Četnički pokolj u Rami 1942. godine

Četnički pokolj u Rami kompleksan je događaj s povijesnog, političkog, strategijskog, moralnog i općecivilizacijskog gledišta. Stoga i jest paradoksalno da se o ovoj tragediji sve do naših vremena nije smjelo niti govoriti, a kamoli trezveno i javno pisati i objektivno je valorizirati.

U nastavku vam donosimo tekst koji je na spomenutu temu napisao Miljenko Jergović.

Rama 1942

Ovako je govorio Ivo Bulaja: “Pita me pratar: ‘Kad si se ispovidio?’ ‘Tada i tada sam se ispovidio pred Božić.’ Kaže: ‘Pa oprašćaš li svakomu?’ ‘Svakomu oprašćam, samo nisam Draži Mihajloviću. Četnik je i on je iljade i iljade četnika nati’o, a iljade i iljade ljudi je pobio i zapalio. I ja sam osto na ledini, invalid sam’, i tako pratru sve kazivam. On kaže: ‘Moraš. Ti se ne mereš ispovidit ako nećeš svakom oprostit.’ ‘E, ja neću njemu nikad oprostit pa ti mene nikad nemoj ispovidit. Neka ja iđem na dnu pakla!’ Tako sam mu ja reko, a oni odnoda se stvorio stroj iza mene i oni ljudi, oni narod se smije šta ja š njim se svađam, s tim pratrom. A je stariji čovik taj pratar bio.”

 

Ivo Bulaja imao je sedamnaest godina kada su mu u dva listopadska dana 1942. četnici zaklali oca i pobili jedanaestero ukućana, a njega trinaestog tako ranili da je do kraja života ostao invalid. Kuću su mu spalili, i ostavili ga tako na ledini, da pamti i da se sa svojim sjećanjima nosi kako zna.

Ivo Bulaja, skoro devedesetogodišnjak, jedan je od onih koji se i danas živo sjećaju dvodnevnoga četničkog klanja po Rami, koje se odvijalo pod pasivnim nadzorom talijanske vojske, i u kojemu je pobijeno oko tisuću petsto ljudi, nešto više od tisuću Hrvata, petstotinjak Muslimana. Zahvaljujući fratrima iz samostana na Šćitu, ali i istražiteljima u procesu protiv Draže Mihailovića, te mjesnim entuzijastima, koji su sedamdesetak godina dokumentirali okolnosti ovoga zločina, žrtve se poimence znaju, mjesto i okolnosti stradanja, groblja na kojima su ukopane.

Zločin u Rami najveći je pojedinačni četnički zločin nad Hrvatima u Drugome svjetskom ratu. Pod pojmom Hrvata podrazumijevaju se, naravno, Hrvati katolici. Muslimane se broji posebno, u skladu s nacionalnim osjećajem i određenjem njihove današnje djece i unuka. Izravnih svjedoka je, naravno, sve manje, i u sljedećih petnaestak godina neće ih više biti, ali kako se svako naraštajno iskustvo, kao i svako porodično sjećanje prostire na tri generacije, tako su djeca i unuci sedamnaestogodišnjaka iz 1942. odrastali sa živom pripovijesti o četničkom zločinu. Premda nisu izravni svjedoci, oni su izravno pogođeni posljedicama zločina, i na neki su način sudionici događaja. Tek kada njih više ne bude, dakle, za pedesetak ili više godina, zločin u Rami preći će u povijest i u legendu, koja će, bez izravne veze sa svojim davnim povodom, određivati stavove i postupke nekih dalekih, budućih generacija, čineći ih netolerantnim i pripravnim na osvetu. Legenda o nekom događaju opasnija je od svakog sjećanja. Zato i postoji kultura sjećanja. Njome se sjećanje usmjerava prema historiji ili prema književnosti, a ne prema pučkoj legendi.

 

 

Rama je jasno razgraničena zemljopisna mikrocjelina, u čijem je središtu gradić Prozor, koja je svoje granice poznavala još u vrijeme srednjovjekovne bosanske države. Ime nosi po rječici koja se ulijeva u Neretvu, većinski je naseljena Hrvatima, Muslimani (danas Bošnjaci) oduvijek su bili u manjini, Srba jedva da je i bilo, u dva granična sela prema Kupresu. Poput Andore na Pirinejima, Rama je neka vrsta izdvojenoga kraljevstva, čiji se ljudi mentalitetom razlikuju od susjeda s druge strane rijeke ili planine. Iako pripada Bosni, u neka mirnodopska, prošla vremena govorilo se da je Rama onaj veznik I u imenu Bosne i Hercegovine. Za Ramljake se govorilo da su ljudi tvrde naravi i veliki Hrvati, ali da se svojim hrvatstvom ne kite kao svadbenom zastavom. Šezdesetih godina, veliki dio Rame potopljen je zbog izgradnje hidroakomulacijskih jezera. Tada su preseljavana čitava sela, sa selima su premještana i groblja, a na grobljima žrtve četničkog klanja s jeseni 1942.

 

Premda je ramski zločin bio jedna od tačaka optužnice na suđenju Draži Mihailoviću, o njemu se nakon 1945. izvan Rame nije govorilo. Događaj nije bio zabilježen u historijskim čitankama, niti je žrtvama podignut spomenik. Zašto? Možda zato što Rama nije bila poznata kao partizanski kraj, pa su njezine žrtve mogle biti zaboravljene? Ili zato što su u projektiranom pamćenju jugoslavenske zajednice postojali ogledni zločini okupatora i njihovih slugu, koji su se uredno kalendarski komemorirali? Naravno, uredno se vodilo računa o jednakom rasporedu krivnje među različitim nacionalnim i vjerskim denominacijama, tako da nitko ne bude krivlji i da ničiji ulog u općoj žrtvi ne bude veći. Zločin u Rami je u tom apotekarskom vaganju, sravnjivanju i niveliranju bio višak, pa ga se moralo zaboraviti.

 

Oni, pak, koji su insistirali na sjećanju, ako je i kada je takvih bilo, bivali su sumnjivi i dopali bi zatvora ako bi pokušavali obilježiti mjesto ili datum zločina, jer da djeluju s neprijateljskih pozicija, šire vjersku i nacionalnu mržnju. I tako bi socijalistička vlast, po nekoj čudnoj, ali neumitnoj i općeprihvaćenoj logici stala u zaštitu četničkog zločina nad Hrvatima (i/ili Muslimanima), ali i ustaškog zločina nad Srbima, kojim bi se remetila općenarodna ravnoteža nad jamama i u jamama. Oko toga je, uostalom, osamdesetih i nastao skandal s romanom “Nož”, dotadašnjega sindikalnog novinara i književnika Vuka Draškovića, a u velikoj je mjeri srpski nacionalizam iz sredine osamdesetih, kao i njegov zakašnjeli hrvatski pandan, bio rezultat pobune sjećanja, koja će, odmah zatim, prerasti u pobunu lažnih i fantomskih sjećanja, sjećanja pretvorenih u legendu o vlastitoj žrtvi i tuđoj krivnji.

 

Rama je u svemu tome bila sitna, zanemariva, daleka. Uostalom, vijest o četničkome zločinu do Zagreba stiže tek 2014, jer je u Pavelićevom Zagrebu 1942. bila skrivena i zatajena, tako da je prešućuje i ustaški Hrvatski narod, koji je vrlo pomno izvještavao o svim događanjima po provinciji. Zločin u Rami ustaše su prešutjele iz dva razloga: zbog dobrih odnosa s Talijanima i da sakriju vlastitu nemoć i nesposobnost da kontroliraju teritorij koji im je formalno dodijeljen.

 

Četnička kampanja iz listopada 1942. bila je organizirana i najavljena. Nije, dakle, moglo biti riječi o nekakvom prepadu ili desantu. Također, nije se radilo o zločinu na mah, o osveti koja bi, recimo, bila izazvana nečijom pogibijom, zasjedom, oružanim otporom. Nije bilo otpora, niti je bilo koga da postavlja zasjedu. Manje partizanske grupe kojih je bilo u Rami povukle su se, upozoravajući narod da nailaze Talijani i četnici i da će biti velikih klanja. Oni su se, pak, prema ramskome kraju kretali vlakovima i pješice. Na željezničkim stanicama i na mostarskome kolodvoru dolazili su u kontakt s predstavnicima hrvatskih vlasti, s domobranima i ustašama. Bilo je sitnijih incidenata, koji su riješeni na obostrano zadovoljstvo, ali nikoga tko bi ih pokušao zaustaviti. Vlasti NDH, kao i sam Poglavnik, u jednoj su se stvari slagali s četničkim vojvodama Petrom Baćovićem i Dobroslavom Jevđevićem: rat se vodi za uništenje partizanskoga pokreta, a sa svim drugima valja sklapati taktička primirja. I Baćović i Jevđević su u određenim razdobljima svoje jedinice podčinjavali i koordinirali unutar talijanskoga MVAC-a (Milizia volontaria anticommunista), takozvanih dragovoljačkih odreda boraca protiv komunista, a nikada tokom rata, bilo iz osvetničkog gnjeva ili u koordinaciji, nisu ratovali protiv ustaša ili Hrvatskih oružanih snaga. S njima su, kao i s Talijanima, imali trajan ili podrazumijevajući dogovor oko paljenja i klanja partizanskih sela. U Rami, međutim, takvih sela nije bilo.

 

Koliko god bili tvrdi i nepovjerljivi gorštaci, s vrlo konkretnim i krvavim povijesnim iskustvima, stvarnim i legendarnim sjećanjima, Ramljaci su nailazak goleme četničke ordije dočekali s jednakim predviđanjima, pa onda i na gotovo istovjetan način na koji su po gradovima europski Židovi dočekivali svoje krvnike. Pokušavali su ih udobrovoljiti tako što su pred njih izlazili s darovima: jabukama, medom, orasima. Isticali su bijele barjake, dočekivali smrt na kućnome pragu, iako su, zapravo, imali kamo bježati, riječ je o šumskom i planinskom kraju, da su se nadali u zbjeg, nitko ih nikada ne bi pronašao. Uostalom, Rama nije bila opkoljena, zločin se dogodio zato što ljudi nisu bježali. A nisu pobjegli i zato što je i kod četnika i kod ustaša postojalo pravilo koje su u naše krajeve donijeli Nijemci: pale se sve prazne kuće, jer te kuće, posve logično, pripadaju odmetnicima. I kako da onda čovjek bježi i s drugog brda gleda kako mu pale kuću? Kako, ako nije ni partizan ni odmetnik?

 

Klanje je nastupilo u četvrtak i petak, 8. i 9. listopada 1942. Dok su četnici radili svoj posao, pljačkajući i paleći sve na što naiđu, talijanske jedinice bile su stacionirane u Prozoru. U tom je gradiću sve, naravno, bilo mirno. Jednako mirno bilo je u Bugojnu, gdje je, sjeverozapadno od Rame, bila stacionirana jaka ustaško-domobranska posada, koja je mogla zaštititi barem dio naroda. Kasnije će se, poslije rata, među Ramljacima širiti vjerovanje kako ih ustaše nisu zaštitile smatrajući ih slabim Hrvatima. A koliko je ovaj zločin formativno djelovao na zajednicu, svjedoči upravo niz vjerovanja i pretpostavki, koje su narasle sve do narodnih poslovica i uzrečica. Tako je, recimo, iz naknadne pameti da je trebalo ići u zbjeg, nastala lokalna poslovica: “Biganova majka ne plakala, Stojanova i plakala i kukala.” Te jeseni je, kako često biva u godini rata ili kataklizme, priroda bogato rodila, te se od tog doba za svaku rodnu godinu u Rami govorilo: “Rodilo je ko za četnika!”

 

 

 

 

Četnici su klali, ubijali i silovali. Ali su, prije svega drugog, pljačkali. Sljedećih dana viđat će ih po željezničkim stanicama pijane od rakije i krvi, zakićene ramskim svadbenim peškirima. Čovjeku bi zarezali vrat, ne bi ga doklali, dok im ne kaže gdje je sakrio novac i zlato. Bili su blaži prema Muslimanima, nego prema Hrvatima. To je neobično, u drugim krajevima Bosne, za drugih klanja, prema Muslimanima su bivali okrutniji. Zašto je u Rami bilo drukčije? Je li na to imala utjecaj činjenica da je četnicima pristupio nevesinjski liječnik Ismet Popovac, koji ih je, u stalnome kontaktu s vojvodama Jevđevićem i Bačevićem, pokušavao odgovoriti od ubijanja Muslimana? Možda.

