Vinkova priča: Platio je studij konobareći na Čiovu, održavao raseljenu kuću u Hercegovini; Znamo i kojoj djevojci čuva mjesto u publici

“Ja sam već zadovoljan. Ne bih ni volio pobijediti. Zašto?! Volim raditi iz sjene”, smiješi se Vinko Ćemeraš, 26-godišnjak iz Čapljine, uoči finala HTV-ova showa “The Voice”, u kojemu će se za titulu pobjednika njegove treće sezone nadmetati sa Splićankom Albinom Grčić, Bernardom Bobovečki iz Slavonskog Broda i Zagrepčaninom Filipom Rudanom.

Iskreni Vinko prilično je miran i staložen tip, već je više nego zadovoljan činjenicom što je stigao do finala, na čiju ga je scenu, kao i konkurente mu, pogurala publika, oduševljena njegovim pjevanjem.

“Za završnicu sam izabrao pjesmu Dina Dvornika. Idem riskirati… Valjda će biti dobro”, dobacio nam je Vinko prije nego što je požurio na još jednu od proba uoči finala, na čijemu bi tronu najradije vidio Albinu.

Naravno da je puno i onih koji bi pobjedničku lentu najprije vidjeli na skromnom i Čapljincu, a ponajprije njegovi najbliži. Iako su raseljeni po Europi, neki od njih odmah su, nakon polufinala, rezervirali mjesta u studiju u završnici showa.

Danijela i Robert Ćemeraš, Vinkovi roditelji (već su nazočili prvoj emisiji uživo) ovaj put će doputovati iz Njemačke u društvu tete mu Anite Barašin, u Zagreb zbog “The Voicea” iz Dubrovnika stiže i njegov stariji brat Marin, a jedno mjesto u publici posebno se čuva i za Vinkovu djevojku Karlu.

Mlađi brat Jurica je, nažalost, zbog posla primoran ostati u Dublinu, gdje živi i radi posljednjih godinu dana. U HTV-ovu studiju zasigurno neće nedostajati ni Vinkovih prijatelja, koji su ga, s njemu omiljenim kačketima na glavama, već bodrili u polufinalu.

Kad taj odluči, ne odustaje! 

“Kad taj nešto odluči, ne odustaje. Uvijek je htio biti samostalan”, ponosno o svom srednjem sinu govori Robert Ćemeraš, prezadovoljan u kakvom se svjetlu predstavio javnosti.

Sva su ta “The Voice” djeca, ističe tata Ćemeraš, krasna i kako god da završi show bit će zadovoljan, jer Vinko je za članove obitelji već pobjednik.

Njegov otac priča nam kako je sve počelo s gitarom kupljenom starijem sinu Marinu, kojega ona nije previše zanimala, pa se njome okupirao Vinko.

“Kod nas u kući nikad se nije slušala narodna glazba, uvijek rock”, objašnjava Vinkov otac.

Većinom je učio svirati sam, a od glazbe nije odustajao ni kad su ga, uz studij, sustigle brojne obveze i odgovornost prema kući i braći, nakon što su roditelji prvi put, trbuhom za kruhom, otišli u Ameriku.

“Prvi put je to bilo 2016., a triput smo i supruga i ja, svaki put po šest mjeseci, odlazili raditi tamo. Sjećam se da nam je, kad smo drugi put otišli, javio da je upisao fakultet. Sve je završio u roku”, ističe Robert Ćemeraš, koji je nakon radnog iskustva stečenog preko velike bare sa suprugom Danijelom krenuo na rad u Njemačku.

Danas oboje žive i rade u Offenbachu, samo ih rijeka Majna dijeli od Frankfurta, u kojemu za egzistenciju privređuje Vinkova teta Anita.

Ne bi mi krepali od gladi… 

“Ne bi mi krepali od gladi ni da smo u Čapljini ostali, ali rad u Njemačkoj će nam barem malo popraviti mirovine. Nažalost, nismo već tri, četiri Božića proveli zajedno kao obitelj, ali bit će i to opet. Valja nam malo izdurati. Evo, skoro ćemo, u svibnju, opet biti zajedno u Hercegovini, jer se ženi ovaj sin koji živi u Irskoj”, govori Vinkov tata, jedan od “krivaca” za njegovu opčinjenost glazbom.

“Sjećam se da je bio klinac, neki četvrti, peti razred, kad je za rođendan poželio mikrofon. Svi su se začudili njegovoj želji, ali je tata otišao u trgovinu i kupio mu ga”, otkriva nam Vinkova teta Anita, i sama zaslužna za njegov glazbeni ukus.

“Kod kuće sam imala jedan stari gramofon i kolekciju ploča Beatlesa, Doorsa… i kako mog sina to nije zanimalo, sve sam to dala Vinku. I gramofon i ploče. Kasnije su mu pod ruku došli Bijelo dugme, Parni valjak… A taj gramofon je i dan danas u njegovoj sobi”, govori nam Vinkova teta Anita, hvaleći nećaka kao iznimnog mladog čovjeka.

I za nju je on već pobjednik (“s obzirom dokle je dogurao i koju vrstu glazbe preferira”). Oduvijek su ga svi podržavali, kako uža, tako i šira obitelj.

Nikad kune nije tražio 

“Vinko je zlatno dijete. Ne što je naš, ali je stvarno zlato. Sam je sebi platio fakultet, ljeti konobario na Čiovu, a zarađeno ulagao u obrazovanje. Nikad nikome na teretu nije bio. Vrijedan je, a što ću poći govoriti. Nikad nije kune tražio, a nije da mu se ne bi dale. Jednostavno je takav. Kad ne bi bio zauzet fakultetom, svirao je, gažirao… Roditelji su, otišavši vani, štono se kaže, kuću na njemu ostavili. Velika je to i puna kuća bila, danas je zaključana. Sad je nas nekoliko bilo dolje, u Čapljini, za Božić. Skupilo nas se petoro, šestoro za stolom, drugi nisu mogli doći. A nekad nas je bilo petnaestak. Valjda ćemo opet jednom biti skupa”, vjeruje Anita Barašin.

/Izvor: Caportal.net/