Znameniti ramski fratri: Fra Bono Ivandić
Fra Bono Ivandić rodom je iz Triješćana. Kad je nakon bule Leona XIII. “Felicitate quadam” od 4. listopada 1897. godine uveden zajednički život franjevaca i kad je ukinut privatni novac kod svih fratara, mnogi su se fratri odazvali pozivu nadbiskupa Stadlera i prešli u dijecezanski kler. Bogoslovi u Sarajevu su također prešli u nadbiskupsko sjemenište. Ostala su samo dvojica fra Alojzije Cvitanović iz Fojnice i fra Bono Ivandić. Fra Bono je bogosloviju završio u Rimu na Antonijanumu, mladu misu slavio je na Gračacu 1901. i došao za vikara i katehetu na Šćitu i u Prozoru. Zimi iste godine teško je obolio od upale pluća nakon opremanja bolesnika na Zahumu.
Godine 1903. postavljen je za drugog odgojitelja novaka u Fojnici, a sljedeće godine postao je prvi meštar novaka koji su ga zavoljeli, ali mu klima nije odgovarala te se razbolio. Fra Bono je 1907. godine došao na oporavak i službu na Šćit, gdje je bio vikar, kapelan i kateheta. Godine 1909. imenovan je odgojiteljem bogoslova i profesorom moralnog i pastoralnog bogoslovlja u Franjevačkoj bogosloviji koja je preselila iz Livna u Sarajevo. Svi su ga voljeli i rado slušali. Njegovi studenti sjećali su ga se sa zahvalnošću.
Na kapitulu 1916. godine trebao je postati provincijal, ali je on svoj glas dao protukandidatu i tako izbjegao ovu službu. Bio je postavljen za župnika na Gračacu, odakle je lijepo pomagao rezidenciju (samostan) na Šćitu. Od 1921. do 1925. bio je poglavar – predsjednik kuće, gimnazije, u Visokom, odakle je došao za predsjednika rezidencije na Šćit 1925. godine, radeći uporno i zdušno na odgoju naroda. Strpljivo je i dugo ispovijedao, jednostavno, kratko i privlačivo propovijedao, te nastojao povezati župljane uz crkvu i franjevačku zajednicu. Nakon devetogodišnjeg rada na Šćitu imenovan je predsjednikom bogoslovne kuće u Sarajevu. Srce ga je počelo sve više mučiti pa je morao biti premješten. Boravio je jedno vrijeme u Livnu među starim fratrima, svojim dobrim poznanicima, a onda je 1938. došao na Šćit, gdje je patio od teške srčane bolesti i žalio što ne može ništa raditi. Mogao je jedino reći misu, ali i to bojeći se stalno da ne padne. Ponekad bi se “ukrao” i otišao ispovijedati, ali ga je to zamaralo.
Ovaj tihi, jednostavni, a srdačni fratar, znao je lijepo pristupiti svima, od djece do staraca. Dobivao se dojam da se ne zna naljutiti iako je u biti bio strog redovnik i to najprije prema sebi. Svi su ga voljeli. Umro je 28. veljače 1940. godine i pokopan na groblju u Ripcima.
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