A može biti i da su razlozi bili drugi. Doktor Ismet Popovac spada u red onih duboko tragičnih figura iz bratoubilačkog rata, među kojima je, vjerojatno, najzanimljiviji bio doktor Savo Besarović, izdanak jedne od najuglednijih srpskih porodica u Sarajevu, ministar u ustaškim vladama, u vrijeme kada je stišana kampanja čišćenja Hrvatske od Srba, i, navodno, prijeratni blizak prijatelj Ante Pavelića. Partizani su ga osudili na smrt, a Ismeta Popovca ubili su sami četnici, kada se 1943. suprotstavio klanjima u Stocu i okolici.

Aleksi Franjušiću, zvanom Ilko, ocu četvero djece, rođenom 1905. u Ripcima, četnik je prerezao grkljan, ali je nekim čudom promašio žilu kucavicu. Ilko je tako pobjegao četniku s noža i ovako svjedočio na suđenju Draži Mihailoviću (zapisnik je, naravno, ekaviziran, ali sačuvan je duh čovjekovih riječi): “To je bilo oktobra meseca 1942. godine. Ja sam bio u planini sa mojom ženom, kopao sam krompir.

Kad sam došao uveče kući oko 7 sati našao sam neke nepoznate ljude koji su imali bradu. Oni su mi rekli da ne bežim od kuće, inače će sve poklati i popaliti. Onda smo se mi zadržali kod svojih kuća i izjutra oko osam, devet sati naišli su bradati ljudi koji su nosili puške sa krvavim noževima, a i u ruci su držali krvave noževe. Svi su bili dobro naoružani. Jedan je došao kod mene i pita me: ‘Šta si ti?’ Ja mu kažem: ‘Ja sam čovek, seljak’. A on meni kaže: ‘Ti si komunista.’ Ja kažem da nisam, on meni kaže: ‘Lezi da te koljem, milion ti bogova’. A ja ga onda pitam zašto da me kolje kad nikoga nisam ubio niti sam kome šta skrivio. Zatim on mene uhvati za bradu i povuče nož da me zakolje…” Ilko Franjkušić živio je prerezanog grkljana, čulo se kako mu šišti iz grla zrak. Umro je 1977.

Vojvoda Petar Baćović šalje 23. listopada brzojav Draži Mihailoviću, u kojemu stoji: “U operacijama Prozor zaklano preko 2000 Šokaca i Muslimana. Vojnici se vratili oduševljeni.” Baćović, bezbeli, pregoni i povećava rezultate kampanje, tako da sedamdeset godina kasnije fra Tomislav Brković, gvardijan samostala na Šćitu, kaže da bi žrtava moglo biti oko 1500. Većini se imena znaju. Ako je “operacija Prozor” trajala 48 sati, a u stvarnosti je trajala i nešto kraće, svakog je sata ubijen 31 čovjek. Masovnih strijeljanja nije bilo, pljačkani su i ubijani, uglavnom, pojedinačno. Događaj je, u moralnom, emocionalnom i socijalnom smislu, tim traumatičniji.

Odakle su stigle ubojice? Uglavnom s lijeve strane Neretve, iz istočne Hercegovine, te iz ona dva granična sela prema Kupresu. Većinom, ti ljudi nisu poznavali svoje žrtve. Ako su izvan mita i legende nalazili i neke žive razloge za osvetu, oni se, sasvim sigurno, nisu osvećivali onima za koje bi znali da su njima ili nekome od njihovih učinili zlo. Ubijali su, dakle, da ubiju svakog “Šokca” i “Muslimana”, bez milosti i obzira, muškarce i žene, svu čeljad veću od puške. To bi se, bez straha od krupnih riječi i pravnih termina, mirne duše moglo nazvati genocidom.

