fbpx
KAKO SMIJEHOM KAZATI ISTINU?

KAKO SMIJEHOM KAZATI ISTINU?

U povodu pojavljivanja nove knjige fra Tomislava Brkovića piše prof. dr. Ivan Markešić

Fratri u zgodama i nezgodama : Anegdote, legende, izreke, kazivanja

(Synopsis : Sarajevo – Zagreb, 2018)

Nije trebalo dugo čekati da nas marljivi, neumorni i radišni bosanski i ramski fratar fra Tomislav Brković iznenadi svojom novom knjigom o zgodama i nezgodama u kojima su se namjerno ili nenamjerno našla njegova subraća bosanski fratri, odnosno o zgodama i nezgodama u kojima su se našli oni koji su s njima komunicirali na više razina, a posebno oni koji su im htjeli napakostiti. A tih i takvih ljudi nije nedostajalo. Stoga su i zgode, nastale u takvim situacijama, ‘sočne’ i tko ih hoće ispravno razumjeti, mogu mu poslužiti kao smjerokaz kako se u svakodnevnom životu (ne) treba odnositi prema drugome.

Knjiga FRATRI U ZGODAMA I NEZGODAMA obaseže ukupno 494 stranice i podijeljena je u pet dijelova: 1) Legende o ‘legendarnim’ bosanskim franjevcima, zgode koje su postale dio sveopćega bosanskohercegovačkog narativa, a posebno bosanskih katolika. Ima ih ukupno devet i u svakoj od njih možemo učiti o karakteru pojedinih bosanskih fratara, njihovu odnosu prema ljudima s kojima su živjeli i posebno s onima s kojima su morali pregovarati; 2) U kronikama– kako onim objavljenim tako i neobjavljenim (ima ih ukupno 37) –zrcale se povijesne, duhovne, crkvene, ali i političke prilike vremena u kojemu su fratri pisali svoje kronike;3) U razgovorunalazi se 307 različitih pripovijedaka vezanih za život pojedinih franjevaca koje, svaka na svoj način, govore kako o karakteru likova tako i o ‘duhu vremena’ (Zeitgast-u) u kojemu se radnja zbiva;4) U sjećanju – fra Tomislav smješta još 70 zgodnih zgoda, da bi u posljednjemu dijelu 5) Andrićeve fratarske priče donio isječke iz osam pripovijedaka našega nobelovca Ive Andrića u kojima se spominju bosanski fratri.Pogovor knjizi napisao je naš poznati bosanskohercegovački spisatelj, gornjovakufski Skopljak, odnosno skopaljski Gornjovakufljanin – Josip Mlakić; ilustracijama ju je obogatio zagrebački umjetnik Davor Schunk; uDodatku knjizi nalazi se abecedni Popis fratara koji se spominju u zgodama te Kazalo manje poznatih riječi i pojmova bez kojeg bi mnogima bilo teško razumjeti pojedine priče.

U Predgovoru – kojeg krasi izreka „Provodi blag život, nikad se ne spori – bit ćeš sretan!“ fra Tomislav navodi da smo svjedoci kako u svijetu u kojemu živimo „nema dovoljno smijeha ni šale“ i da je u našemu takvom turobnom svijetu „smijeh od srca s osjećajem za druge i za istinske životne vrijednosti postao iznenađenje i smetnja“. A sve to jer smo sami dopustili da nama upravljaju neke vrste ovozemaljskih božanstava – on ih naziva vlasti, moćnici i vlastodršci – koja su „nemoralno i lažno ozbiljni s navučenim maskama svetosti“ i koja kao takva čine sve kako bi se dočepali vlasti, odnosno kako bi na toj vlasti što dulje ostali i kako bi, zahvaljujući njoj, „osvojili pozicije i postigli željenu moć te zgrnuli bogatstvo“. Zapravo takvima nije ni do istine ni do šale, a posebno ne na vlastiti račun, zaključuje fra Tomislav.

Smijeh je lijek, kaže narodna poslovica. No smijeh je i način kako njime izreći istinu, vlastiti stav prema zbivanju u društvu, u obitelji, u vlastitoj, pa i u redovničkoj, odnosno crkvenoj zajednici. Čitajući ovdje objavljene zgodne i nezgodne zgode i analizirajući za neke od njih pripremljene ilustracije, malo bolji poznavatelji unutarfratarskih zbivanja u Bosni i Hercegovini odmah će primijetiti da je fra Tomislav smijehu u ovoj knjizi namijenio komunikacijsku ulogu, ulogu prenositelja vlastitih stavova prema zbivanjima kako u vlastitoj Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, tako i prema odnosima unutar Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini te,ne na kraju, i svoj stav prema onima s Istoka (bliskog ili Srednjeg) i Zapada koji žele ljude ove zemlje učiniti katolicima, muslimanima odnosno pravoslavcima,primijetit će da su ovdje donesene zgode namjerno iznesene.

Zašto opet govor o fratarskim zgodama i nezgodama?

Iako i naslov i sadržaj i autor ove knjige pozivaju na smijeh: „Bujrum! Tko se još može i želi, neka se smije!“, nek’, dakle, u ruke uzme ovu knjigu, ipak, neke stvari koje u knjizi nalazimo nisu nimalo takve da bismo se „klavirski“, četveroglasno smijali, dušom i tijelom. Zapravo, stvari su veoma ozbiljne, kao što je ozbiljna i životna zbilja pojedinih redovnika Male braće, sljedbenika sv. Franje Asiškoga, a posebno onih u Provinciji Bosni Srebrenoj koji – kada padnu u nemilost kako svojih nadređenih tako i onih u ‘svjetovnoj’ politici i vlasti – traže načina kako toj surovoj redovničkoj zbilji u bosanskim duhovnim zabitima dati smisao. Može se, stoga, reći da je svrha izdavanja ove nove fra Tomislavove knjige o fratrima bosanskim u zgodama ne samo čuvanje od zaborava mnogih životnih priča bosanskih fratara nego i iznošenje nekih povijesnih istina koje – često puta – nije moguće iznijeti na drukčiji način nego pomiješano s humorom i u humoru.

Stoga se u ovome kratkom prikazu neću zadržavati na onim pripovijetkama koje izazivaju grohotan smijeh, nego na onima čiji sadržaj tjera na razmišljanje o posljedicama kako davno tako i ne-tako-davno donesenih odluka koje su u bitnome promijenile stanje u Provinciji Bosni Srebrenoj, a slijedom toga i u bosanskohercegovačkome društvu. Osvrnut ću se, dakle, samo na nekoliko nezgodnih zgoda iz davni(je)h vremena koje, zajedno s pripadajućim ilustracijama, više govore o sadašnjemu vremenu negoli o vremenu kada su nastale.Da se njima nije željelo skrenuti pozornost na sadašnje stanje u Provinciji, zacijelo bi ostale nezapažene kao i mnoge druge. Posebno stoga što upravo te davne priče prate ilustracije na kojima se prepoznaju ljudi iz suvremene povijesti dviju franjevačkih provincija u Bosni i Hercegovini i to upravo oni ljudi koji su prema već svima poznatim činjenicama imali značajnog udjela u posljednjim provincijskim vizitacijama i u izboru novoga provincijala.

Svjestan da će ova njegova knjiga izazvati mnoge prijepore, sumnjičenja i optužbe za svekolike ‘urotničko-neposlušničke namjere’, fra Tomislav na kraju svoga predgovora svojim pretpostavljenima upućuje iste one riječi koje je u knjizi Zemljopis i povijestnica Bosne svojim pretpostavljenim uputio davne 1850. fra Ivan Franjo Jukić: „Ne pitajte tko je ovo pisao. Vi me dobro znate, jer za svako moje domorodno poslovanje napojili ste me čašom čemera i pelina! Ja za vas ovo nisam pisao, jer znam da vam ugoditi nisam mogo: vi malo ol ništa ne štijete, pak opet sve znate! I budući da je vaš maksim dolce far niente (slatko je ništa ne raditi), to ja znam, da bi vam najbolje ugodio, kad kao i vi ništa dobra ne bi radio, sve dobro zlobio i kreposno nenavidio? Da vam Bog prosti.“

Ovim riječima fra Ivana Franje Jukića fra Tomislav svojoj subraći, bosanskim fratrima, želi poručiti, odnosno hoće ih upozoriti da, ako to ne primjećuju, današnja situacija u Provinciji Bosni Srebrenoj podsjeća na onu od prije 170 godina kada su šestorica bosanskih franjevaca iz Kraljeve Sutjeske uputili Definitoriju Bosne Srebrene 18. travnja 1848. godine pismo u kojemu navode svoje viđenje ondašnjega stanja u Provinciji. Koristeći se njihovim riječima fra Tomislav ukazuje na današnje i kaže da su „od više vremena, mnogi dobri, i serčani Redovnici ove naše provincije iztražili uzrok toliki smutnja, koje su brata s bratom zavadile, same nesloge posejali, te našu Provinciu, njekad toliko slavnu ne mal upropastile! I evo izvor svih smutnji najdosmo: brezposlenost (otium) i neznanstvo (ignorantus)“.

 

Kako davnašnjim zgodama tumačiti postojeću zbilju?

I.

U zgodi br. 37 fra Tomislav donosi u izvornom obliku tekst NADBISKUP VRHBOSANSKI JOSIP STADLER kojeg je krajem 19. stoljeća napisao fra Antun Knežević. Na prvi pogled, tekst ne zaslužuje biti objavljen u ovoj knjizi. Međutim, po svemu sudeći nakana objavljivanja ovoga teksta u ovakvoj knjizi je, između ostalog, i u tome da bosanski fratri konačno smognu onoliko hrabrosti koliko ju je prije 140 godina imao fra Antun Knežević i da u javnost iznesu koje je štetne posljedice na stanje u Provinciji Bosni Srebrenoj imalo uvođenje Redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini pod vodstvom nadbiskupa Stadlera. Želi ih, zapravo, upozoriti da ponove ono što je o tome govorio fra Ignacije Gavran.

 

O čemu je riječ?

Na početku svoga pisma fra Ante kaže da je austro-ugarska vlada, želeći „u najvišem dostojanstveniku bosanskom“ imati „najrevnijeg svog činovnika“, ponudila Josipu Stadleru,profesoru dogmatike na zagrebačkome Katoličkom bogoslovnom fakultetu, „Nadbiskupiju Bosansku koju on objeručke prigrli“. Iako u Rimu nisu bili suglasni s tim prijedlogom, Rim je, navodi fra Antun, „morao činiti što je Vlada htjela, te ga tako papa Leon XIII. imenovana na 18. kolovoza 1881., prekanizova na 18. studenoga, i u crkvi s. Klementa u Rimu na 20. studenoga iste godine zaredi za Nadbiskupa Vrhbosanskoga“. Njegovim dolaskom i uvođenjem redovite crkvene hijerarhije bosanski fratri su se našli u nezavidnome položaju. Unatoč stoljetnim povijesnim zaslugama za očuvanje katoličke vjere i hrvatskoga nacionalnog identiteta svojih vjernika, sada su bili stavljeni pred svršen čin: morali su se odricati vlastitih župa i mnogi od njih, želeći i dalje biti župnici, prihvatili su ‘sekularizaciju’, napuštanje franjevačkoga reda i prihvaćanje službe dijecezanskoga svećenika. Fra Antun to navodi ovako: „Po nesreći njeki mu to učinit obećaše, a njeki s pogrdom odbaciše, dokazujuć mu da nigdanemože biti pošten svećenik, koji se iznevjeruje svomu zvanju, i pogrdjuje svoj red sveti. – Mnogi prije zavedeni, njegovu privarujur sad poznaju, albrez koristi! I on jih je pogrdio, a dobri redovnici smatraju jih kao nevaljalice i izdajice svoga reda!“

Josip Stadler (Sl. Brod, 1843 – Sarajevo, 1918), nadbiskup vrhbosanski

 

Što je sve nečasnoga učinjeno bosanskim fratrima postavljanjem Stadlera za nadbiskupa vrhbosanskoga, fra Antun navodi pri kraju teksta: „Dakle, on je povriedio pravo fratarah bosanskih primivši naimenovanje za prvog bosanskog nadbiskupa, i nesporazumivši s našim starješinstvom koje je imalo pravo biskupe naimenovavati, on je pogrdio savjete najodličnijih učenjakah hrvatskih koji su ga od toga odvraćali, kao dr. Franjo Rački, (…) on se je na više mjestah, pa i u Rimu falio, da će kroz tri godine sve žitelje bosanske na katolicizam obratiti, što nevaljali fratri bosanski kroz više vjekovah nisu mogli učiniti; on je javno prvo poslanicom tiskanom potvorio pridcielim svietom fratre bosanske u tri grieha najgora, prije nego jih je i vidio, ol upoznao; on je iste fratre kad su ga u Zenici dočekali javno uvriedio; na „Instalaciji“ u Sarajevu, u nazdravici jih osramotio; našem Generalu ni posjet vratiti nije htjeo, istomu posli jadno pisao, i naše fratre na novo kod njegosvadio; tajno njekim fratrima kanonikat, a njekim do života župe obećao samo da skinu habit, i zapope se; u svakom družtvu „kaurske“ gospode fratre obcrnjivao; njih kod pape, i cesara ocrnio; župe jim oteo; na posjede napao. (…) glede župah i naših posjedah, u puk ježovane slao nek uhode što će fratri činiti, ol puku govoriti (…) fratre sasvim iz javne službe u prijestolnici bosanskoj iztjerao, ostavivši samo jednog katehetu, kog će pop zamjeniti dok se bude služba plaćala; (…) u travanjsko sjemenište doveo je ježovane, kojih su nevaljali plodovi jer se počeli pokazivati, pače njeki su bili i zatjerani; u svom srdcu neprestano grdi i crni fratre, ol radi na njihovu propast; ako što fratri zaprose za svoje crkve od inozemnih dobročinijacah, on priprieči da nedobiju; ako li zamole njega da učini, molbu pod raznim izlikom odbije; ako fratri s pukom zaprose da kod visoke Vlade podupre nek se koja stara crkva, a sad od turakahzapušćena džamija krstjanim povrati, on odgovara nek to traže od turakah; novu crkvu u Varcaru, i staru u Dobretićim koja je malo pri vrhu falila, bio je naredio da se iz temelja sruše; naredbe svih biskupah prijašnjih i dogadjajereservirane na jednoč sve je ukinuo; naredjivanjem molitavah kod mise; stari nauk krstjanski; (…) i u drugom koljenu rodstva da se vjenča dopuštao; njekog redovnika koj je svetčane naše zavjete učinio pozivao nek mu samo župnik dade svjedočansto kako je u ostalom slobodan, a da će mu on dati oblast nek se oženi, zanikivao da se upada u proklestvo rad otimačine, i njeke otimače na Sokolinami izgovorio, a župnika fratra strogo ukorio, koj je kazao da su oni u proklestvu, i od njega oblast pitao da jih oslobodi; turcima pripušćao da službeno nadgledaju kad se naša školska djetca pričešćuju; iz Prusije naručio njekakove popove, i svrzimantije, koje će u svoje župe za župnike staviti itd.“

A kako je još davne 2008. završen „proces kanonizacije Sluge Božjega Josipa Stadlera na dijecezanskoj razini“, a izabrani dokumenti i spisi od ukupno 43.679 stranica zapečaćeni poslani u Rim na daljnju proceduru (u:STADLER, Glasnik postulature sluge Božjega Josipa Stadlera, god. IV (2008), br. 9: http://www.josip-stadler.org/doc/STADLER9-GLASNIK%20POSTULATURE%20BOZJEGA%20JOSIPA%20STADLERA.pdf)  neodgovorenim ostaje pitanje staro više od 140 godina: kako proglasiti blaženim, a u daljnjem postupku i svetim, osobu koja je jednoj određenoj redovničkoj katoličkoj zajednici, u ovome slučaju Franjevačkoj zajednici u Bosni i Hercegovini, nanijela toliko nepravdi?

 

II.

Međutim, fra Tomislav tu ne staje. Ponovno aktualizira postojeću situaciju u Provinciji.

Da bi čitateljima, a posebno subraći u Provinciji, obznanio što se točno dogodilo s Provincijom Bosnom Srebrenom nakon posljednjih dviju vizitacija, on u zgodi broj 27 MLOGO ĆE GODINA SMRDITI KOMISARSTVO KANDINO donosi ulomak iz Godišnjaka iz 1860. ljetopisca fra Jake Baltića u kojemu se ne govori nimalo lijepo o generalnome vizitatoru ondašnje Bosne Srebrene,Talijanu fra Ivanu Kandiji, koji je, prema fra Jakinim riječima, nakon vizitacije pobjegao preko planine Zeca i Ljubuše i Duvna u Dalmaciju (…) ostavivši Državu bosansku u jazu i ždrlu nesklada i svađa. „Odnese“, kaže fra Jako, „lukavi Talianac punu kesu dukata (…) Neka još samo dva dojdu Taliana za komisara u Bosnu, slobodno grobnicu kopajte Provincii bosanskoj, a s tim i, ovih vrimena, i katoličanstvu u Bosni (…) kakve je grdne posledice imalo za žalosnu Provinciu što je s njim izgubilo“, pa fra Jako zaključuje: „Mlogo će godina smrditi komisarstvo Kandino!“

 

Sve ovo bilo bi na razini zgode iz druge polovice 19. stoljeća da  fra Tomislav ispod te zgode nije dao svoj komentar koji glasi: „Neke od bosanskih franjevaca opis podsjeća na zadnje generalne vizitatore Bosne Srebrene, fra Gabrijela Mioča i fra Iku Skoku. Možda su učili od Talijana?!“

I ne samo što je napisao komentar ispod ove zgode, nego je toj zgodi pridodao i jednu crno-bijelu ilustraciju.Ostaje nejasno, je li fra Tomislav, pričajući ovu zgodu i nudeći za nju određenu ilustraciju, htio na neizravan način navesti i glavne krivce za sadašnje stanje u Provinciji Srebrenoj nakon provedene vizitacije?!

