Bez vida punih 76 godina i kaže da joj je njezin život najljepši
Zamislite da vam netko odjednom ugasi svjetlo i nestane čarolija. Ili da nikada niste vidjeli šarenilo prirode koja vas okružuje. Ili možda da niste nikada vidjeli sunce koje obasjava lice koje nikada niste vidjeli u ogledalu. Ili možda da nikada niste vidjeli kako izgledaju roditelji, braća, sestre, rodbina ili bilo koji drugi čovjek. Teško je to zamisliti, a kamoli živjeti.
Priča je o hrabroj ženi i vjernici koju donosi Katolički tjednik u 6. broju od 11. veljače 2024.
Zatvorene oče iz vremena dok su prepoznavale samo majku
Poslijeratno vrijeme je u Rami nakon velikog svjetskog zla. Život je bio težak kao i u svim krajevima ove zemlje. Nova vlast uzimala što je htjela i koliko je htjela. Zemljoradnički život bio je obilježen patnjom, znojem, slabim urodom… Mukom koja se često pretvarala u suze.
Kao i drugim mjestima Rame tako je bilo i na Kućanima, selu župe svetog Ante Gračac. U toj maloj voćarskoj oazi ispod Klečke stijene godine 1947. u obitelj Mije i Anđe Vukoja stigla je djevojčica, baš na Uskrs, 31. ožujka. Dadoše joj ime Delfa, grčkog korijena.
U to vrijeme zajednički se živjelo u velikim obiteljima. Ova obitelj Vukoja brojala je i do tridesetak članova. O teškoći života govori i činjenica da su Kućanci kilometrima u sepetima na sebi ili na konjima nosili voće za prodaju na željezničku postaju Rama, danas u blizini brane na Jablaničkom jezeru. Valjalo je zaraditi nešto za čeljad.
U svoj toj tegobi s nepunih godinu dana Delfa je dobila visoku vrućicu. Roditelji su liječili koliko su znali i umjeli. Visoka temperatura je popustila, ali je zauvijek zatvorila bistre oči malene Delfe.
O svom gubitku vida Delfa reče: „S nepunom godinom su mi se oči zatvorile, tamo nekad o Božiću te godine. Kako su se tada zatvorile više nikada se nisu otvorile. Ja bi svojoj materi nekada prigovarala, a ona mi je znala kazati kako je njoj teže nego meni. Majki je teško. Ja nisam majka, ali ona jest. Nije jadnica mogla, bilo puno čeljadi, četiri brata su živjela skupa.“
Živjeti zatvorenih očiju
Delfa danas živi u Prozoru. Na Kućanima nema više nitko njezin. Braća su odselila, sestre također. Dvojica braće su već umrla, Jako i Ante koji su živjeli u Slavoniji, još je živući Mato također u Slavoniji. Sestra Dome koja je živjela Zagrebu preminula je. Koliko je težak i surov život bio govori smrt brata Anđelka koji je se preselio u nebeska prostranstva još kao jako malo dijete. Delfa je imala još jednu sestru Katu koja je preminula u najljepšim godinama mladosti, bile su joj nepune 24 godine.
Prije nego što je mogao započeti bilo kakav razgovor Delfa se dala na pripremu kave. U to vrijeme stiže joj jedna od prijateljica i pomagačica Ljuba Grubeša koja je priskočila pomoći u pripremi kave. Pored Ljube velika su pomoć Delfi svi njezini susjedi i Anđa Kolakušić. Anđa i Ljuba su kao Delfine oči. Osim pomoći pri odlasku u trgovinu, liječniku ili bilo gdje, jedna od njih dvije uvijek je s njom kada ide u crkvu. Tu je Delfa baš redovita. Kada je pogodno vrijeme svaki dan je na večernjoj misi u Prozoru, a u zimsko samo nedjeljom i blagdanima. Kada ne ide na misu svakodnevno Delfa sluša radio „Mir“ Međugorje i moli.
Tko ne zna, ni na koji način ne bi mogao pretpostaviti da u stanu živi slijepa osoba. Sve je uredno, čisto i pod konac. Nije to samo urednost. Delfa sama sebi kuha i pere.
Uz kavu otvorio se razgovor o Delfinu životu sa zatvorenim očima.
„Zvali su me u školu, ali ja nisam mogla ići. Živjela sam na Kućanima i radila sve što se radi osim veziva i pletiva. Čuvala sam tuđu djecu, radila sve po kući, kupila sijeno i žito, nosila naviljke i sve što je trebalo”, kazala je Delfa o svom životu na Kućanima.
Na rukama ima biljeg koji su imale skoro sve žene u Rami iz ranijih i njezina vremena.
„To smo mi sicale dok smo bile mlade. Jedna drugoj smo to radile. Uradila sam to da se zna da sam kršćanka. Nikada s tim nisam imala problema”, pojasnila je Delfa svoj tetovirani križ na rukama.
Unatoč svim poteškoćama Delfa je ipak otišla u školu u malo kasnijim godinama. Svoje obrazovanje je uspjela završiti u Derventi za telefonistice. Izgradnjom tvornice UNIS u Prozoru osamdesetih godina dvadesetog stoljeća dobila je posao na telefonskoj centrali. Tu je i zaradila današnju mirovinu.
Pokušaj liječenja i najteže riječi koje je čula
Delfini roditelji Mijo i Anđa su tražili liječničke pomoći ne bi li ipak progledala. Jednom otac Mijo odveo ju je u Sarajevo kod doktora Čavke.
Tom prigodom susrela ih je jedna žena koja se s njima upustila u razgovor. Ona im je tada pojasnila kako je njezin sin završio školu i posavjetovala ih da imaju pravo na socijalnu pomoć. Dala im je papir s uputama kako to mogu ostvariti što su i uspjeli.
„Tada nam je ta žena kazala koko da ostvarimo svoje pravo. Dobivala sam socijalnu pomoć sve dok nisam otišla u školu u Derventu”, kazala je Delfa o potpori ondašnje države.
Odlazak liječniku u Sarajevo je imao i svoju tešku stranu priče.
„Taj doktor Čavka je rekao mom tati misleći da je ne čujem da meni nema lijeka, ali da meni kaže da ćemo ići opet na godinu. Tada sam mislila da ću pasti u nesvijest. Teško meni to palo. Tata mi nije to nikada rekao. Bilo mu teško, roditelj je to”, ispričala je Delfa o teškoj spoznaji da neće nikada moći vratiti vid.
Molitva pomaže nositi križ
Ovoj vedroj i razgovorljivoj ženi ništa u životu nije padalo teško. Prihvatila je svoj križ i strpljivo ga nosi. Ljudi bi joj se uvijek čudili kako je uvijek vesela.
„Znam da nema bolje i uvijek sam se Bogu molila. To je ono što me stalno drži u životu. Ja ne mogu zamisliti što je vid i kako je vidjeti, ali meni to ne pada teško. Ja sam to prihvatila.“
Delfa je redovna u crkvi i praktična vjernica. Molitva joj je velika potpora u prihvaćanju svoga križa i života onakvog kakovog joj je Bog namijenio.
„Ništa ne žalim u životu. Netko kaže da ne bi izlazio pred narod. Kako to može reći? Ja izlazim i znam kad ću i s kime izaći. Imam svoje susjede Blaženku, Vesnu, moju Ljubu i Anđu. Meni je najljepši moj život. Bogu se molim, slušam Međugorje, idem u crkvu.“
Na kraju ovog našeg kratkog zanimljivog razgovora Delfa je naglasila kako su je pazila njezina braća, sestra i njihova djeca. Dolaze kad god mogu, pozivaju je na telefon i mobitel. Ne treba čuditi da koristi oba uređaja, pa Delfa je telefonistica, zanimljiva sugovornica, vedra i vesela, a povrh svega velika vjernica.
