50 godina filijalne crkve sv. Nikole Tavelića u Orašcu

U nedjelju, 7. srpnja 2019. godine vjernici koji pripadaju  filijalnoj crkvi Sv. Nikole Tavelića Orašac proslavlju svog zaštitnika kojemu je ova filijala posvećena. Istog dan mons. Ivan Nikolić, svećenik iz ove filijale proslavlja 25 godina svećeništva. Ivan je mladu misu u Orašcu slavio 10. srpnja 1994. godine. Kroničar bilježi: “Ivan je svećenik biskupije Riječke. Bilo je pet svećenika Riječke biskupije na konaku u samostanu i u nedjelju ujutro svi su otišli u Orašac. Misa proslavljena svečano, lijepo i mirno. Vjernika mnogo.”

Mlada misa Ivana Nikolića

Ove godine je i 50 godina filijalne crkve u Orašcu. Tim povodom donosimo dio teksta o filijalnoj crkvi iz zbornika Rama 1968. Od iseljavanja do integracije. Kako saznajemo do kraja godine bit će objavljena knjiga povodom 50. obljetnice crkve u Orašcu.

 

Razgovore o načinu i mjestu gradnje filijalne crkve i kuće u Orašcu, kao i obavezama pojedinih vjernika, fra Eduard Žilić započeo je krajem 1967. U bilježnici darovatelja za crkvu u Orašcu stoji zapisano: In nomine Domini, 20. XII. 1967., zatim slijedi popis darovatelja. Zemljište je darovalo nekoliko obitelji, koje su omogućile da se dobije zemljište u Dubom, u neposrednoj blizini četverogodišnje škole. Mato (pok. Luke) Markešić, brat pok. fra Luke Markešića, s majkom Beljušom, darovao je zemljište nedaleko od izvora Tomruk. Zatim, Kata Bulaja r. Lovrić, žena pok. Petra, sa sinovima Stipom i Markom, nedaleko od današnje crkve. Najveći poklon za crkvu dao je Božo Čupić, jer je darovao blizu 4 duluma zemljišta. Radi boljeg položaja budućeg pastoralnog centra darovano zemljište od Bože Čupića zamijenjeno je sa zemljištem Anuše Bradić r. Grbeš i sinovima Jurom i Markom, gdje je sagrađena filijalna crkva i kuća.

Fra Eduard je 3. svibnja 1968. uputio molbu općini Prozor u kojoj je tražio odobrenje lokacije i dozvolu izgradnje „bogoštovnog objekta – filijalne crkve u Dubom, koja će ostati u sastavu župe.“ Općina je 30. travnja 1969. donijela rješenje u kojem „odobrava Župnom uredu ‘Rama’ Šćit da može izgraditi bogoštovni objekt, crkvu u selu Dubom“.

Nacrt crkve izradio je 1968. godine dipl. inž. arh. Mladen Fučić iz Zagreba. U tlocrtu crkve je pravokutnik s otvorenim predvorjem, sakristijom i dvoranom za ispovijed pod krovom crkve. U središtu glavnog dijela crkve izdiže se križni krov s osam krovnih ploha.

Nacrt je 29. rujna 1968. poslan Ordinarijatu na odobrenje uz napomenu hitnosti pristupa izgradnji crkve zbog odvojenosti sela od župne crkve punjenjem Ramskog jezera i neizgrađenosti putova.

U otpisu biskupove kancelarije iz Sarajeva od 5. listopada 1968., vidi se na čemu se najviše insistira:

“U vezi s Vašim dopisom br. 195 za dozvolu gradnje filijalne kapele u selu Orašac saopćite nam, u čije je vlasništvo uneseno u gruntovnici zemljište za gradnju kapele. Normalno je, da ono bude u gruntovnici označeno kao vlasništvo ‘Rimokatoličke crkve u Orašcu’, jer će i tako kasnije buduća crkva imati svoju odijeljenu upravu.

Jedino u slučaju, da u gruntovnici ne dozvoljavaju takvu for­mulaciju (inače se ona upotrebljava na mnogo mjesta), može se dozvoliti, da kao vlasnik bude označena ‘Rimokatolička župa u Šćitu’.

Pošaljite nam o tome prethodnu potvrdu zem. knj. ureda.

S obzirom na dozvolu za gradnju dovoljno je, da se ona u određenom roku započne”.

Ured za katastar općine Prozor izdao je Izvod-prepis posjedovnog lista 26. veljače 1969. na ime Rimokatolička crkva Proslap koji je poslan Ordinarijatu.

Ordinarijat u svome dopisu kojega potpisuje nadbiskup Čekada odobrio je plan filijalne crkve u Orašcu 10. ožujka 1969. uz napomenu:

“U vezi s Vašom molbom br. 195/68 i našim otpisom 2137/68. ovim se odobrava plan za filijalnu crkvu u Orašcu (Dubo). Kad počne gradnja, neka se prenese vlasništvo sa katoličke crkve u Proslapu na vlasništvo rimokatoličke crkve u Orašcu”.

Plan crkve poslan je 29. rujna 1968. i Provincijalatu na odobrenje s napomenom kako „već pet mjeseci postoji dozvola od državnih vlasti“. Provincijalat je odobrio plan 23. listopada 1968.

Dobivši potrebne dozvole od općine, biskupije i provincije, uz suglasnost samostana, fra Eduard je započeo s radovima. Geometar iz Prozora iskolčio je 15. svibnja 1969. temelje za novu filijalnu crkvu i kuću.

U izvještaju samostanskog kapitula od 27. lipnja 1969. stoji zapisano: „Radovi na filijalnoj crkvi Dubo, u velikoj mjeri su napredovali, jer je to i urgentnije. Izliveni su već temelji za vjeronaučnu dvoranu, koja će privremeno moći poslužiti mjesto same crkve.“ Do prosinca 1969. pokrivena je filijalna kuća veličine 14×5 metara s vjeronaučnom dvoranom i tri prostorije za stanovanje svećenika, bez unutrašnjeg uređenja. Postavljeni su i temelji crkvenim zidovima, veličine 16×20 metara, kao i četiri unutarnja stupa na kojima će počivati svjetlarnik i krovište buduće crkve.

Fra Eduard je 14. prosinca 1969. uputio dopis Ordinarijatu u kojem traži delegaciju, s pravom subdelegacije, da 21. prosinca 1969. blagoslovi novu crkvenu zgradu za potrebe vjernika i privremene kapele za bogoštovlje, dok se ne izgradi filijalna crkva. Fra Eduard obavještava Ordinarijat kako će zgrada služiti vjeronaučnoj i bogoštovnoj svrsi, zbog toga bi je željeli prije Božića predati njenoj upotrebi, da bi vjernici za Božić i preko zime imali mogućnost prisustvovanja svetoj misi.

Fra Eduard nije dugo čekao na dopuštenje Ordinarijata. Pet dana kasnije nadbiskup Smiljan Čekada podijelio je delegaciju fra Eduardu, s pravom subdelegacije, kako bi navedenog datuma blagoslovio zgradu.

Radovi na izgradnji crkve nastavljeni su u svibnju 1970. Za gradnju crkve četiri hrasta darovao je i Muho Delić iz Proslapa. Ističem ovo, ne toliko radi pomoći, koja je u ono vrijeme bila velika, nego više kao pouku koja sadašnjim i budućim generacijama može pokazati primjer međusobnog slaganja između katolika i muslimana ramskoga kraja.

Iz Zapisnika samostanskog kapitula od 15. listopada 1970. vidi se kako je jedan od glavnih problema izgradnja filijalne crkve u Dubom. „Sa raspoloživim sredstvima i kako se planiralo, ne može se“, po mišljenju novog gvardijana fra Ivo Krešo, koji je na gvardijanskoj službi naslijedio fra Eduarda, „nikako izvesti što bi trebalo i što je zamišljeno. Treba naći neki način, pa makar i ‘proševina’. Nužno je potrebno samo za Orašac jedan svećenik, koji će na neki način stalno biti i samo gore zauzet. Orašac je za sada najaktualniji problem ovoga kraja“.

Do kraja jeseni 1970. saliveni su vanjski zidovi kao i nutarnji stupovi do vijenca i krovne konstrukcije crkve. Radovi su nastavljeni u proljeće slijedeće godine. Gradnja crkve u Dubom došla je u prosincu 1971. do krova. Krov je predviđen od eternita, koji se nije mogao nabaviti, te je crkva prekrivena daskama i ljepenkom, a prozori zakovani daskama, osposobivši unutrašnjost crkve za slavljenje mise.