Tko su bile vojvode koje su ih povele u pljačku i klanje? Nikšićanin Petar Baćović bio je predratni advokat, a od ljeta 1941. do proljeća 1942. šef kabineta ministra unutarnjih poslova u takozvanoj Vladi narodnog spasa, kojom je, pod njemačkim protektoratom, upravljao general Milan Nedić. Nakon toga prelazi u istočnu Bosnu, i kao četnički vojvoda surađuje s Nijemcima i Talijanima. Pred kraj rata napušta Dražu Mihailovića i stavlja se pod komandu vođe crnogorskih četnika Pavla Đurišića, s kojim se povlači prema Austriji. Nakon što propada dogovor s vlastima NDH, Baćović, ironijom sudbine, svršava u Staroj Gradiški ili u Jasenovcu.

Dobroslav Jevđević zanimljivija je i još mračnija figura. Rođen 1895. u Prači, gradiću u istočnoj Bosni, koji ulazi u povijest s izgradnjom uskotračne pruge Sarajevo-Višegrad, kao dječak dolazi u Sarajevo i sudjeluje u zavjeri oko atentata na zemaljskog poglavara Oskara Potioreka. Što je neobično, jer je tada imao samo trinaest godina. Bilo je to 1908, a šest godina kasnije, eto ga i među mladobosancima. Premda se u Dedijerovom kanonskom djelu o atentatu “Sarajevo 1914” Jevđević spominje na dvadesetak mjesta, nije moguće ustanoviti kakva je bila njegova uloga. Rijetko ga spominju i preživjeli zavjerenici, u memoarima ili izjavama. Činjenica je, međutim, da je napisao, i kod zagrebačke Binoze, uglednog izdavača koji je upravo započinjao s objavljivanjem prvih izabranih djela Miroslava Krleže, 1934. objavio knjigu “Sarajevski atentatori”.

U svoje vrijeme bila je to jedna od prvih cjelovitih knjiga o Sarajevskom atentatu, dramatično-patetična u intonaciji, ali i krajnje nepouzdana. Jevđević je, gestom paranoika i preteče današnjih teoretičara zavjere, tražio i nalazio unutrašnje izdajnike, krtice i lažljivce među mladobosancima, denuncirao Danila Ilića i Nedeljka Čabrinovića, a Principa proizveo u vrhunaravnoga, biblijskoga sveca. Iako je se često spominje, i još češće se na nju nailazi po zagrebačkim antikvarijatima (po svoj prilici, bio je to Binozin bestseler), od Jevđevićeve knjige u međuvremenu nije ostalo ništa, njegovi nalazi i otkrića ostali su, uglavnom, nepotvrđeni. Do 1929. i zabrane Organizacije jugoslovenske nacionalističke omladine, Orjune, Dobroslav Jevđević bio je jedan od njezinih vođa. Nakon toga bio je u vrhu Jugoslovenske nacionalne stranke, generala Petra Živkovića i Bogoljuba Jeftića, a nakon sloma Kraljevine Jugoslavije stiže u Split, gdje s još jednim vojvodom, Ilijom Trifunovićem Birčaninom radi na formiranju četničkih vojnih odreda, i njihove koordinacije pod talijanskim zapovjedništvom.

O Jevđevićevim ideološkim nazorima, a možda i o kontinuitetu paranoičnog uklona u odnosu na stvarnost, govore njegovi izvještaji Draži Mihailoviću, u kojima, recimo, tvrdi da u partizanskim proleterskim brigadama ima mnogo “Jevreja, Cigana i muslimana”. U ljetnom proglasu 1942, dva mjeseca pred zločin u Rami, Jevđević grmi protiv partizana: “Oni uništavaju srpske crkve i dižu džamije, sinagoge i katoličke hramove.” Malo nakon Rame, Draža Mihailović ga šalje u Sloveniju, gdje u dogovoru s Nijemcima radi na ustrojavanju takozvane Plave garde, slovenskih četnika, koje je predvodio vojvoda Karl Novak, i objedinjavanju antikomunističke fronte. Zatim prelazi u Dubrovnik, gdje ostaje sve do pred pad Italije, kada odlazi u Rijeku, Trst, Rim, Opatiju…

Naročito je zanimljiv kraj Dobroslava Jevđevića. Amerikanci ga 1945. razotkrivaju u izbjegličkom logoru Grottaglie, na jugu Italije. Legenda govori da je tamo bio skupa s Viktorom Gutićem, predratnim banjalučkim advokatom, Pavelićevim županom Velike župe Pokuplje, protiv čijih je pogroma Srba prosvjedovala čak i njemačka vojna komanda. Ali dok su Gutića izručili Jugoslaviji, da bi u Sarajevu bio osuđen na smrt, Jevđevića nisu dali.

Dobroslav Jevđević živio je u Rimu, iako su jugoslavenske vlasti uporno tražile njegovo izručenje, u kriznim situacijama skrivao se u crkvenim seminarima i samostanima. Bio je zaštićen aurom antikomunista, koju je stvarao cijeloga života i kojom je, očito, efikasno maskirao masovne zločine u kojima je sudjelovao u istočnoj Bosni, Hercegovini, Rami… I tko bi u Rimu, među filofašističkim klerom, usred globalne antisovjetske i antikomunističke paranoje, a zatim i Hladnoga rata, mogao i pomisliti da je taj čovjek predvodio klanja Hrvata, ili kako on govori Šokaca, samo zato što su Hrvati, i što se krste skupljenom šakom?

Sve su to bili partizani, sve su to bili komunisti i njihovi simpatizeri, objašnjavao im je Dobroslav Jevđević, i tako se, u toj laži, jedna individualna paranoja savršeno sljubljivala s kolektivnom paranojom epohe. Dobroslav Jevđević umro je u Rimu, 2. listopada 1962, šest dana prije dvadesete godišnjice zločina u Rami.

U jesen 1990, dva mjeseca prije prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini, Ramljaci su održali prvu javnu komemoraciju. Tada je pokrenuta inicijativa za podizanje spomenika. Četiri godine kasnije postavljen je Ramski križ, rad kipara Mile Blaževića. Između ta dva događaja zbila se još jedna ramska kataklizma. Nakon četničkog zločina 1942, akumulacijskog potopa 1968, godine 1993. došlo je, najprije u Prozoru, do rata između Hrvata i Muslimana. U gradu Prozoru, Muslimani su bili u većini, dok su na teritoriju općine Hrvati bili većina. Rat je trajao kratko, a pamtit će se, kao i sve drugo unutar male izolirane zajednice, do kraja vijeka. Takvo je pamćenje zla legenda, ispunjena samosažaljenjem i optuživanjem drugoga. Osvetu rađa samosažaljenje, a ne gnjev.

Sva ova duga priča, uvod je kratkoj vijesti: u izdanju franjevačkog samostana Rama-Šćit, prije mjesec dva, u zimu 2014. tiskana je knjiga naslova “Rama 1942.” U njoj je veliki tekst Ive Goldsteina, u kojemu se, nizanjem mogućih uzroka i posljedica, nastoji stvoriti okvir jednome masovnom zločinu. Slijede kraći tekstovi Ive Banca, Stjepana Lovrića i Nerzuka Ćurka, te iznimno dragocjen niz svjedočenja, što ih je od osamdesetih godina prikupljao Anto Jeličić. I na kraju lista ubijenih i nestalih ljudi, Hrvata i Muslimana, u Rami od 1941. do 1947. Bio je, ni to nisu zaboravili, u Rami za vrijeme masakra i jedan Srbin. Zvonko Ivezić se zvao. A neki govore i da se zvao Zvonko Ivetić. Bio je lugar, mnoge je ljude u ta dva strašna dana u svojoj kući sakrio i spasio. Svjedočili su o tome i na suđenju Draži Mihailoviću.

U uvodu ove knjige, koju u ime nakladnika potpisuje fra Tomislav Brković, gvardijan samostana na Šćitu, sjajan dokumentarist i sakupljač starih fotografija svoga kraja, autor knjige “Fratri u zgodama i nezgodama”, svojevrsnog leksikona bosanskih fratarskih viceva, anegdota, podvala i pasjaluka, u nepotpisanom tekstu snagom i silinom manifesta zajednice piše ovako: “Upravo je nakana ove knjige da se četnički zločin – jedan od najvećih tijekom Drugoga svjetskog rata uopće – sagleda iz povijesne perspektive, u okolnostima koje su mnogo složenije nego što se misli i navodno znade. Naša je odgovornost prema istini da izađemo iz povijesnog neznanja o našemu ramskom kraju i iz dogmatskog stava kako je tu sve jasno. (…) Mi, naprotiv, vjerujemo da istina i činjenice oslobađaju i čine vedrijim čovjekov um.” Cijela bi ova knjiga imala smisao da je u njoj samo ta, oslobađajuća riječ vjerovanja: “vjerujemo da istina i činjenice oslobađaju i čine vedrim čovjekov um.”

Ali mnogo je važnije ovo što slijedi: “U traganju za povijesnom istinom i nastojanju da četnički zločin u ramskome kraju sagledamo što vjernije i u širem povijesnom kontekstu, naše sjećanje ima i drugo važno značenje. Radi se o skrivenoj napasti da se u ovakvim sjećanjima više zadržavamo na zlu počinitelja nego na žrtvama i njihovoj patnji. Tako se dovodimo u opasnost da žrtve postanu puki brojevi, bez imena i lica, i da svojoj spomeničkoj perspektivi oduzmemo humanističku, ali i vjerničku nadu.

Time se u konačnici više zarobljavamo zlom drugih, a manje nadahnjujemo dobrom koje oslobađa. A nemamo ni pravo odgovornost za zajedničku budućnost prepuštati generacijama koje dolaze. Treba jasno kazati kako, na žalost, postoji nemali broj onih koji naša sjećanja i spomeničku kulturu žele reducirati samo na mitsku prošlost, u kojoj smo mi jedine žrtve. U takvom viktimološkom krugu samosažaljenja, umanjuje se mogućnost prelaska vlastitih uskih granica i prepoznavanja patničkoga lica i onih drugih. Sjećanja nikako ne bi smjela voditi u osvetu, niti nas pasivizirati za odgovorno društveno djelovanje. Ako ne iskoračimo iz samosažaljenja i ne postanemo osjetljivi na patnju drugih, naša će memorija opasno oboljeti.”

U vjerskome diskursu, ovo se zove proročki govor, u svjetovnom diskursu, to su riječi onoga koji se, naprosto, želi sjećati. U ovoj knjizi te riječi su nepotpisane, iza njih stoji fratarski anonim, one su zajedničke, i na vrlo jednostavan način objašnjavaju čemu kultura sjećanja. Da bi nam bilo lakše. A lakše nam može biti samo ako postanemo osjetljivi na patnju drugih.

Ova je knjiga jedinstvena u hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj kulturi. Nema druge takve, i slabe su prilike da bi je skoro moglo biti. Njome Ramljaci upućuju gestu svojstvenu velikim kulturama, poljskoj i njemačkoj, recimo, i svojim povijesnim, zavičajnim i porodičnim traumama nalaze mjesto u tradiranju žive kulture, i u rečenici koja je tako tragično tačna: “Ako ne iskoračimo iz samosažaljenja i ne postanemo osjetljivi na patnju drugih, naša će memorija opasno oboljeti.” Nakon te rečenice, čovjek se nekako identificira s ljudima koji su je istakli na svome spomeniku, na svojoj knjizi mrtvih. Meni rođenom i odrođenom u Bosni i Hercegovini, u imenu te moje zemlje najednom najdraži biva veznik. I zbog Rame i zbog onoga što riječca I metaforično predstavlja. Mi i oni drugi. I naša sjećanja. U vezniku I, naša su sjećanja.

A je li Ivo Bulaja, koji je preživio da bi svjedočio, po nagovoru fratra oprostio Draži Mihailoviću? “I onda on (fratar, op.aut.) posle kaže: ‘Ne mereš se ispovidit!’ Kažem: ‘Dobro. Kad ne mere, ja odo.’ E kaže: ‘Sačekajder malo!’ I ‘nako šutio ja jedan minut i on. On kaže: ‘Dobro! Ja ću te prikrižit i ispovidam te, ali jopet ti nemoj zla nikomu načinit.’ ‘Nikomu živom ja neću zla pomislit, ne li učinit! Znam ja da je to grij. Ako ima čovik karakter, da je grijota nekomu nešto zla učinit. Niti mrzim koga, svak mi je prijatelj, samo on šta je uradio od mog oca, šta od moga svega!?’ Eto, to toliko. Tako mi je taj pratar sve ispito i očito.”

Izvor: Miljenko Jergović, 05.04. 2014. god.