Čović je još jednom prezentirao da ga RS i Hrvati u manjem entitetu apsolutno ne tangiraju

Utrka za predsjednika i dva potpredsjednika RS-a ove je godine bila naročito zanimljiva jer se za te pozicije prijavio čak 31 kandidat, uključujući i Milorada Dodika, ali i nadolazeću prijetnju Jelenu Trivić.

Pobjednik je Dodik, no, Trivićka se s tim ne miri, optužuje ga za bestidnu krađu glasova i najavljuje bespoštednu pravnu i svaku drugu borbu protiv režima.

Neovisni kandidat Ivan Begić, većinom srpskim glasovima je pobijedio u utrci za dopredsjednika RS-a iz reda hrvatskog naroda. To mostarsku stožernu elitu nije zasmetalo, ali redovito grme o prijevarama kada Željko Komšić bude izabran u Predsjedništvo bošnjačkim glasovima.

Spokojni…

Dragan Čović je u vatru gurnuo neiskusnog Davora Pranjića, predsjednika Gradskog odbora HDZ-a BiH Banja luka u borbu za dužnost dopredsjednika RS-a. To su formalno odlučili regionalni odbori stranke iz Posavine i Sjeverozapadne Bosne, makar je jasno da je Čovićeva zadnja, jer on ne želi nikako ništa prepustii stihiji kako se ne bi dogodilo da na tu poziciju dođe neko smetalo koje bi radilo probleme Miloradu Dodiku, odnosno bilo kojoj srpskoj vlasti u Banja luci.
Koliko su Čović i Dodik bili spokojni i sigurni u Pranjićevu pobjedu govori činjenica da čelnici HDZ-a BiH iz Mostara nisu gostovali niti na jednom predizbornome skupu i stali uz Davora Pranjića injegovu buduću četverogodišnju misiju na odgovornoj poziciji.

Čović je još jednom, očekivano, zorno prezentirao da ga RS i Hrvati u manjem entitetu apsolutno ne tangiraju

Iz nekoliko istupa kandidata Pranjića nedvojbeno se može ustvrditi kako je on lojalni izdanak Čovićeve stranačke akademije koji slijepo slijedi politiku prikrivanja i zatiranja genocidnog etničkog čišćenja Hrvata u zadnjem ratu od strane srpskih vojnih i policijskih snaga pod zapovijedanjem monstruma i zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ali i izdajničkog pokapanja živih sunarodnjaka.

Prestrašno je da se nesuđeni dopredsjednik RS-a, glavna uzdanica i svojevrsni vođa Hrvata u manjem entitetu, umjesto ohrabrujućih poruka promovira u grobara hrvatskih nacionalnih interesa u entitetu stvorenom pod patronatom Amerike u Daytonu.

Živimo u vremenu kada je prošlo više od 25 godina od potpisivanja Mirovnog sporazuma u Daytonu. I danas govoriti o povratku i početku obnove, uistinu nema smisla. Svi znamo da je bilo itekakvog osporavanja procesa povratka, na razne načine. Ali tko se vratio, vratio se. Stoga stanimo čvrsto na zemlju i urazumimo se: je li normalno očekivati da netko tko je 1992. godine s 20 godina morao napustiti svoj dom, već odavno se snašao u drugom kraju ili zemlji, zasnovao obitelj i radno mjesto, da danas – kada je već navršio 50 godina, ostavi sve ondje stečeno i vrati se na ruševine starog doma? Naravno da nije!, uznemirujuća je postavka Davora Pranjića koja sliči na onu Rojsovu: ”Tko je jamio jamio.”

Ne treba gasiti nadu

Naprosto se radi o osjetljivoj i kompleksnoj priči i nije baš sve tako kako tvrdi Davor Pranjić. Na tisuće mladih Hrvata, drugog naraštaja, rodom iz Posavine i Sjeverozapadne Bosne luta po Hrvatskoj i bijelom svijetu, mnogi teško žive i ako bi im se ponudila neka dobra plaća u nekoj hrvatskoj ili njemačkoj, austrijskoj kompaniji, na njihovoj očevini ili djedovini, ne bi imali izbora, vratili bi se rodnom zavičaju svojih predaka.

To se ne može dogoditi preko noći, o tome napokon odlučuju vlasnici tvrtki, ali dugoročno ne treba odustajati. Koliko god je to surova stvarnost, ili kako Pranjić kaže realnost, visoki dužnosnik najjače hrvatske stranke ne bi smio zatvarati knjigu povratka i gasiti nečiju nadu.

“U pitanju je mladi momak, 27 godina, radi na UKC RS, trenutno je na specijalizaciji. Dakle, momak koji je zaista spreman pomoći narodu, perspektivan, obrazovan, koji će zasigurno nastaviti put koji sam ja radio osam godina. Nadamo se da ćemo i ubuduće imati potpredsjednika Republike Srpske i da će ovaj kabinet biti otvoren za sve”, kaže Jerković.

Prema posljednjem provedenom popisu stanovništva iz 2013. godine, istina nikad verificiranom od mjerodavnih institucija, na području Republike Srpske, za razliku od predratnih gotovo 145 tisuća, živjelo je oko 30 tisuća građana hrvatske nacionalnosti, odnosno Hrvati su činili oko 2,5 posto ukupnog stanovništva RS-a.
Tako je danas najviše Hrvata u Banjoj Luci, i to nešto više od 5 tisuća, potom u Prijedoru do 2 tisuće, Tesliću 1500, Kotor Varošu oko 1200, skoro 3000 u Brodu, više od 2500 u Derventi, jednako kao i u Šamcu, tek nešto manje od 2000 u Modriči, jednako kao i u Doboju i u Pelagićevu.

Istodobno, više je općina i gradova s po nekoliko stotina Hrvata, među kojima su Gradiška, Novi Grad, Srbac, Mrkonjić-Grad, kao i Bijeljina koja ima više od 500 građana hrvatske nacionalnosti

U Srednjem Podrinju živi oko 300 Hrvata, u Gornjem Podrinju oko 200, na području istočnosarajevsko-romanijske regije oko 3500 Hrvata, dok je u istočnoj Hercegovini oko 500 Hrvata, od čega samo u gradu Trebinju nešto manje od 300.
Podsjećamo da nema općine u Republici Srpskoj u kojoj danas nema Hrvata, pa iako ih bilo tek nekolicina

“Svakom u ovoj zemlji treba dati šansu i to nije, niti može biti sporno. Međutim, smatram da ipak treba ići po redu i staviti na zdrave noge ono što je konstituent ove zemlje, ispuniti ono što ustavi na svim razinama nalažu, a to su neriješena pitanja zastupanja njezina tri suverena naroda — Bošnjaka, Srba i Hrvata, a svakako i svih pripadnika tzv. manjinskih zajednica. Sve dok jedni drugima bilo što otimamo, onemogućujemo, neće biti istinskoga ni pravog mira. Za svakog u ovoj zemlji ima mjesta!”, poručio je Davor Pranjić