Na današnji dan 1848. godine rođen je ramski prosvjetitelj fra Jeronim Vladić

Na današnji dan 1848. godine rođen je ramski prosvjetitelj fra Jeronim Vladić

Jeronim Vladić rođen je 2. ožujka 1848. godine u selu Ustirama – donja Rama. Pripada nedvojbeno skupini počasnih, znanjem prosvijećenih, za to vrijeme učenih, požrtvovnih te ujedno i skromnih ljudi Ramskog kraja. Jeronim Vladić gotovo se do potpunosti ostvario u franjevačkom svećeničkom redu u kojem je kroz vlastito obrazovanje i obogaćivanje znanjem unaprjeđivao i svoju okolinu. Istodobno pomagao je nevoljnima, siromašnima te onima koji su tragali za boljim životnim uvjetima. A takvih je u Bosni, Hercegovini i Rami u njegovo vrijeme među kršćanskim pukom bilo doista mnogo. Turska je u vrijeme kada je ovaj franjevac živio, odnosno s kraja 19. stoljeća, bila carevina na izdisaju no u unutrašnjim dijelovima zemlje još je vladao strogi i prema nemuslimanskom stanovništvu okrutni zakon.

Iako je druga polovica 19. stoljeća (Berlinski kongres, 1878. god.) bila prekretnica u političkim zbivanjima u Europi, obični čovjek na područjima pod nekadašnjom turskom vlašću pravi oslonac i dalje je mogao imati samo u svećenstvu. Tako je psihološki bivalo još dugo. Tri desetljeća nakon ulaska austrougarske vojske i uprave u BiH neke stvari u muslimansko-kršćanskom odnosu uopće se nisu promijenile. Jedenom riječju, turski društveno-politički pritisak na kršćanski puk (raju) još nije htio popustiti! Istina, za kršćane se mnogo toga promijenilo nabolje u pogledu osnovnih ljudskih prava no teško je nekim novim zakonima bilo izbrisati četiri stoljeća strane okupacije i zuluma.

Franjevački red – kao na prvoj crti obrane – u tim teškim danima iznalazio je sve moguće načine nenasilne borbe. Ponekad nije bilo moguće odoljeti sili muslimanske velikaške vladavine, stoga je trebalo podignuti barjak, zgrabit pušku te skočiti i na opći ustanak. No to je strateški bilo više izvedivo zemljopisnim smjerom prema primorju, točnije prema jugu i Hercegovini (poznati Hercegovački ustanak). U Rami su prilike bile znatno drugačije te za određeno ustaničko organiziranje vrlo nepovoljne (prirodno okruženje planinama i gorama, daljina glavnih prometnica itd.), iako su brojne alarmantne vijesti o narodnom nezadovoljstvu te pobunama protiv Turaka dolazile i do ramskog samostana Šćit.

Stavimo na stranu sada tadašnje aktualne političke prilike;
Vladić je kao ljubitelj knjige bio u određenim poljima vrlo načitana osoba. Izvorno, porijeklom iz seoskog okruženja učio je i usvajao iz prirode i njenih postavki, a potom to naučeno pokušavao da uklopi u bolju svakodnevicu. Opisivan je kao snalažljiv, bistar ali ponekad i vrlo krut te strog prema nekim pučanima no imao je na kraju uvijek dobru namjeru. Lijepo je govorio, malo kroz nos, pa su ga ljudi rado slušali, posebno đaci u školi.

vladic_jeronim2

Školovao se u Livnu, Gučoj Gori i Carigradu. Filozofiju i teologiju studirao je u Đakovu i Rimu. Za svećenika je zaređen 1870. godine. Postaje učiteljem u Fojnici, a nakon toga bit će šest godina i profesor bogoslovije u Livnu. Deset godina djeluje u gimnaziji i učiteljskoj školi u Sarajevu, a nakon toga je magister novaka opet u Fojnici. Bio je župnik na Gračacu u Rami. Također, Vladić je bio generalni definitor i vizitator u provincijama u Hrvatskoj, Dalmaciji i Albaniji. Rado je govorio i pisao o Trećem franjevačkom redu. Bio je dosljedan svećenik pa je njegovim nastojanjem franjevačka provincija odbacila prijedlog nadbiskupa Josipa Stadlera da franjevci prihvate plaću (od države). Vladić se nije slagao jer je smatrao je kako bi to franjevce uvelike udaljilo od puka i marljivog rada.(2)

Fra Jeronim (Jerko) Vladić borio se protiv nekih tzv. loših navika koje su se s vremenom ukorjenjivale u puku. U tom pogledu bio je gotovo nepopustljiv. Primjerice, smetalo mu je nošenje metalnog nakita kod žena te užinanje prigodom naviještanja…

