• ZDENKA NIKOLIĆ: Intervju s autoricom nagrađenog putopisa o Albaniji
  • ZDENKA NIKOLIĆ: Intervju s autoricom nagrađenog putopisa o Albaniji
  • ZDENKA NIKOLIĆ: Intervju s autoricom nagrađenog putopisa o Albaniji
  • ZDENKA NIKOLIĆ: Intervju s autoricom nagrađenog putopisa o Albaniji
  • ZDENKA NIKOLIĆ: Intervju s autoricom nagrađenog putopisa o Albaniji
  • ZDENKA NIKOLIĆ: Intervju s autoricom nagrađenog putopisa o Albaniji

ZDENKA NIKOLIĆ: Intervju s autoricom nagrađenog putopisa o Albaniji

Prva nagrada za putopis “Faleminderit, fra Alex, brate naš po sv. Franji!” stigla je Ramu, u ruke Zdenke Nikolić. Žiri i urednici stranice Franjevačka prisutnost u Bosni odlučili su nagraditi Zdenkin putopis o Albaniji i posjeti crkvi sv. Franje u Skadru, čijom objavom je iznenadila mnoge, jer je ipak nešto poznatija kao članica vokalne skupine Arabella. One su i nešto ranije izdvojile putovanje u Albaniju koje im je dokazalo da glazba ne poznaje granice i da međusobno povezuje ljude. U Albaniji su nastupale povodom 800 godina franjevaštva u Albaniji, točnije kada je sv. Franjo na povratku iz Sirije prošao kroz Albaniju.

 

Zdenku, kao i ostale članice Arabella skupine ugostio je protagonist ovog kratkog putopisa franjevac „Bosne Srebrene“ Aleksandër Tanushi, kojem je Zdenka nesebično posvetila zahvalu u naslovu putopisa. Fra Aleksa, koji je inače s Kosova došao na ispomoć braći u Albanskoj franjevačkoj Kustodiji smo upitali za njegove dojmove, a on nam kaže: „Drago mi je što sam upoznao članice Arabella sastava. Odmah na dan upoznavanja sam imao osjećaj kao da se znamo stotinu godina. Osjetio sam kao da su moje, a i one su vjerojatno imale osjećaj da sam onaj njihov pravi bosanski fratar, obzirom na moju povezanost s Bosnom Srebrenom. Ja jesam Albanac, ali i bosanski fratar. Nadam se da će nakon Albanije doći i na Kosovo, gdje se uskoro vraćam nakon ispomoći.“

 

Foto: Fra Aleksandër Tanushi i Arabella / Arhiv

Do neke iduće Zdenkine putešestvije i pisanja, možda baš na Kosovo, kada se ovo korona-ludilo zaista i završi, nastavljamo razgovor o nagrađenom putopisu.

 

Zdenka, mnogi Vas zapravo poznaju kao članicu vokalne skupine Arabella, stoga je nekima bilo iznenađenje da se bavite i pisanjem. Od kada pišete, jeste li više pisali poeziju ili prozu te je li ovo Vaš prvi nagrađeni rad?

 

“Iznenađenje jest možda za one koji me ne poznaju dobro. Ljubav prema jeziku i književnosti, općenito pisanoj riječi, nosim valjda još od djetinjstva. Također, dio odgovornosti snose i moja bivša nastavnica i razrednica Nusreta Rizvanbegović te nastavnik Jure Burić. Insistirali su na čitanju knjiga, čime smo obogaćivali vokabular, na pravopisu i na čemu sam im zahvalna. Doslovno smo gutali knjige iz školske knjižnice, a žanrovi su se valjda mijenjali kako smo odrastali. Rado sam čitala Jesenjina… U to vrijeme mladalaštva nekako sam bila sklonija pisanju pjesama. Moj prvi nagrađeni rad je bio također na natječaju u, gle slučajnosti, tadašnjem Ramskom Vjesniku. Ratnih 90-tih sam osvojila 3. mjesto s pjesmom “Ti ćeš biti živa“. Tema je bila Rama…”

 

Nagradu ste dobili za putopis, čiji naslov krije malo albanskog i hrvatskog jezika? Kako da ste putovali baš u Albaniju i zašto? U koji grad i tko je bio vaš domaćin franjevac Aleksandër?

 

“Poziv u Albaniju je plod poznanstva naše voditeljice vokalnog sastava Arabella gospođe Sonje Jozić Cvitanović i njenog brata fra Josipa Jozića, s fra Aleksandërom Tanushijem, koji je također član franjevačke provincije. Fra Aleks djeluje u župi sv. Franje u Skadru (alb. Shkodër), gradu na sjeveru Albanije tik do granice s Crnom Gorom. Obzirom da je crkva u Skadru jako živa i ima puno kulturnih događanja, dogovoren je susret gdje smo se trebali predstaviti s našim pjesmama i ujedno upoznati sa životom franjevaca u tim krajevima. I tako je krenulo. Samo planiranje i traženje nekog datuma koji bi svima odgovarao je trajalo par mjeseci… Ali, isplatilo se.”

 

Foto: Arabella Arhiv

Franjevci su dio naše povijesti i kulture u Rami, velika je radost svaki put kada franjevački red dobije novog člana iz Rame, oni su i tema Vašeg putopisa, koliko Vama u životu zapravo znači franjevačka prisutnost? Predstavlja li Vam to nekakvu sigurnu luku za duhovnost, razgovor i pomoć?

 

“Moram priznati da u mladosti nisam imala preveliki doticaj s franjevačkim redom, jer sam odrasla u župi Presvetog Srca Isusova u Prozoru. Uopće nisam imala predodžbu o tome što oni predstavljaju, a vjerojatno me nije baš osobito ni interesiralo. Imala sam svoju župu u kojoj sam bila aktivni član malog, a poslije i velikog župnog zbora. Udajom dolazim u župu gdje djeluju franjevci, u župu sv. Franje Asiškog u Rumbocima. Od tada kreće upoznavanje s braćom franjevcima koje traje i dan danas. Od tad je prošlo 25 godina i čini mi se da ta spona samo jača i raste iz dana u dan , iz godine u godinu. Eto nakon 25 godina smatram ih braćom po sv. Franji, koji je volio sunce, mjesec, vodu, zrak, ptice i ljude… Smatram ih svjetionikom kojem bi se trebali okretati u uzburkanim morima naših života i kušnji. Naravno govorim o istinskim sljedbenicima sv. Franje. Kako su nama dopuštene greške i njima bi trebale biti, ta i oni su ljudi od krvi i mesa s vrlinama i manama. Nitko osim Isusa nema monopol na istinu, ali svi njoj trebamo težiti… 45 mi je godina i još nikad nisam doživjela da mi fratar nije pomogao ako sam trebala pomoć, jer oni su tu za nas da budu naši duhovni pastiri. A kako kažu, zdrav duh je hrana i umu i tijelu.”

 

Možete li povući paralelu između naših franjevaca i onih u Albaniji? Također, koliko je slična povijest katolika i franjevaca u Albaniji i kod nas, kad su u pitanju ratna i politička previranja?

 

“O povlačenju paralele između naših franjevaca i franjevaca u Albaniji bi se dalo malo duže pisati. Tu je razlika u podneblju u kojem žive. Nije isto biti fratar u Rami i fratar u Skadru. Nije isto biti fratar u Širokom ili fratar u Banja Luci, nekom drugom gradu ili državi gdje nema puno katolika. Taj broj uvjetuje opseg posla i djelovanja. U Skadru na običnoj misi bude i do 1000 vjernika, a mnoštvo mladih. Pa sad možemo zamisliti što sve mogu postići kroz susrete Frame, kroz razne aktivnosti, od zborova, glumačkih skupina, svirača, pjevača. Kažem jako živa i dinamična crkva koja privlači mlade, a oni su budućnost. Želja i htijenje s obje strane stvaraju odlične rezultate koji su me oduševili. Što se tiče povijesti katolika na našim prostorima i katolika u Albaniji, ima sličnosti, ali i različitosti. I jedni i drugi su se borili protiv totalitarnih režima kako su znali i umjeli. Samo što je to u Albaniji trajalo puno duže tj. sve donedavno. Pa mi se čini da oni intenzivnije udišu zrak slobode od nas. Rane i ožiljci su svježiji i oni su svjesni toga. A mi, nekad imam osjećaj, da smo sve to uzeli zdravo za gotovo. Nadam se da nisam u pravu.”