U 1972. godini nastavljeni su radovi na crkvi. Krajem ljeta nabavljene su eternit ploče, te je crkva propisno pokrivena. Nastavljeno je i sa stolarskim i bravarskim radovi, postavljanjem vrata i ostakljivanjem prozora. U svibnju su urađeni betonski radovi za trokutni okvir lanterne (svjetlarnika) u crkvi. Tako se crkva potpuno osposobila za službu Božju, gdje se svake nedjelje i svetkovine slavila misa. Isto tako jedanput tjedno išlo se na vjeronaučnu pouku.

Fra Marijan Brkić, zadužen za filijalu Orašac, u drugoj polovici 1973. godine nastavio je s radovima oko crkve. S južne i zapadne strane, u rujnu i listopadu, podignuta je betonska podzida koja ukrućuje krhko zemljište, kao i betonski pločnici, oko crkve. Teren je izravnan. Ograđeno je crkveno zemljište i postavljene ulazne kapije.

Slijedeće godine, u svibnju i srpnju, izvedeni su unutarnji tesarsko-molerski radovi. U listopadu 1974. crkva je popločana taraco pločama. Na južnom zidu poviše oltara postavljena je slika sv. Nikole Tavelića, zaštitnika crkve, od Ljube Laha. Nabavljene su i postaje križnog puta, dobivene iz Kamnika (Slovenija) za Šćit, sa Šćita donesene u Dubo.

Projekt crkvenog tornja izradili su dipl. inž. Vlatko Šunjić i Mišo Subotić iz Sarajeva u travnju 1977. Toranj je sagrađen iste godine, kvadratnog oblika širine 6 i visine 22 metra. Radovi su izvođeni od kolovoza do prosinca 1977. U svibnju slijedeće godine napravljen je premjer radova za fasadu tornju. Radovi su izvedeni u rujnu iste godine.

Zvono za toranj težine 730 kg, promjera 107 cm u tonu fis/1 odljeveno je 1979. u ljevaonici zvona Grassmayer u Innsbrucku. Postavljeno na toranj u srpnju iste godine. Na zvonu stoji natpis: Sv. Nikola Taveliću, moli za franjevačku Bosnu!, s upisanom godinom odljeva. Zvono s orašačkog tornja, iako u zaklonjenim brdima, kod južnog vjetra, ispunja cijelu gornjoramsku kotlinu i savršeno se uklapa u tonove svojih osam “braće” iz ramske kotline Šćita, Podbora i Rumboka.

Tek 1980. godine započet je proces elektrifikacije sela Orašca u kojem su navedene godine instalirane tri trafo stanice. Projekt električne instalacije za crkvu i kuću uradio je Nikola Borić, diplomirani elektro inženjer. Crkva i kuća priključeni su na izvor električne energije 23. listopada 1980.

Mjesto na kojem je sagrađena crkva razmeđe je između mediteranske i umjerene klime, gdje su sukobi vjetrova žestoka i redovita pojava, a samo mjesto sa svojih 800 metara nadmorske visine „međunarodno“ puhanje vjetrova sa sjevera, odnosno juga, izloženo je vjetrovima i pljuskovima zbog čega je beton na vanjskim zidovima crkve počeo opadati, a zidovi propadati. Pristupilo se pripremnim predradnjama za izradu vanjske fasade. Inženjer Anton Matasić iz Zagreba napravio je projekt za fasadu crkve 1983. Radovi su izvedeni slijedeće godine. Crkva je obložena izolacijom, po kojoj su pričvršćene duge eternit table koje ne propuštaju vlagu. Crkva je obojena u bijelo. Tada je urađena i fasada na filijalnoj kući. Iza kuće izgrađena je garaža za kola, s drvarnicom i ostalim nužnim prostorijama. Sokl na crkvi urađen je u srpnju 1985. Tada je postavljena i nova željezna ograda, iako se i prije nastojalo da crkveno dvorište bude ograđeno. Zasađena je oko crkve crnogorica i posađeno cvijeće, s namjerom da se probudi kod svijeta smisao za lijepo.

O crkvi u Dobom fra Franjo Žilić, u svojim bilješkama povijesti Rame, zapisao je:

„Crkva u Dubom sviđa se svakom tko barem zaviri u nju. Ne bi se stidjela ni velegrada! Ljudi rado idu u Dubo na misu. Ostale crkve poprimaju gradske običaje, i na Šćitu i u Rumbocima, kao da se ljudi natječu tko će prije iz crkve pobjeći i kući otići. Dok u Dubom zadržavaju još starinske navike – polako, po istilahu, ne žuri se. Dan je za zajedničku euharistiju i nedjeljno druženje. Mladi se lijepo poigraju i zabave, dok one starije zna i noć zateći u prijateljskom razgovoru, dobacivanju i dobronamjernom izazivanju. Naravno i pijuckanju! Jasno je, da ih ima koji ne mogu gledati rakiju pred sobom pa je što prije saliju! Kraški je kraj, s kamena na kamen može se doći do kuće, pa se ima na čemu odmoriti!“