III.

Treću zgodu, koju bih ovdje želio spomenuti, fra Tomislav koristi kako bi mnogima koji misle da mogu ‘prevjeravati’ ljude iz jedne u drugu vjeru, iz jedne u drugu naciju, iz jedne u drugu nacionalnu politiku, mogao reći što bi im se moglo dogoditi. U zgodi br. 8 PALIJ UJEDINITELJA mogu se prepoznati težnje mnogih bivših zanesenjaka unutar Katoličke crkve, među kojima i đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera, koji su, između ostalog, težili, kako kaže fra Tomislav, „i zbližavanju kršćanskih crkava i kultura, nadasve katolika i pravoslavaca, uvijek vjerujući u ideju da će neke pravoslavne crkve uspjeti ujediniti sa Svetom Stolicom“. Strossmayer je u svojoj zanesenosti panjugoslavenstvom pod rimokatoličkim kišobranom gajio velika nadanja da će upravo hrvatski pravoslavci prihvatiti tu ideju i da će pristupiti Rimokatoličkoj crkvi. A kako su te i takve ideje dolazile izravno iz Rima, od samoga pape, mnogi su, posebno među katoličkim prelatima, ali i hrvatskim političarima, u tim nastojanjima bili veoma revnosni, ufajući se da će za taj svoj napor od pape dobiti pozlaćeni štap, odnosno Palij ujedinitelja.

Fra Gro Martić, bosanski fratar, čovjek koji je jako dobro poznavao religijske i narodnosne identitete ljudi koji su živjeli na Balkanu, a posebno u Bosni, pa tako i identitete pravoslavaca, s podsmjehom je čitao i slušao takve Strossmayerove ‘nebuloze’. Jednom zgodom, za ručkom, kad se priča otegnula, fra Grgo je– a sve da bi Strossmayeru sočnim kolokvijalnim jezikom kazao što misli o njegovoj zamisli – na „pladnju“ ponudio svoj san o radu na prijelazu pravoslavaca u rimokatolike.

Fra Grgo priča Strossmayeru:

  • „Kao, ujedinio ja ove naše pravoslavce s Rimom. I dok masa i dalje plješće, prilazi mi papin legat i svečano mi uručuje palij ujedinitelja! Uzimam ja onaj zlatni štap …
  • I, šta dalje bi? – nestrpljivo upita Strossmayer.
  • A šta bi … opet zastajkuje fra Grgo – Nešto vani šušnu, ja se trznuh i probudih, kad umjesto onog zlatnog štapa – ona stvar u ruci!“

Nažalost, mnogim sanjarima u ovoj zemlji treba uvijek iznova pričati ovu zadnju zgodu, zapravo treba je ponavljati svima onima koji sanjaju ili hrvatsko-katoličku ili srpsko-pravoslavnu ili pak bošnjačko-muslimansku Bosnu i Hercegovinu. Ovim fra Grginim snom treba im poručiti da se neće probuditi samo s bosanskim grbom nego i s dugo sanjanim „palijem ujedinjenja“ u ruci.

I što reći na kraju?

Potrebno je reći isto ono što je u svome predgovoru ponudio i fra Tomislav: Bujrum! Tko se još može i želi, neka se smije!

Mnogi će poslušati i potražiti ovu fra Tomislavovu vrijednu i za života franjevačke zajednice u Bosni veoma značajnu knjigu. I ne samo nju. Nego i one četiri ranije. Ti će se – čitajući mnoge zgodne životne zgode bosanskih fratara – smijati „iz dna duše“. Međutim, nakon čitanja nekih nimalo zgodnih zgoda –kojih u ovoj knjizi ima na pretek –ti isti ljudi gledat će kako tim stvarima dati smisao, kako ih staviti u kontekst vremena i društva. I to s razlogom: potrebno je, naime, mirno zaspati i s mirom se probuditi, odnosno s mirom u duši ustati.

A mnogima će to omogućiti upravo ova knjiga.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar