Život i rad na planini

Planinke su Jovi Popoviću 1937. godine sa smijehom pričale, kako je izlazio sreski liječnik, da kalemi djeci ospice. Kada je, kažu, svršio svoj posao, zaprijetio im je da ne kupaju djecu dok im ne zamlade ranice nastale od kalemljenja. Kakvo ga je kupanje snašlo, vele, na planini. Pa mi djecu jedva jedanput u nedjelji umijemo. Nije im bolja voda ni u čatrnjama. Većinom je mutna i topla. Izgleda da o nehigijenskom životu ovoga svijeta nitko ne bere brigu. Na Zlopolju se nalazi lokva ispod samoga groblja, gdje i sada ukapaju mrtvace. (Fratri sa Šćita, nažalost, 1995. godine devastirali su kulturnu baštinu tj. uništili su lokvu na Zlopolju i tesani kamen iz lokve ugradili u zidove oko samostana.).

Hercegovci nastanjeni po Ljubuši pripadaju u prvom redu stočarstvu. Glavna pažnja njihova usmjerena je na stoku. U prvom redu da je održe na velikom broju, jer u koliko je ima više u toliko je ne samo njihov mobilni kapital veći nogo je i obrađivanje ziratne površine uspješnije i rentabilnije. Ako im vlastita stoka ne može da podmiri potrebu torenja njihovih zirata oni se koriste zadružnim držanjem stoke.

Malo ih ima da su na planini bez sumjesničarske i pobravičarske stoke, a to je zadružno planinsko stočarstvo. Samo ovdje glavnu korist od takvog stočarstva vuče onaj koji izlazi na planinu na svoju ziratnu zemlju, jer sa većim brojem stoke može i brže i bolje da potori veće ziratne površine. U koliko se kod nekoga od njih povećava brojno stoka u toliko raste i njegova težnja da prihvati što više slobodne planinske zemlje u ograde i pretvori je u zirate. Prema tome je stoka ishodište njihove zemljoradničke radinosti i ekstenzije. Kolika će biti ta radinost i ekstenzija zavisi osim stoke još od klimatskih i terenskih prilika i od kvaliteta zemalja koje obrađuju, zatim od njihove lične duševne i tjelesne snage i od njihovog kulturnog i privrednog stanja u kome se nalaze.

S obzirom na to da oni u glavnom izlaze sa sitnom stokom, sa ovcama, planinski teren i klima povoljni su za ovce. Velike ljetne vrućine, kakve vladaju u Donjoj Hercegovini, nisu povoljne za ovcu. Ona može ne samo da se bolje ishranjuje na planini nego i da se osjeća bolje u svježem i oštrom planinskom uzduhu. Upravo u koliko je planina svježija u toliko je njezino zdravlje i osjećanje bolje a njezin apetit i produktivnost veća. Ljubuša i teren oko nje, na kome se zadržavaju stočari, nijesu najpovoljniji. Cijela cjelcata Ljubuša je bez šume. Šume su potrebne ne samo za zaštitu stoke od nevremena nego i od velikih vrućina i vjetrova. Na Ljubuši se stoka nema gdje skloniti, od nevremena. A što se tiče vrućina, one su ipak mnogo blaže na planini nego u Hercegovini. Osim toga stoka sama traži za velike dnevne vreline sjenovite i vjetrovite položaje i zadržaje se po njima sve dok pripeka ne oslabi. Noći su na planini uvijek svježe, upravo hladne. U njima je pravo osvježavanje i krijepljenje stoke.

Još veća je nezgoda zbog nestašice žive vode. Ona dva tri živa vrela na Bunarima ne mogu tu nevolju popraviti.

I stoka i ljudi pate se zbog oskudice vode i upućeni su na površinsku vodu sakupljenu pretežno u lokvama a samo djelomično u čatrnjama. Za onoga tko je naučen na čistu i svježu izvorsku vodu neshvatljivo je kako može i staro i mlado da provede po 4 mjeseca na terenu gdje nema druge vode do one iz lokve ili u povoljnijem slučaju iz čatrnje. Tu vodu po lokvama pije stoka, u nju zalazi i zagađuje je, na toj vodi oni peru svoje rublje a na koncu tu istu vodu ljudi upotrebljavaju za piće i u njoj kuhaju jela. Zbog te nestašice vode ne održavaju čistoću ni u njihovim stanovima a ništa više pažnje ne obraćaju čistoći svoga tijela i odijela. Planinke su mi sa smijehom pričale, kako je toga ljeta izlazio do njih sreski liječnik, da kalemi djeci ospice. Kada je, kažu, svršio svoj posao, zaprijetio nam je da ne kupamo djecu dok im ne zamlade ranice nastale od kalemljenja. Kakvo ga je kupanje snašlo, vele, na planini. Pa mi djecu jedva jedanput u nedjelji umijemo. Nije im bolja voda ni u čatrnjama. Većinom je mutna i topla. Izgleda da o nehigijenskom životu ovoga svijeta nitko ne bere brigu. Na Zlopolju se nalazi lokva ispod samoga groblja, gdje i sada ukapaju mrtvace. (Fratri sa Šćita, nažalost, 1995. godine devastirali su kulturnu baštinu tj. uništili su lokvu na Zlopolju i tesani kamen iz lokve ugradili u zidove oko samostana. op. priređivača).

Rekli su mi da se služe vodom za kućnu potrebu i sa te lokve. Kada bi neko vodio računa o zdravlju ovih planinara, bila bi mu prva briga da im pribavi zdravu pitku vodu. Oni sami teško da će išta bolje u tom pravcu stvoriti jer nemaju potrebnih sredstava i ne znaju. Od strane upravnih vlasti ima pokušaja da im naprave bolje i veće lokve. Ali taj posao vršen je do sada bez pravog poznavanja posla, bez savjesti i poslovne ispravnosti. Na Rudopolju nalazi se državna lokva “Ledeno” pod Kedžarom, ogrankom Vran planine. Dno njezino je od cementa a zidovi od tesanog kamena. Dno je davno ispucalo a zidovi se počeli rušiti. U lokvi nema vode. Na Podiću nalazi se lokva “Snižara”. Napravljena još za austrijske uprave a popravljena 1929. godine. Ali popravak je i ovdje izvršen ili bez stručnog znanja ili bez ispravnosti u radu. Ni ta lokva ne drži vodu. Ja mislim, da je uopće pogrešno upotrebljavati cement za pravljenje nepropusnog dna u planinskim lokvama. Kada voda smrzne preko zime, onda cementno dno ispuca i za dvije tri godine njega više nema. Cement bi se mogao održati samo onda, ako bi pred zimu voda iz lokve bila iscrpljena a suho dno pokriveno odnosno zatvoreno daščanim krovom. To se isto radi sa bazenima u našim gradskim parkovima. Samo tako ostane u njima cementni oblog neoštećen od mraza i leda. Velike i dobre prirodne lokve, kao što su Bristovica, Selakuša i Stražbenica, imaju dno nabijeno crvenom glinom. Zašto se stručnjaci ne drže tog prirodnog materijala kod izgradnje tzv. državnih lokava?!

Život planinara u stanovima veoma je primitivan. Same prostorije za stanovanje veoma su jednostavne i ne daju nikakve mogućnosti za udobnost. U ostalom niti ti planinari traže kakvu udobnost niti znaju za nju. Ja mislim da je malo seljaka u Evropi koji imaju tako nizak standard života kao ovi planinari. Oni podnose sve nevolje života samo da održe život. Oni sami među sobom podržavaju uvjerenje, da je njima tako dosuđeno, da trpe i da se muče. Kažu: “Bog je težaka stvorio na zemlji i vezao za zemlju”. Najveći dio napustio bi naravno taj težak životni put, ali kuda i kako. Bez sredstava se ne može ni na škole ni na zanat. Stoga samo pogdjekome uspije da skine sa sebe težački jaram i da uskoči u gospodu. Kako je nizak njihov društveni nivo vidi se i po tome, što smatraju da je ljepše i unosnije biti i služitelj pa i najgori nadničar u nekome gradu nego težak. Čuvar šume, financijski stražar, žandar, to su za njih visoka zvanja. Većina ih živi na krševitom terenu i na višim položajima, gdje može da uspijeva samo ozima raž, jari ječam i zob. Tek u nižim položajima oko Mostara i Ljubuškog dolazi u obzir gajenje duvana i vinove loze. Ali njihove ziratne površine su male, prihodi sa njih neznatni i jeftini. Ukoliko je ranijih godina i postojala kvantitativno mala proizvodnja duvana, loze ili žita, stoke i stočnih proizvoda, u toliko su povoljnije cijene (mislim na godine 1919.-1925.) ipak davale mogućnosti za nešto bolji život. Ali od 1926. godine pa dalje, oni se herojski bore da održe goli život.

Ovdje, na ovim planinama, oni se malo odmore od tereta fizičkoga rada i od kućnih briga i neimaštine. Stoga i dolaze na planinu pretežno stariji ljudi i djeca. Sredovječnih i snažnih je malo. Mlađarija, i to pretežno djevojke, služe kao čobanice. Mladića je malo po planini ili se nalaze samo za vrijeme svršavanja poljskih radova po planinskim ziratima. Taj oporavak bio bi u istinu veoma snažan, kada bi životni uvjeti bili drukčiji. Ali stanovanje je više pod vedrim nebom nego pod krovom. Danju valja čuvati stoku na pašama a noću je valja čuvati kod torova od vukova. Od zvjeradi su uvijek na oprezu. Samo neka jedan noćni čuvar kod tora poklikne odmah se čuju odzivi sa svih strana. Cijela se planina razbudi. Odnosno ona je budna i samo čeka priliku da se javi.

Bez obzira na vrijeme pastiri izgone stada na pašu. Planinska ovca malo je osjetljiva na kišu i ljetne vremenske promjene. Ona upravo teže podnosi vrućinu nego hladnoću. S njome skupa moraju i pastiri da podnose sve planinske nepogode. Ja sam ih često viđao da dođu kolibi i torovima mokri do kože. Cijeli dan ostali su pored stada iako je na njih lijevala kiša. I dok ne spreme ovce u torove, dok ih ne pomuzu i mlijeko predaju planinki ne ulaze u kolibu niti skidaju sa sebe mokru odjeću i obuću.