Fra Mladen Lucić u Kronici samostana od 7. srpnja 1985., prigodom proslave zaštitnika Sv. Nikole Tavelića, bilježi:

Crkva je izvana dobila bezprigovoran izgled tako da se sve skupa doima kao jedna mala i vrlo uređena župna postaja. Za ovako lijepi i skladni uređaj najviše zasluga pripada fra Andriji Cvitanoviću koji je tri godine, uz vikarsku i kapelansku službu na Šćitu, vodio stalnu brigu i za filijalu u Orašcu. Nedjeljom i svetkovinama je obligatna misa. Vjeronauk dva puta sedmično, opremanje bolesnika, vjenčanja i sprovodi redovito. Krštenja nedjeljom kao i u župnoj crkvi na Šćitu.

Akademski slikar Đuro Seder iz Zagreba od srpnja do kolovoza 1990. u crkvi je uradio veliku zidnu sliku u tri dijela. U središnjem je prikazan Nikola Tavelić privezan na stup i u plamenu u gradu Jeruzalemu gdje je podnio mučeništvo. Njemu s desne i lijeve strane slike su ramskoga puka u molitvi. Iako je riječ o smrti i mučeništvu, slikar je snažnim koloritom, osobito plavom bojom, uspio unijeti vedrinu i snagu života. I ondje odakle se zbog siromaštva i zapostavljenosti trajno seli, uvijek se iznova snažni ljudi odlučuje za život. Ondje gdje sve djeluje oporo, ispod površine se nailazi na mekoću i nježnost, na plemenitost i nesebičnost. Nikola Tavelić podnio je mučeništvo. Život se rađa ondje gdje se ne muči nego gdje se, za dobre ciljeve, spremno podnosi velike žrtve, i polaganje života za bližnje.

U rujnu 1994. izvršena je zamijenjen dotrajalog krov na crkvi i kući, umjesto eternita postavljene je crijep. Deset godini kasnije prikupljani su darovi od vjernika za treće pokrivanje crkve. U srpnju 2005. izvedeni su radovi, crkva je pokrivena bakrom, postavljeni su snjegobrani i novi gromobrani.

Vjernička zajednica filijale Orašac s franjevcima sa Šćita započela je 2010. s obnovom crkve i kuće. Idejni i izvedbeni projekt uređenja interijera crkve uradili su akademik/profesori: Zlatko Ugljen i Nina Ugljen-Ademović iz Sarajeva. U studenom 2010. popločano je svetohranište crkve. U ožujku slijedeće godine postavljeni su novi oltar, ambon, krstionica, tabernakul i ulazna vrata prema projektu profesorâ Ugljen, te zamijenjeni prozori i otvori na krovištu lanterne. Kroz mjesec svibanj i lipanj urađena je nova žbuka u unutrašnjosti crkve i kuće, kao i nove elektroinstalacije. Postavljeno je šest vitraja akademskog slikara Đure Sedera: Navještenje, Rođenje, Krštenje, Posljednja večera, Uskrsnuće i Uzašašće, te postaje Puta križa (ulje na platnu) od istoga su umjetnika. U crkvi je postavljena skulptura Gospa od akademskog kipara Stipe Sikirice i kip Sv. Ante Padovanskog, rad akademskog kipara Mile Blaževića.

Ramljaci Tomići, otac Ante i kći Ružica, diplomirani inženjeri arhitekture sa Šćita, uradili su projekt vanjske fasade crkve i kuće, kao i projekt vanjskog uređenja crkvenog dvorišta. Radovi na fasadi započeli su u listopadu, završeni početkom prosinca 2014.

Listopada 2015. započeli su radovi na vanjskom uređenju crkvenog dvorišta i platoa ispred crkve i kuće. U mjesecu studenom postavljen je mramorni pod u crkvi. Radovi na vanjskom uređenju završeni su u srpnju 2016. Preuređena je garaža i ostava, te dograđeni sanitarni čvorovi.

Obnovom i uređenjem omogućeno je vjernicima filijale Orašac pristojno mjesto boravka, rada i okupljanja. Za one koji dolaze u crkvu u Dubom ovo mjesto je uistinu takvo!