Tko drži vertikalu obrazovnog sustava – država ili Crkva?

Pravobraniteljica za djecu upozorava na pritužbe o „nepostojanju programa koji bi bio alternativa vjeronauku u osnovnoj školi”.

Na stranicama Ministarstva znanosti i obrazovanja (www.mzo.hr) možemo naći rečenicu da se u Hrvatskoj sa sustavnim obrazovanjem počelo već u 10. stoljeću i da je ono od tada pa sve do danas ostalo „jednom od najvažnijih vertikala hrvatskog društva“ i da je ono kod nas, kao i u drugim zemljama, postalo „temeljno ljudsko pravo“.

Međutim, nakon pisma predstojnika Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije, gosp. mr. don Josipa Periša, upućenog 27. rujna 2018. „ravnateljima/icama osnovnih škola na području Splitsko-makarske nadbiskupije“, sasvim razložnim postavlja se pitanje tko danas u RH drži tu „najvažniju vertikalu hrvatskoga društva“ – obrazovanje: Katolička crkva ili RH? Krhka sekularnost sustava Iz sadržaja spomenutoga pisma razvidno je da tu vertikalu drži Katolička crkva jer se njime don Periš ne obraća onome tko bi trebao biti nadležan za njegov problem, a to je Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH, nego se on, osjećajući se ipak glavnim gazdom u hrvatskom obrazovnom sustavu, izravno obraća svojim podjarmljenim slugama, „ravnateljima/icama osnovnih škola“, dijeleći im lekcije i zadaće. Pri tome, međutim, zaboravlja da člankom 4. Ugovora o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama, potpisanom između Vlade RH i Hrvatske biskupske konferencije 29. siječnja 1999., nigdje nije predviđeno da nastavne planove i programe donosi predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, iako HBK daje prijedlog tih planova i programa, nego u današnjem nazivu ministar znanosti i obrazovanja.

Uz sve manjkavosti toga za hrvatsku državu uistinu duboko ponižavajućeg i samo za nju, ali ne i za Crkvu, obvezujućeg ugovora, njime je ipak izrijekom navedeno tko se kome i na koji način obraća i tko što od koga treba tražiti. Ovakvim svojim obraćanjem kojim se iskazuje potpuno nepoštivanje državne nadležnosti u području obrazovanja, predstojnik don Periš daje povoda da iznova počne javna rasprava o opravdanosti održavanja nastave vjeronauka u javnim osnovnim i srednjim školama i predškolskim ustanovama RH kako bi se pokušala sačuvati makar i veoma krhka sekularnost sustava obrazovanja. O čemu se radi?

Temeljem Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture potpisanom 19.12.1996., kao i temeljem već spomenutog Ugovora o katoličkome vjeronauku, vjeroučitelji ni u jednoj od javnih (državnih) osnovnih i srednjih škola kao ni predškolskih ustanova u RH, u kojima je organizirana nastava katoličkoga vjeronauka, ne postaju članom nastavničkoga zbora izborom nakon provedenoga javnog natječaja, nego dobivanjem kanonskoga mandata (missio canonica) nadležnoga dijecezanskog biskupa, dakle osobnim biskupovim odabirom. A to dalje znači da nitko od zaposlenika u toj školi ili predškolskoj ustanovi, pa ni ravnatelj, ne zna i ne može znati tko je (u bilo kojem pogledu) osoba (muškarac ili žena) koja dolazi u njihovu nastavničku zajednicu. Odabrani vjeroučitelji, koji dolaskom u školu postaju državni zaposlenici, nikada nisu sigurni do kada će to i biti. Odluku o njihovu ostanku ili neostanku u obrazovnome sustavu države Hrvatske, svejedno na njihove dobre ili loše nastavničke ili ljudske kvalitete, opet ne donosi nastavnička zajednica ili ravnatelj, nego nadležni dijecezanski biskup. Sve to uređeno je stavkom 4. članka 6. već spomenutog Ugovora o katoličkome vjeronauku u kojemu stoji da „dijecezanski biskup ima pravo svojim dekretom opozvati kanonski mandat (missio canonica) za poučavanje katoličkoga vjeronauka odnosno vjerskoga odgoja zbog nedostatka s obzirom na ispravnost naučavanja i s obzirom na osobno ćudoređe.“

Što to znači, najbolje znaju oni vjeroučitelji/ce koji osobno nisu bilo ćudoredni, koji su se npr. razveli. Oni su nakon toga čina ostali bez posla, na ulici. U takvim slučajevima, zahvaljujući upravo tim i takvim ugovorima koje je RH sklopila s Katoličkom crkvom, država nije u stanju zaštititi svoga građanina, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja svoga zaposlenika, svejedno koje ljudske i nastavničke kvalitete imao. A kako to uistinu izgleda u surovoj hrvatskoj crkveno-državnim ugovorima urešenoj zbilji pokazuje već zaboravljeni slučaj vjeroučitelja iz Rijeke, gosp. Petra Travaša, koji je 2006. ostao bez posla „nakon što se razveo od prve supruge s kojom je bio crkveno vjenčan te s drugom ženom sklopio civilni brak“. On je, ‘zahvaljujući’ upravo spomenutim ugovorima, 2016. izgubio sve pravne bitke koje je punih deset godina vodio da se vrati na posao – počevši od Općinskoga suda u Rijeci preko Ustavnoga suda u Zagrebu do Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu.

Ćudoredno podobni kadrovi

Postoji za hrvatski obrazovni sustav nešto još i gore od toga. Naime, Ugovorom o katoličkome vjeronauku određeno je da u iznimnim slučajevima, kad se za izvođenje nastave katoličkoga vjeronauka u javnoj osnovnoj ili srednjoj školi odnosno vjerskoga odgoja u javnoj predškolskoj ustanovi ne može osigurati odgovarajuća osoba (…), „nastavu vjeronauka može izvoditi i druga osoba, ako joj dijecezanski biskup izda ispravu o kanonskome mandatu (missio canonica).“ Tko je ta osoba i koje kompetencije može imati, ne treba znati nitko pa ni ministar, osim nadležnoga biskupa. Stoga i sasvim opravdano pitanje: je li to sasvim legitimna i legalna mogućnost popune hrvatskog obrazovnog sustava konfesionalno, svjetonazorski, ćudoreno i nacionalno ‘podobnim kadrovima’? I nikome to neće smetati, čak će i mene napasti što ovo govorim, ali sve dok netko od njegovih tko je vjeroučitelj ne ostane bez posla ili tko kao vjeroučitelj ne uspije dobiti ‘missio canonica’.

A da postoje problemi s održavanjem nastave vjeronauka u javnim osnovnim i srednjim školama potvrđuje i pravobraniteljica za djecu, gospođa Helenca Pirnat Dragičević, u svome, u ožujku 2018. objavljenom izvješću o radu za 2017. godinu. Ona izrijekom navodi da u osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju dolaze između ostalih i pritužbe na „nepostojanje programa koji bi bio alternativa vjeronauku u osnovnoj školi, na sudjelovanje djece u vjerskim sadržajima izvan programa vjeronauka“, zatim na „neprimjerene i diskriminirajuće sadržaje“ i to „najčešće u udžbenicima vjeronauka i u lektiri“ kao i na zanemarivanje potreba djece „koja zbog svojeg i svjetonazora svojih roditelja nisu željela sudjelovati u vjerskim sadržajima“.

/Izvor: Večernji list – prof. dr. Ivan Markešić