U sudbini Aluminija vidljivo je kako zaštitnici nacionalnih interesa doživljavaju iste te nacionalne interese
Je li na stotine radnika iz neposredne proizvodnje u sada već ugašenom mostarskom Aluminiju krivo zato što se tom firmom od 1996., pa do prije neki dan, upravljalo slijedeći političke, a ne ekonomske interese? Je li jedan, samo jedan od stotina radnika iz neposredne proizvodnje imenovao direktore, članove raznih odbora i propisivao im plate kao da umjesto stotina miliona maraka gubitaka, prave milijarde dobitaka? Je li na stotine radnika iz neposredne proizvodnje trošilo na reprezentaciju kao pijani Rusi, skupljalo umjetnine, uzgajalo grožđe i smokve, baš kao da je Aluminij turistički resort u okolini Šibenika? Da li je na stotine radnika iz neposredne proizvodnje donijelo odluku da se ne „izvlači, presuje ili lije aluminij“, čime se, prema riječima Vjekoslava Domljana, predsjednika Ekonomskog savjeta Vlade Federacije, „povećava vrijednost aluminija tri do pet puta, što se može vidjeti već na Širokom Brijegu ili u Jajcu“?
Je li na stotine radnika iz neposredne proizvodnje zaslužno za proces proizvodnje u kojem se „aluminij lageruje, veže lancima, vozi kamionima u Jajce, gdje se ponovo lageruje, grije i lije u kalupe od felgi – i sve to uz profit“? Onaj u Jajcu, ne u Mostaru. Je li trebao, uopće, i jedan od stotina radnika iz neposredne proizvodnje znati da „ako se samo dva puta poveća vrijednost aluminija, nikakva cijena energije firmi ne može nauditi”? Postoji li pisani trag da je na stotine radnika iz neposredne proizvodnje bilo protiv investiranja u „mali transformator“, čime bi Aluminij uštedio, tvrdi Domljan, „milion KM mjesečeno na smanjenju jalove struje koju mu elektroprivrede uredno fakturišu“? Je li na stotine radnika iz neposredne proizvodnje kreiralo sistem u kojem se do posla može doći ili sa stranačkom iskaznicom ili za stanovitu količinu novca: navodnih 15.000 maraka za, recimo, radno mjesto medicinske sestre u Zenici ili okruglih 20.000 za ono u Aluminiju?
Da li je na stotine radnika iz neposredne proizvodnje mostarskog Aluminija dijelilo vlasništvo nad tom fabrikom kako im se digne, pa od 2014. godine Vlada Federacije i nekakvi mali dioničari imaju po 44 posto, a Vlada Republike Hrvatske 12? Da li je razumno očekivati da najveći pojedinačni, ali i dalje manjinski vlasnik, dakle Vlada Federacije, svake godine gubi pedesetak miliona maraka održavajući fabriku kojom se upravlja kao Titanicom? Je li stotine radnika iz neposredne proizvodnje vrijednije od elektro-energetskog sistema kojeg bi u kompletu nastavilo ugrožavati dosadašnje, očito katastrofalno vođenje Aluminija? Da li je na stotine radnika iz neposredne proizvodnje samo sebi određivalo iznose plata i isplaćivalo ih?
Postoji li među stotinama radnika iz neposredne proizvodnje, jedan, samo jedan, koji je imao i znanje i političku moć da predloži recept za spas mostarske firme koje više nema? Hoće li, u konačnici, od toga što će stotine radnika iz neposredne proizvodnje – od kojih su većina, ako ne i svi, Hrvati – ostati bez posla i plata, neke naročite, konkretne i po mogućnosti dugoročne koristi vidjeti Bošnjaci i Srbi, kako oni što su nekada radili u Aluminiju, tako i svi ostali u Mostaru, Hercegovini i Bosni? Da li je stotine radnika iz neposredne proizvodnje uticalo na odluke koje je donosio Nadzorni odbor – poput, recimo, izbora direktora – sastavljen od po tri predstavnika Vlade FBiH i malih dioničara, te jednog Vlade Hrvatske?
Na sva ova pitanja odgovor je jedan, kratak, jednostavan i negativan. Nešto je drugačiji onaj o tome je li Aluminiju, ipak, bilo spasa. Dionice te firme već su godinama vrijedne kao iskorišten toalet papir. Cijenu im je, naime, oborilo poslovanje sa redovnim i golemim gubitkom. No, čak i ovakvoj, nikakvoj Vladi Federacije nije palo na pamet da tih svojih 44 posto jednostavno podere ili, zašto ne, pokloni takozvanim malim dioničarima, pa sa sebe skine svu brigu i prestane biti adresa na koju je ionako besmisleno slati žalbe. Postoji, međutim, još 44 posto dionica koje ne vrijede ništa, čiji se vlasnici nešto ne oglašavaju u zadnje vrijeme, iako se s tim mrtvim kapitalom Aluminij možda, samo možda, mogao održati živim.
Istina, zvuči to paradoksalno, ali… Sa svojih 44 posto i isto toliko onih dionica koje bi joj prepisali vlasnici suštinski bezvrijednih papira, Vlada FBiH – u kojoj, osim ponekad i jako rijetko, i ministri iz HDZ-a – bi imala većinsko vlasništvo do kojeg bi došla garancijama o, prvo, održavanju proizvodnje, pa zatim produžavanju njenog procesa izvlačenjem, presovanjem ili lijevanjem aluminija, čime se, da se podsjetimo, „povećava vrijednost aluminija tri do pet puta“, što je više nego dovoljno da se plaća sadašnja cijena struje i počnu vraćati nagomilani dugovi. I da, naravno, za početak na poslu zadrži stotine radnika u neposrednoj proizvodnji, te njihov broj kasnije poveća investiranjem u transformatore što mjesečno štede silne pare. Tu odluku da se 44 posto dionica koje ne vrijede ništa preusmjeri kako bi jednoga dana vrijedio cijeli Aluminij, mogla je donijeti samo politika: ista ona koja je, o čemu smo pisali prije sedam dana, prvo obarala vrijednost mostarske firme, a onda je odokativno pretvarala u dioničko društvo. Ta politika ima i stranku koja je provodi i svoju personifikaciju. Ko ne zna da je riječ o HDZ-u i Draganu Čoviću, taj se ili rodio jučer ili će umrijeti glup. U poslijeratnoj podjeli plijena Aluminij je pripao Hrvatima – suštinski samo HDZ-u – kao što je, recimo, BH Telecom dopao Stranci demokratske akcije.
Obje su ove kompanije, kao i niz drugih, rasparčanih i vlasnički netaknutih, bile ili ostale bankomati ta dva nacionalistička, kleptokratska pokreta koje je zanimalo da nekih para vazda ima, ali ne i kako. Zato vrijednost BH Telecoma pada, kvalitet usluge ne raste, a Aluminija, eto, više nema nikako iz vrlo jednostavnog razloga: puno je lakše upropastiti fabriku složenog procesa proizvodnje, nego firmu koja prodaje skupe minute razgovora i zadivljujuće kilavi internet. U sudbini Aluminija vidljivo je kako samozvani zaštitnici nacionalnih interesa doživljavaju iste te nacionalne interese: kao resurse, dakle kao nešto što se na jednom mjestu koristi dok se ne iscrpi, da bi se, zatim, prešlo na drugo, treće, pedeset šesto…
U spašenom, ozdravljenom i profitabilnom Aluminiju pored kojeg će, nadati se, jednom, nekada, kada god, kleptokracija ustuknuti pred demokracijom, ne bi bilo mogućnosti da se zapošljava po liniji podobnosti umjesto sposobnosti, ne bi se razbacivalo na nezarađene menadžerske plate, trošilo na umjetnine, nehajno odnosilo prema uspjesima konkurencije u Širokom Brijegu ili Jajcu, zaboravljalo, pa tako stalno, uz plate uplaćivati i druge doprinose poput socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Za taj i takav Aluminij budućnosti bi, vrijedno kao i do sada, radilo na stotine ljudi u neposrednoj proizvodnji, budžet se ne bi praznio nego punio, otvarala bi se nova radna mjesta i ne bi se sa firmom igrao kako ko hoće. E, u tome je problem i zbog toga, ovog zadnjeg, su nastupili i kraj i krah. Ili, što bi naši mladi rekli: game over!
/Izvor: Bljesak.info/
