FRA EDUARD ŽILIĆ: Život u sjeni svetog Ante Padovanskog
Jedan od najvažnijih i najzaslužnijih ramskih franjevaca fra Eduard (Ivan) Žilić uz druge je franjevce također i jedan od najznačajnijih franjevaca Bosne Srebrene kroz puna četiri desetljeća, točnije, od tridesetih do sedamdesetih godina 20. stoljeća.
Piše: Mislav Jozić
A to je vrijeme velikih promjena, vrijeme saniranja posljedica Velikog rata, sukobljavanja unutar prve Jugoslavije, vrijeme Drugoga svjetskog rata, marionetske i zavodljive NDH, ekonomske krize, vrijeme totalitarizama koji su ostavili iza sebe zastrašujući broj mrtvih, enormne progone i seljenja, teške rane, zlopamćenja i sistematske odmazde.
Vrijeme je to i poslijeratne komunističke opresije na Katoličku crkvu i u njoj na franjevce Bosne Srebrene. Franjevci su se našli pred mnogim iskušenjem, pa i onim dokidanja svojih institucija i vlastitog nesnalaženja. Ipak, začuđujućom snagom, nadahnućem evanđelja i svijetle baštine svojih predšasnika, uspjeli su sačuvati i Provinciju i povrh svega nastaviti biti vjerni pastiri svome narodu, dijaloški i humanistički otvoreni svima.
Sadašnji nam uvidi, arhivska građa i dokumenti, pokazuju da su te generacije franjevaca, uza sva veća i manja zakazivanja, uspjeli odgovoriti svome poslanju. Među tim zaslužnim franjevcima, poznatim i anonimnim, nalazi se i fra Eduard Žilić.
Žilić je umro na Šćitu 10. prosinca 1971. godine u 67. godini života, 49. godini redovništva te 46. godini svećeništva.
Ivan, fra Slavko, a zatim Edvard
Na šćitskom se samostanu zavijorila crna zastava koja je nekoliko dana objavljivala da je jedan fratar preminuo. Na misu zadušnicu narod je pohrlio kao što običava i na pučku misu nedjeljom. Osamdesetak franjevaca i svećenika te oko dvadeset časnih sestara bilo je prisutno uz lijes kraj oltara na misi kojom je predsjedao provincijal fra Vlado Karlović 13. prosinca 1971. godine.
Proslap: Rijeka Rama 1966. godine
U Proslapu, najvećem ramskom selu prije potapanja plodne ramske doline, u težačkoj obitelji dvojnoga prezimena Žilić-Kuraja, obitelji koja je vezana uz franjevačku crkvu i samostan na Šćitu i koja je dala nekoliko bosanskih franjevaca, 4. svibnja 1905. godine od oca Vida i majke Ivuše rođene Radić rodio se sin koji će tri dana poslije, 7. svibnja, na Šćitu dobiti ime Ivan.
Osnovnu pučku školu Žilić je završio na Šćitu. Zajedno s trideset i četvoricom svojih kolega, bilo sjemeništaraca bilo „eksternista“, 1916. godine upisao se u Franjevačko sjemenište i Gimnaziju u Visokom, koju je završio 1922. godine.
Uzevši redovničko ime fra Slavko, u Fojnici je 18. srpnja 1922. godine pred provincijalom Bosne Srebrene fra Marijanom Marićem obukao franjevački habit te tako stupio u novicijat koji je završio davanjem prvih redovničkih zavjeta u ruke istoga provincijala 19. srpnja 1923. godine također u Fojnici. Kasnije, nakon oblačenja, nepoznato je kada točno, promijenio je redovničko ime u fra Eduard.
Društveni i kulturni angažman u Sarajevu
Godine 1923. odlazi na Bogosloviju i upisuje filozofsko-teološki studij u Sarajevu, koji zbog posebne sklonosti želje proučavanja socijalnog nauka Crkve u duhu enciklika pape Leona XIII. od 1925. godine nastavlja na Katoličkom sveučilištu u Parizu.
U Parizu je pred pariškim gvardijanom Justinom Daugeom, provincijalovim delegatom, dao svečane zavjete 20. srpnja 1926. godine. Dana 25. rujna 1927. godine zaredio ga je Jean-Baptiste Marie Budes de Guébriant, naslovni nadbiskup i „vrhovni starešina društva vanjskih misija“.
Nakon što je 1929. godine doktorirao u Parizu tezom iz socijalnog nauka Crkve – „La morale chretienne et la fonction social de la proprieté“ („Kršćanski moral i društvena funkcija vlasništva“), Žilić je iste godine postao profesorom na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, najprije na Bistriku a zatim na Kovačićima od 1943. do 1945. godine.
Ondje je predavao mnoge predmete (Opću dogmatiku, Posebnu dogmatiku, Fundamentalnu dogmatiku, Apologetiku, De Ecclesia, De fide, De sacramentis, De Deo uno et trino, De scriptura sacra, Uvod u bogoslovlje, De Deo creante et elevante, De verbo incarnato.), bio vrlo aktivan u pastoralu u crkvi sv. Ante na Bistriku i Bl. Nikole Tavelića na Kovačićima kao i društveno-kulturno angažiran u gradu Sarajevu.
Kroz petnaest godina profesorskog djelovanja Žilić je bio urednik najčitanijih franjevačkih pučkih listova toga doba: „Glasnik sv. Ante“ (1930-1942), „Kalendar sv. Ante“ (1932-1942), „Glasnik Omladine sv. Ante“ (1937-1941), „Glasnik bl. Nikole Tavelića“ (1943-1945).
Zatvoren u Centralnom zatvoru Ozne
Posljednjim dvama je i osnivač. Sve je ove edicije svojom obrazovanošću, visokom kulturom podigao na višu razinu i sadržajno i tehnički surađujući s važnim književnicima i drugim umjetnicima do kojih je dolazio svojom otvorenošću i širinom.
Godine 1935. Žilić je preuzeo vodstvo „Omladine svetog Ane“ (OSA) koju uspješno vodi sve do konca rata 1945. godine.
Od 1942. do 1945. godine, u teškim godinama Drugoga svjetskog rata, Žilić je bio definitor i ekonom, član Uprave Provincije, za provincijala fra Krune Misila. U tom je teškom periodu zajedno s drugim franjevcima uspio ekonomski održati odgojne zavode Provincije i dovršiti uređenje nove zgrade Franjevačke teologije na Kovačićima.
Usprkos tome kako je prema svima postupao tijekom Drugoga svjetskog rata, fra Eduard je 13. lipnja 1945. godine, baš na blagdan svetog Ante, mjesec dana prije suđenja „zbog krivičnog dela protiv narodne časti Srba, Muslimana i Hrvata federalne Bosne i Hercegovine“, zatvoren u Centralni zatvor Ozne u Sarajevu.
Nakon Beograda – Rama
Međutim, odlukom Suda narodne časti Federativne Bosne i Hercegovine, Vijeća u Sarajevu, pod predsjedanjem Gruje Novakovića 11. srpnja 1945. godine dr. Žilić je oslobođen svake kazne, kao rijetko koji drugi franjevac Bosne Srebrene u tom periodu. Za njega su dakle svjedočili ljudi svih nacionalnosti i konfesija kojima je pomagao u tom teškom vremenu.
Na isti je način, kao i za uredničkog djelovanja u Sarajevu, okupljao umjetnike i stručnjake u izgradnji crkve u Beogradu kao i u obnovi i uređenju crkve na Šćitu. Naime, 1945. godine premješten je s Teologije u Sarajevu u beogradsku župu svetog Ante Padovanskog koju opslužuju bosanski franjevci.
Tamo je nastavio s izgradnjom velebne crkve svetog Ante Padovanskog surađujući s uglednim slovenskim arhitektom Jožom Plečnikom i velikim kiparom Ivanom Meštrovićem. Mnogo je Žilić učinio kao gvardijan i župnik u Beogradu kroz osamnaest godina svoga djelovanja na pastoralnom i katehetskom polju.
