• Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe
  • Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe

Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe

Nije lako živjeti na selu, ali se s radom ipak može lijepo živjeti. Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe i pijući kafu. Treba se  izlaziti, ali treba se i raditi.

Dolinom rijeke Rame prodire pomalo mediteranski dašak na ramsku kotlinu. Taj mediteranski mali dašak, ali veoma značajan, širi se pritokama rijeke Rame. Jedna od tih pritoka je Krupić kojeg pojačava Ljubunačka Rika stapajući se s njim između naselja Perići i Duge. Uprvo je Krupić bio ta poveznica koja je činila da se ljudi neprestano naseljavaju uz njega i žive s njim i od njega. Blagodat daška mediteranske klime i osvježenje Krupićke vode najbolje su osjetili stanovnici sela Duge.

Ovo selo je poznato po poljoprivrednoj proizvodnji, dva lijepa velika vodopada na Krupiću i dugoj povijesti. Naselje je bilo veoma bogati i prije dolaska osmanske vlasti, a nakon toga iz Duga su potekli brojni begovi i uglednici te države.

Poznata su obiteljska prezimena; Dervišbegovići, Dautbegovići, Hasanbegovići, Mustajbegovići, Nuspahići, Trtići, Lepiri, Imamovići, Čorbadžići, Kaltak, Jisići, Sabitovići, Grcići i Subašići. Mnogima si sugurno poznata braća Đelo i Ibrica Jusić čiji su korijeni upravo na Dugama.

Iako su rat i suvremeni stilovi života učinili svoje, ipak, na Dugama su ostale obitelji koje svojim trudom pokušavaju iskoristiti pogodnosti ovog podneblja kako bi uspjeli osigurati pristojnu egzistenciju za sebe i svoje obitelji.

Jadna od takvih obitelji je Emira i Zlatke Dervišbegović koji zajedno sa svojim sinovima Ibrahimom i Adisom neumorno rade na poljoprivrednoj proizdvodnji ponajprije povrtlaskih kultura kao što su: uzgoj rasada, paradajza, paprika, krastavaca, patlidžana,  kupusa,  uzgojem salate, luka, bijelog luka i drugih kultura koje uspijevaju na ovim prstorima. Otac obitelji Emir ljubav i znanje prema povrtlarstvu naslijedio je od svoga oca Alije, koji je, na neki način, dugo vremena bio zaštitni znak zelene tržnice u Prozoru.

Tijekom našeg posjeta Dugama i obitelji Dervišbegović zatekli smo ih u svakodnevnim aktivnostima. Emir još uvijek vodi sve poslove i pomalo prebacuje na sinove, posebno na starijeg sina Ibrahima koji je još kao gimnazijalac vođen prevelikom željom za poljoprivredom htio napustiti školu i baviti se tom djelatnošću.

Stoga smo i mi razgovarali sa dvadesetrogodišnjim Ibrahimom od kojeg smo dobili dosta zanimljivih i pozitivnih informacija o njihovom radu, problemima i planovima.

Ibrahim je završio opću gimnaziju u Prozoru i posevetio se poljoprivredi sa svojom obitelji.  O tome nam kaže: „Imamo oko 800 m2 plastenika. Na jesen pripremamo izgradnju još jednog sa oko 400 m2. Sami gradimo plastenike.  Nakon rasada tu idu kornišon krastavci, paradajz, paprika. Naravno, mimo plastenika imamo zemlju na kojoj sadimo kupusa godišnje oko 70.000 sadnica, paradajza, sadimo bijeli luk i oko 300 kg sjemenskog krompira te kukuruz šećerac koji je hibridni. Kukuruz je rani i kasni. Kada bude gotov novi plastenik tamo negdje u jedanaestom mjesecu u starom plasteniku posadit ćemo jagodu tako da bude  oko petog mjeseca za branje.“

Kako bi uštedili na izgradnju plastenika Dervišbegovići sami vrše izradu koristeći drvenu građu iz vlastite šume. Gotove konstrukcije su skupe te vlastitom izradom prave sebi veliku uštedu.

Kako plasiraju prozvode Ibrahim kaže: „Sve što proizvedemo uglavnom je maloprodaja koja ide na pijacu. Prodajemo ponedjeljkom u Prozoru, srijedom u Gornjem Vakufu – Uskoplju, a petkom u Jablanici. U jesen, kada se započne sa pripremom zimnice, idemo i u Mostar.“

Pitali smo Ibrahima može li se živjeti od tih svojih poljoprivrenih djelatnosti: „Iako su veliki izdaci uz puno rada kada se sve sabere dobro se živi. Nabavili smo traktor na kredit, uzdržavamo dva automobila, a brat i ja izlazimo svaki vikend i ništa nam ne fali. Nije lako živjeti na selu, ali se s radom, ipak, može lijepo živjeti. Nakon završene gimnazije u Prozoru započeo sam  studij u Mostru na nastavničkom fakultetu, no, odustao sam i posvetio se ovom radu. Ne mora značiti da neću ponovno upisati nešto.“ S osmjehom je rekao Ibrahim.

Budući da Dervišbegovići u svoju poljoprivrednu djelatnost ulažu samo vlastita sredstva pitali smo Ibrahima o poticajima države na što je on odgovorio: „Nakon što je dedo prije više od desetak godina imao neka loša iskustva s državnim poticajima, mi nismo ni pokušavali, nego se uzdamo sami u sebe. Doduše, jesmo prije pet-šest godina dobili na bijeli luk, ali to je bilo nešto sasvim sitno. Nažalost, bilo je i zloupotrebe imena mog Dede, no, to je bilo brzo iza rata i ne bih o tome sada.“

Na pitanje šta reći mladima Ibrahim kaže: „Važno je boriti se, jer neće ništa doći samo od sebe i pijući kafu. Treba se  izlaziti, ali treba se i raditi.“

Nakon obilaska plastenika uputili smo se do malinjaka koji se nalazi uz samu rječicu Krupić. Kada smo došli na lice mjesta činilo nam se da je to mjesto mali raj na zemlji. Čuje se samo žuborenje i šum Krupića popraćen proljetnim pjevom ptica.  Tu su Dervišbegovići zasadili maline na 5 duluma od čega je 4 duluma polka, a jedan je vilamet. Odmah po dolasku Ibrahim je započeo sa pregledom mogućih šteta koje je počinio snijeg i mraz. Budući da se radi o jednom veoma ugodnom mjesto štete nisu velike, no, ipak su već vidljive.

Kada smo sve ovo sagledali i saslušali nametnuo se samo jedan zaključak: Ništa nije lako, no, treba se samo boriti.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar