UNATOČ NAJAVAMA: Nit’ Izbornog zakona, nit’ dogovora o Mostaru, nit’ ispunjenja prioriteta na EU putu
Iako se dan nakon općih izbora 2018. godine bez mnogo analize moglo pretpostaviti kako nas čekaju četiri godine protkane krizama niti najveći pesimisti nisu mogli predvidjeti da će nam kriza biti gotovo svaki dan od tada do danas.
Počevši od izbora Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH većinom bošnjačkim glasovima, problema oko ANP-a, Programa reformi i NATO-a, pa sve do najnovijih blokada iz RS-a zbog odluka Ustavnog suda BiH sve to je dovelo cijelu zemlju u paralizu i dodatno propadanje.
Na to su se nadovezali i neki globalni problemi pa smo i na EU putu miljama daleko od statusa kandidata jer se sa velikom sigurnošću sada može reći da ga nećemo dobiti tijekom hrvatskog predsjedavanja Vijećem EU. Hrvatski i bošnjački politički blokovi su upravo za ovaj mjesec najavljivali “otkočenje” procesa i dogovora oko održavanja izbora u Mostaru, izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH kao i ubrzan rad na ispunjavanju kratkoročnih i dugoročnih prioriteta iz Mišljenja Europske komisije. Ožujak prolazi, rezultata “ni na mapi”.
Bez pomaka
HDZ BiH i stranke okupljene oko HNS-a te koalicija SDA-SBB-DF možda su u ovom trenutku najbliže dogovoru što i kako s izborima u Mostaru kojih nema od 2008. I to samo zato što je u presudi Europskog suda za ljudska prava jasno dan rok političarima za dogovor, a ukoliko isti izostane Ustavni sud BiH odrediti pravila za održavanje izbora. U ovom trenutku dvije strane su miljama daleko od dogovora, na stvari gledaju iz dijametralno suprotnih kutova ali postoji mala mogućnost dogovora jer ne žele to prepustiti Ustavnom sudu BiH.
Kada je pak u pitanju izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH uvažavajući presude Ustavnog suda BiH (prvenstveno u “slučaju Ljubić”) i Europskog suda za ljudska prava (“Sejdić-Finci”, “Pilav”…) stvari su još gore. One se naime nisu pomakle s mrtve točke od prvog dana pregovora, svatko je “tvrd” u svojim stavovima i ne žele odstupiti niti milimetra. Na taj način dogovora neće biti nikada, samim time niti nove federalne vlasti, a moguće i nekih županijskih. Što je još i gore – što ukoliko se opet 2022. dogodi “fenomen Komšić”? U kakvu ćemo tek tada krizu upasti? Odgovaraju li političarima te krize?
Ništa dalje nismo odmakli niti u ispunjavanju 14 prioriteta i više od 100 mjera iz Mišljenja Komisije, a bez značajnog napretka u tim poljima ne da nećemo dobiti status kandidata u 2020., nego ga nećemo dobiti nikada. Navedene blokade od 2018. totalno su na margine bacile EU put, time se malo tko uopće i bavi i stavlja kao najvažniju temu. U međuvremenu Srbija i Crna Gora pregovaraju, Sjeverna Makedonija i Albanija će to početi moguće već ovog mjeseca, Kosovo će krupnim koracima krenuti naprijed čim nađu “zajednički jezik” sa Srbijom. Dakle, svi osim nas koji ne da stojimo u mjestu nego idemo unatrag. I kao takvi više nikoga u EU i ne zanimamo.
Nastavak blokada
Ovome moramo dodati činjenicu kako kadrovi iz RS-a sudjeluju u radu svih državnih institucija, ali o svemu glasuju protiv i na taj način su institucije u blokadi i ne mogu donijeti niti jednu odluku.
Vrlo je upitno hoće li se uspjeti ubrzo prevladati ova blokada jer sve bošnjačke stranke i one sa sjedištem u Sarajevu ne žele niti čuti o odlasku stranih sudaca iz Ustavnog suda BiH. Prevedeno – svaka pora života u BiH je blokirana i na taj način politika kao da šalje poruku onima koji žele ostati ovdje da što prije idu. Još kada znamo da će se u listopadu održati lokalni izbori te će se uskoro podizanje tenzija dići na novu razinu jasno je kako je tekuća godina već izgubljena ukoliko pričamo o nekom značajnijem napretku. Naravno, ukoliko izuzmemo virtualne infrastrukturne objekte, nepostojeće povećanje standarda i nevidljivo zadovoljstvo naroda i žitelja u BiH.
/Izvor: Dnevni list/