Nakon Beograda 1964. godine Žilić je premješten u Ramu, na Šćit, u svoju rodnu župu, za gvardijana i župnika. Ondje se prihvaća obnove Gospine crkve na Šćitu. Surađujući sa stručnjacima i raznim umjetnicima (Fučić, Poljan, Biffel) obnovo je crkvu iz temelja i vratio joj prijašnji bazilikalni izgled. I krenuo je u njezino unutarnje uređenje u duhu Drugog vatikanskog koncila i novih liturgijskih odredbi.
Uvijek oštar i odlučan
Cio svećenički život na samo tri mjesta (Sarajevo, Beograd i Rama) obilježio je fra Eduard Žilić angažiranim radom na raznim poljima djelovanja, u profesuri, u redakcijskom poslu, u vođenju omladine, vođenju ekonomije Provincije, gradnje i obnove crkava u Beogradu i Rami. Vrlo obrazovan, visoko kulturan, vizionarski nepokolebljiv oko sebe je okupljao najveće stručnjake i umjetnike, jasno zauzimao stav prema Ordinarijatu i Provincijalatu te se borio za narod i svoje fratre.
Svojom je komunikativnošću uspijevao i kod tadašnjih komunističkih vlasti izboriti se za ono što je naumio. A socijalnom je angažiranošću pomogao bezbrojnim znanim i neznanim ljudima koji su mu se obraćali za pomoć ili onima kojima je on procijenio da im je pomoć potrebna.
Iako je bio previše zaposlen, uspio je fra Eduard Žilić objavljivati i razne članke, studije i refleksije, posebice one iz socijalnog područja, odnosa kršćanstva i komunizma, boljševizma, kapitalizma boreći se za prava radnika i vlasničko pitanje. Pri svemu tome uvijek se brinuo za pastoral vjernika, komunicirao je osobno s mnogima, pratio je sjemeništarce, bogoslove kao i beogradske postdimplomce svećenike na njihovom putu.
Oštar i odlučan, socijalno osjetljiv i pravolinijski, odajući dojam samovoljne osobe, Žilić nije prolazio ni bez protivljenja i kritike, teških riječi i određenog isključivanja. Čini se, međutim, da se on nije dao pokolebati te da kroz nevolje nije gubio snagu niti je sumnjao u svoj temeljni bosansko-franjevački put.
Život i djelovanje ramskog i bosanskog franjevca fra Eduarda Žilića lijepo je sažet u jednom nekrologu:
„Eduard je bio čovjek koji je volio svoj kraj, svoju zemlju na kojoj se rodio. Eto, postigao je i čast doktora i profesora, ali ostao je opet naš čovjek, onaj tvrdi Ramljak. Mogao je lako pročitati gdje koga boli iako nije bio nikakav liječnik. Prilazio je ljudima s velikim oprezom i velikom mudrošću. Znao je ponekad i veseljem zasladiti cijelu skupinu ljudi i posijati oko sebe veselje i radost onom pravom ramskom šalom koja ga nikad nije ostavljala.
Bio je čovjek uporna rada, velike energije, neustrašivih i smjelih poduhvata, tvrdih načela, svoje glave, neslomiva vrata, koji nije znao nazad, već uvijek naprijed, samo krčiti i raditi. I u tom je protekao njegov život. Svu svoju veliku snagu potrošio je u plemenite svrhe.“
Sav se život fra Eduarda Žilića odvijao u sjeni svetog Ante Padovanskog: sveti Anto ga je pratio od bogoslovskih i profesorskih dana u samostanu svetog Ante na Bistriku u Sarajevu, preko uredništva „Kalendara sv. Ante“ i „Glasnika sv. Ante“, predvođenja „Omladine svetog Ante“, izdavanja lista „Glas Omladine sv. Ante“, do beogradske župe svetog Ante Padovanskog te gradnje i uređenja velebne crkve svetog Ante.
