Završena gradnja crkve
Austrijska je vojska stigla u Ramu 4. listopada 1878. godine. Uspostavljen je red i sigurnost, zakonitost i građanska prava. Dugo će se ljudi sjećati toga razdoblja i ponavljati kako je “za Austrije” bilo dobro i kako se moglo sigurno živjeti. Austrija je, međutim, uvela jednu novinu koja je u Rami primljena tragično, a to je regrutacija. Prvi regruti uzeti su u Rami 1882. godine, što je izazvalo veliku narodnu žalost. Jauk je odjekivao čitavom ramskom dolinom, kako piše fra Kazimir Ivić.[1] Što se tiče radova na ramskoj crkvi, trebalo je još čekati, da bi se tek u svibnju sljedeće godine počelo raditi na zidanju crkve. Godinu dana iza ovoga podignuti su konačno vanjski zidovi, a zidanje stupova i stropova vrlo je teško napredovalo. Car Franjo Josip darovao je za gradnju crkve 1.500, a strina mu Ana Marija Pia 200 forinti, dok je Zemaljska vlada dala 500 forinti, pa se crkva mogla pokriti 1881. godine. Crkva je bila duga 34, a široka 17 metara. “Duga 50 haršina – samo propter metum Turcarum (zbog straha od Turaka) rečeno je da je 42 haršina – a širina 25 haršina”, kako je zapisao fra A. Vladić.[2] Imala je četiri sporedna oltara i troja vrata. Prednja fasada izrađena je od tesane munjike. Crkva je imala tri lađe koje je dijelilo dvanaest osmokutnih stupova. Zanimljivo je da nije bilo nikakvih arhitektonskih planova ni nacrta za ovu crkvu. Fra Anto Vladić je na temelju onoga što je vidio u inozemstvu zajedno s fra Josipom Čurićem vodio gradnju, a pomagao im je savjetima i fra Jeronim Vladić. Kamen je dovlačen s Grebena u Varvari i s Kozara. Radove je izvodio majstor Jure Radoš, a nakon njega Ivan Božić, obojica iz Travnika. Kao uspomena na gradnju, postavljena je na lijevom zidu kod ulaznih vrata ploča na kojoj je pisalo:
NA SLAVU BOŽJU I POŠTENJE BL. DJ. MARIJE S POMOĆJU NJEG. VELIČANSTVA CARA FRANJE JOSIPA I. I NASTOJANJEM M.P.O. ANT. VLADIĆA S PUKOM SAGRADI O. JOSIP ĆURIĆ 1880.
Godine 1893. majstori Dalmatinci radili su na uređenju unutrašnjosti crkve, a Kuprešaci su stavljali novi limeni krov. Dovršen je i toranj visine 39 metara, a na Svisvete iste godine vrhbosanski kanonik dr. Andrija Jagatić blagoslovio je ramsku crkvu i de Rohdenovu sliku. Oko 1880. godine fra Anto Vladić je nabavio zvono lijevano u Mlecima, teško 110 kg, dok su 1898. u Ljubljani ljevana tri zvona: jedno je bilo teško 630, drugo 305, a treće 189 kilograma. Imala su skladan zvuk i mogla su se čuti po svim selima kotline. To je, međutim, smetalo kopčićkim begovima koji su zakazali mevlud da ustave zvona, na što je poljar Mujčin Turušlija rekao:
– Aja, beže, od toga ne bi fajde. Dina mi, sve klanjanje ne ustavi zvona, dok četiri vlaha potežu za četiri urgana.[3]
Fra Jerko Pavelić napravio je glavni oltar 1903. godine pa je nadbiskup Stadler posvetio crkvu 15. kolovoza iste godine. Posveta je, kako piše fra Kazimir Ivić[4], trajala od 7,30 do podne. Fra Jerko Vladić naručio je od tirolske tvrtke Stuflesser drvene ukrase iznad menze velikog oltara. Za ono doba to je bilo solidno djelo od drveta s pozlatama i kipovima sv. Petra i Pavla, visokim gotovo dva metra. Fra Klemenc Hemmelmayer, laik iz franjevačke tirolske provincije, napravio je dva sporedna oltara, sv. Franje i sv. Ante, 1909. godine, a na njih su postavljeni kipovi: sv. Franje u naravnoj veličini, a kraj njega manji kip sv. Klare i sv. Ivana Kapistrana, dok je uz kip sv. Ante bio postavljen manji kip sv. Ante Pustinjaka i sv. Jurja mučenika.
Kad se 1898. godine radilo na reformi franjevačkog reda i prihvaćanju novih konstitucija, tada se osmorica ramskih fratara izjašnjavaju za nove konstitucije i prihvaćanje reformi.[5]
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
[1] K. Ivić, nav. dj., str. 15.
[2] J. Vladić, Urežnjaci, str. 351.
[3] K. Ivić, nav. dj., str. 107.
[4] K. Ivić, nav. dj., str. 147.
[5] Usp. Marko Karamatić, Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878B1914., str. 157.
