Vučice u Dalmaciji zavode pse: jug Hrvatske pun vukopasa, stručnjaci otkrivaju zašto i kako ih prepoznati
Vukopsi, mješanci sivog europskog vuka i domaćeg psa već dugi niz godina prirodno se kote u našim gorjima, te ih nelegalno na izoliranim lokacijama ljudi uzgajaju zbog raznih pobuda. A po novim izmjenama i dopunama Pravilnika o strogo zaštićenim vrstama i sami su postali strogo zaštićeni. Slobodna Dalmacije je još prije pet godina imala ekskluzivnu priču o mještaninu s Dinare koji je othranio štene vučice, odgojio je uz pse i od nje nakon parenja dobio vukopsa.
– Okotila je dva šteneta, ženka je odmah uginula, mužjak je preživio i ostao je uz nas. Uvijek je pokazivao nepovjerljivost i želju za osamljivanjem, nikada od njega veselja kada bi mu se prišlo ili donosilo hranu. Nema tu mahanja repa, lajanja – rekao nam je svojedobno.
Dokaze o hrvatskim vukopsima ima i prof. dr. Josip Kusak sa Zavoda za biologiju zagrebačkog Veterinarskog fakulteta. Nakon 15-godišnjeg istraživanja i 203 obrađena uzorka vuka i psa dokazao je, između ostalog, postojanje jednog križanca iz uzgoja, te četiri iz prirode. Sva četiri s područja Dalmacije – iz Kosova kraj Knina, Donjih Srijana, Maljkova, te Krivodola – Berinovca.
Njihovoj pojavnosti na tom području presudila je narušena socijalna struktura vučje populacije, te povećana smrtnost vukova koji često stradaju na cestama i u lovačkim hajkama. Zbog nedostatka muških jedinki mlade vučice, koje napuste čopor, lakše od muškog vuka nađu psa. I tako nastaju hibridi.
– Procjena je kako kod nas obitava oko 200 vukova, od čega na križance otpada oko 2,5 do 3 posto. I kod nas postoje križanci koje ljudi iz različitih pobuda dobiju u uzgoju. Kada bi bili pušteni u prirodu, ne bi imali šanse za preživljavanjem. Postoje i križanci iz prirode, nastali uvijek kao hibrid isključivo parenja vučice i domaćeg psa. Oni isključivo borave u društvu vukova, samo se s njima pare, pa se karakteristike psa za nekoliko generacija izgube – kaže prof. dr. Kusak.
Vučji čaporak
Postoje i neke tjelesne osobine koje mogu ukazati na vukopsa, kao vučji čaporak, prvi prst na stražnjim nogama, koji se ponekad pojavljuje kod pasa, pa može i kod križanaca. To su i crni vukovi, evidentirani u SAD-u, kod kojih crna dlaka dolazi iz pseće populacije.
– Ta se osobina zadržala kao prednost budući da su takvi vukovi otporniji i češće se pare – kaže prof. dr. Kusak.
Istaknuti stručnjak je nove odredbe u pitanju tretiranja vukopasa kao strogo zaštićenih vrsta doživio pomalo nelogičnima. No odbacuje i tvrdnje određenih skupina da su oni štetočine koje treba eliminirati. Prisnažuje to svježim rezultatima talijanskih istraživanja koja navode kako vukopsi po načinu hranjenja nisu ništa drugačiji od čistih vukova.
– Neki tvrde da vukopse treba uklanjati, no teško je tu podvući crtu jer bi to značilo ulazak u moguće zloupotrebe. Mnogi bi čisti vukovi mogli stradati, jer je nemoguće procijeniti vidite li vuka ili vukopsa – kaže prof. dr. Kusak.
SD