Već u mladim danima posvetio se Vladić nadogradnji crkve i pomoćnih zgrada na Šćitu. Sredinom 19. stoljeća, njegov prethodnik i začetnik gradnje (odnosno obnove od velike narodne seobe u Sinjsku krajinu godine 1687.(4)) crkve na Šćitu bio je fra Anto (Antun) Vladić, također rodom iz Ustirame. Fra Anto je bio Jeronimov stric. Nakon smrti fra Ante Vladića u studenom 1889. godine, fra Jeronimu ostaje povjereno daljnje nadgledanje izgradnje. Nastavivši fra Antunov rad oko daljnje organizacije crkve Jeronim je okupljao radnike, nadgledao radove i uvelike uređivao okoliš. Nije htio ništa prepustiti slučaju, svemu se posvećivao s značajnom odlučnošću i u mnoge poslove srčano unosio. Ramski narod je pristajao s radošću obnovi crkve ali je isto tako ponekad bivao krajnje tvrdoglav i težak kada je primjerice trebalo izdvojiti materijalnu pomoć za druge kršćane po Bosni.(5) Posljednjih deset godina 19. stoljeća traju veliki zahvati na šćitskoj crkvi. Prekidi su ponekad znatno dugački ali se gradnja nastavlja…

1893. godine majstori Dalmatinci rade na uređenju unutrašnjosti crkve, a Kuprešaci postavljaju novi limeni krov. Dovršen je i toranj visine 39 metara, a na Svisvete iste godine vrhbosanski kanonik dr. Andrija Jagatić blagoslivlja ramsku crkvu. Već je 1880. fra Anto Vladić nabavio lijevano zvono u Mlecima, teško 110 kg. Godine 1898. u Ljubljani su izlivena i dodatna tri zvona. Zvona su imala ujednačen, lijep i skladan, nadaleko čujan zvuk…

S druge pak strane, zvonjava se nekim kopčićkim begovima (selo Kopčići) nije sviđala tako da su se otvoreno bunili protiv zvona i za sobom htjeli povući i narod. No na kraju su odustali iz raznih razloga, ponajviše jer su znali kako nema koristi boriti se protiv onoga što je tako čvrsto odlučeno te zdušno i s narodnom voljom poduprto! Tri godine kasnije, točnije 15. kolovoza 1903. nadbiskup Stadler posvetio je crkvu.(6)

Fra Jeronim je usporedo s radovima na crkvi nalazio vremena za knjige i stručnu literaturu. Izučavao je povijest, arhivsku građu te dostupne spise iz samostana tragajući za novim dokazima i podacima o prošlosti svoga kraja. Autor je knjige Uspomene o Rami iz 1881. koja je njegov najveći uspjeh te posebno zanimljivog dodatka odnosno svojevrsnog proširenja (dopune) pod nazivom Urežnjaci iz Rame. U knjizi Urežnjaci iz Rame nastojao je popraviti sve ono što je izostavio u Uspomenama… jer je – kako navodi – u žaru i brzini pisanja glavne knjige propustio koješta važno! Urežnjaci su ramski naziv za odreske pri završetku tkanja: odrezane niti daju se kasnije upotrijebiti kao konci za šivanje. Razlogom njegovih navedenih propusta bio je rad na samostanskoj knjižnici. U njoj su se što prije trebale naći dostupne knjige i dokumenti o prošlim prilikama, običajima, tradiciji i naslijeđu Rame.(7)

Urežnjaci su objavljeni u listu Vrhbosna tek 1920. godine i kasnije u Hrvatskoj duši (III-IV, 1924.). Ipak, može se reći da tek ta dva dijela čine pravu cjelinu jer Urežnjaci donose samo proširenja i ispravke prve knjige.(8) U obje knjige raspravlja se vrlo detaljno o počecima ramskog samostana i crkve, njegovom paljenju i svećeničkim žrtvama kroz stoljeća, velikoj selidbi naroda u Sinj, te općenito – teškoj sudbini koja je pratila puk više puta kroz tursku vladavinu.

Fra Jeronim Vladić preminuo je 25. lipnja 1923. godine na Šćitu. Ramljaci ga se i danas rado prisjećaju te poštuju kao jednog od najistaknutijih franjevaca koji je djelovao za narod. Nažalost, bogata knjižnica na kojoj je dobar dio života radio izgorjela je skupa s crkvom u ratnom požaru, srpnja 1942. godine.

Autor:
Matej Škarica
www.ramska-zajednica.hr

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar