabavlja se malim nogometom na zagrebačkom parketu” i naslova “Ima mladića kraj zelene Neretve…” napisao je:

“Jednom bradonji pljeskalo se, na parketu ‘Kutije šibica’, u Domu sportova. Od srca, spontano. Iskreno. Tko je taj mladić koji je dva dana ‘jeo’ loptu, koji je i malom nogometu ‘zavijenom’ na đon, dao onaj spektakularni ton? Tko? Blaž Slišković…”

Za voditelja ekipe Kaj, Branka Babića, dolazak Bake Sliškovića bio je kao da danas u Kutiju dovedete Messija… Tada su komunikacije bile teže izvodive i doći do takve zvijezde bio je rudarski posao…