SVAKODNEVNI ŽIVOTNI PROCESI

Roman Franca Kafke, Proces, opisuje sudski proces koji se vodi protiv bankovnog službenika Josefa K., koji probudivši se jednog jutra zatekne dva neznanca koji mu priopćavaju da je uhićen. Pokušavao je otkiriti razlog tomu uhićenju, ali nije uspio. Glavninu romana ipak ne čine okolnosti koje su dovele do njegovog suđenja, obrane i ishoda, nego psihičko stanje glavnog lika. On je optuženik koji ne zna za što je okrivljen, ne zna kako bi se obranio, a svaka obrana okrene se protiv njega i pogorša situaciju. Njegova panika, strah i bespomoćnost prenijeli su se na cjelokupnu atmosferu romana. Ta situacija koju opisuje Kafka je često nadrealna, nevjerojatna, ali ipak istovremeno vjerodostojna i uvjerljiva. Zar se i sami, u određenim trenutcima života, ne nađemo u istoj situaciji?

Koliko smo se puta u životu našli u „kafkijanskoj“ situaciji.[1]  (Naziv za situaciju bespomoćnosti, panike, straha.)  Kako ju nadići, postoji li uopće izlaz? Kada se nađemo u takvoj situaciji, uglavnom ne vidimo nikakav izlaz, često borbu smatramo uzaludnom, odbijamo shvatiti problem, uhvatiti se s njime u koštac i konačno, nešto iz toga naučiti. Upravo to učinio je i Josef K. u Kafkinom romanu Proces. Izgubio se u toj situaciji koja ga je zadesila i jednostavno se, ravnodušno prepustio nemiloj sudbini. Pogriješio je u tome što odmah na početku nije pridao dovoljno važnosti toj svojoj stvari. Nismo li i sami takvi? Smatramo da će sve proći kako je i došlo, da je svaki trud uzaludan. No, često to nije točno, naprotiv time radimo ogromnu grešku. Potrebno se probuditi, shvatiti gdje se to nalazimo i izboriti se za izlazak, ali kao pobjednici, ne poraženi. I konačno, moramo naučiti nešto iz toga, izaći mudriji i ne dopustiti si opet isti pad. Za svaki proces postoji kraj, svaki možemo prevazići, ukoliko smo dovoljno odlučni u toj namjeri. Predaja apatiji znači predaju procesa, predaju igre, znači naš kraj i poraz. I znači završetak identičan K.-ovom: „Kao pseto!“[2]. ( Zadnje riječi Josefa K. koje izgovara dok mu zabijaju nož u srce.)  Dvije zasebno obične riječi, no kada ih spojimo to postaje rečenica koja nosi veliku poruku. Zar itko od nas želi, u zadnjim trenutcima ovozemaljskog života, shvatiti da je cijeli svoj život proživio „kao pseto“? Sigurna sam da je odgovor na ovo pitanje niječan stoga poručujem svima da se probude na vrijeme, da ne žive monotono i apatično, nego naprotiv „punim plućima“.

Još jedva stvar koju evocira ovaj roman jeste ta neobjašnjiva moć. Lukavstvo, pretvaranje, tajnost samog suda. Moć koja oduzima čovjeku život iako ništa nije skrivio. Možda je Kafka u romanu prikazivao totalitarne režime, ali ako pogledamo dublje u svijet sadašnjice, jasno možemo vidjeti postojanje te iste moći, iako možda pod krinkom demokracije. Mnogi to, valjda zbog straha, odbijaju vidjeti i priznati. Radije se zadovoljavaju minimalizmom, postojećim stanjem i hodaju spuštene glave. I time onim „velikima“ daju samo još više moći. Jer njihova moć leži u ljudskom strahu. Ljudi koji pretjerano strahuju, neće učiniti ništa i dok se ne oslobodimo toga straha završavati ćemo poput Josefa. Kada bi se oslobodili straha ili čak unatoč njemu istupili svi zajedno, kada bi se ujedinili ta strašna moćbila bi poljuljana, na kraju i uništena.Zamislite jednog mrava. Zatim zamislite da stanete na njega. Što se dogodilo? Vjerojatno ste ga ubili.

A sada zamislite da stanete u mravinjak. Situacija je ovoga puta malo drukčija zar ne? Sada ste vi onaj koji je ugrožen. Iako ste mnogo veći, moćniji, njih je puno više i ukoliko ne pobjegnete odatle možete čak završiti i kobno. Naravno, opet će neki mravi uginuti, neki će se razbježati, ali ipak će ih ostati dovoljno da vam prkose i zadaju probleme. Zar nije takva situacija i sa ljudima? Zar nismo svi mi ti mravi, a dotični čovjek oni „veliki“? Ukoliko se jedan usprotivi, pravi probleme, vrlo jednostavno, jednim pokretom je uklonjen. Ali što ako je ljudi puno, puno više i ako se svi oni u isto vrijeme usprotive? Može li im itko išta? Razmislite hoće li se „moćnici“ povući ili boriti?… U jedinstvu je snaga. Možda bi i K. završio drukčije da je uz sebe imao nekoga, da nije bio sam, otuđen od drugih, od svijeta. Bio je sam, sve borbe morao je proći sam, nije bilo nikoga da ga savjetuje, da mu pomogne nadići tu nastalu situaciju.Kroz neke životne procese doista trebamo proći sami, ali nekada su nam prijatelji ili bilo kavka potpora, nužni. Josef je upravo simbol modernog čovjeka, čovjeka otuđenog i osamljenog, a to je ono što povremeno odvodi nigdje drugo doli u propast.

I najzad proces krivnje. Josef je otužen, navodno je kriv, iako nije, barem on ne zna što je učinio i zašto je optužen. Kada malo razmislim postoje neke situacije u životu kada se slično osjećamo. Nekada nesvjesno uvrijedimo nekoga ili pak učinimo nešto što se kosi s našim vlastitim moralnim načelima pa se osjećamo krivima. Ali nekada, netko nas optuži za nešto što nismo učinili. Što u takvim situacijama učiniti? Boriti se, pobijediti same sebe i zle jezike, ili poput K.-a dopustiti krivnji da nas uništi, ubije?  Pustiti da nepravda vlada ili se boriti za pravdu. Istina, možda pri ustrojstvu svemira nitko nije predvidio da bi se stvari trebale odvijati „pošteno“, ali to što život nije pošten ne znači da ne trebamo poduzeti sve što je u našoj moći da poboljšamo to stanje, život i svijet općenito. Možda bi i Josefov kraj bio drukčiji da se usprotivio, borio, da nije dopustio sustavu da ga uništi, ali to bi već bio neki drugi roman. Drugi roman koji mi možemo proživjeti.

Franz Kafka i njegov Josef K. nas mogu naučiti mnogo toga, ako im dopustimo i ako želimo naučiti. Najprije, nekad bitke ne treba predavati olako. Svi procesi su rješivi i za sve postoji neko rješenje. Na nama je da biramo hoćemo li upasti u apatiju i završiti kobno ili ćemo probleme rješavati jedan za drugim i izići kao pobjednici. Hoćemo li živjeti, i živjeti i na kraju zaključiti život s riječima „kao pseto!“ ili ipak biti zadovoljni i ponosni na sve preživljeno? Potrebno je mudro birati, jer jednoga će dana biti kasno, a povratka nema.

Sara Marić