 

Foto: Arabella Arhiv

Kroz razgovor ste nam rekli, svako Vaše putovanje je ispunjeno radošću i s mnogo smijeha, ispričajte nam neku anegdotu iz Albanije? Što ćete pamtiti zauvijek?

 

“Svako naše putovanje, nastupi, probe ili obična druženja uz kavu su ispunjena smijehom, radošću i srećom. Eto, nekako djelujemo pozitivno jedni na druge, jer nas veže ljubav prema glazbi. A što se tiče doživljaja , o tome bi se mogla knjiga napisati. Evo recimo na putu za Albaniju, idući prema Bileći, na putu su nam se našle razne životinje koje su uredno prelazile, ionako uske prometnice. Nismo bili sigurni jesmo li na pravom putu. Sonja poziva fra Aleksa s upitom jesmo mi zalutali? A fratar na to mirno odgovara: “Balkan sestro, Balkan.“ Ili recimo, nakon razgledavanja Skadra i obilaska kafića i restorana idemo ulicom i netko je iz grupe počeo pjevušiti pjesmu La musica di notte. Odjedanput svi pjevamo, pa čak i prolaznici koji se nasmiješe i produže dalje pjevajući. Sitnice su to koje vam se urežu u sjećanje.”

 

Je li Vas nešto rastužilo u Albaniji i jeste li nešto emotivno doživjeli?

 

“Rastužila me dubina rane i količina patnje koju su ti ljudi dole proživjeli. Rastužio me obilazak zatvora gdje su bili protivnici komunističkog režima Envera Hoxhe. Rastužio me pogled na ćelije gdje je recimo, na 1 m² bilo natrpano ljudi koji nisu mogli sjesti, a kamoli leći. Rastužio me križ u samici zatvora o kojem visi nebrojeno krunica, kao stoji kao svjedok teških dana za kršćanstvo. Jeza te prođe cijelim tijelom kada uđeš u sobu gdje su zatvorenici ispitivani i mučeni… Sve je još tako živo. Popločano dvorište zatvora ispod kojeg su zemni ostatci Bog zna koliko zatvorenika.”

 

Uz Albaniju i Albance vežemo mnoge stereotipe i predrasude. Koliko i je li zapravo Vaš doživljaj bio drugačiji od onoga što ste cijeli život slušali o Albaniji i Albancima?

 

“Što se tiče predrasuda, osobno sam imala baš neugodne predrasude. Možda zbog nedovoljne informiranosti, možda zbog priča. Uglavnom, sve je bilo totalno drugačije od moje predodžbe. Doduše, mi smo bili u tzv. bogatijem dijelu Albanije, ali mislim da bih bila jednako oduševljena i drugačijim, siromašnijim dijelom. Jer, bitni su ljudi, a ne okruženja. Ljudi su ti koji su me iznenadili. Ono, vidiš na ulici pet časnih sestara, sve u različitim redovničkim haljinama, veselo pričaju s mladima, smiju se, s radošću pozdravljaju i odzdravljaju. Ostavili su na mene snažan dojam svojom iskrenošću, jednostavnošću i pristupačnošću.”

 

Foto: Arabella Arhiv

Dijelimo li neke sličnosti?

 

“Ponos je možda sličan. Ali samo možda.”

 

Sa sastavom Arabella ste dosta putovali, rekli ste nam da biste mogli napisati još putopisa? Što Vas zapravo još inspirira te možemo li očekivati neke nove tekstove ili objavljivanje neke ranije pisane poezije?

 

“Svako naše putovanje bi moglo biti jedan novi putopis. Tko zna? Možda i bude tako. Što me inspirira? Male stvari, možda čak pokret, osmijeh, suza… Trenutak… U biti istinske stvari koje proživljavam… Ipak je stvarnost puno bolja od imaginacije.”

 

Foto: Arabella Arhiv

Zdenkin putopis ćemo uskoro objaviti na portalu Ramski Vjesnik, a koji će prethodno biti objavljen na Facebook stranici Franjevačka prisutnost u Bosni.

 

 

 

 

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing