Don Pavao Crnjac: Nadbiskup Alojzije Stepinac i djeca iz Rame
Don Pavao Crnjac tijekom svog istraživanja o djeci iz Rame koja su poslana na prehranu u Zagreb nakon stradavanja Rame 1942. i 1943. godine, došao je do spoznaje o ulozi Alojzija Stepinca u rješavanju tog problema.
U životu blaženog dr. Alojzija Stepinca, nadbiskupa Zagrebačkog, jedna od temeljnih osobina bilo je čovjekoljublje koje se pokazivalo u brizi za siromahe, zapostavljene i za ratnu siročad. U ovom članku želi se prikazati kako je blaženi Alojzije Stepinac živio u vremenu gospodarske krize i u njoj postao osjetljiv na socijalnu dimenziju ljudskog društva. Upravo vizionarski postavio je nove osnove za karitativni rad u Zagrebačkoj nadbiskupiji. I kad su došla teška vremena rata župe i nadbiskupija bili su pripravni za prihvat brojne ratne siročadi i za pomoć ljudima koji su živjeli u velikom siromaštvu. U teškim ratnim prilikama 1942. i 1943. primio je 700 djece iz Rame, koja su bila žrtva pokolja četnika i gladi, na prehranu u Zagrebačku nadbiskupiju. Osobno ih je dočekao i s njima se zadržao u razgovoru. Neka od te djece kao 80-godišnjaci sjećaju se tog susreta i sa zahvalnošću govore o brizi blaženog Alojzija Stepinca i solidarnosti hrvatskih ljudi u tom teškom ratnom vremenu.
Velika gospodarska kriza u Hrvatskoj
Na prijelazu u 1930. godine bila je velika gospodarska kriza koju je izazvao nečuven pad vrijednosti dionica na njujorškoj burzi. Cijene su padale. Zavladala je panika u svijetu radnika. Bilo je preko četiri milijuna nezaposlenih. Posljedice sloma u Americi osjetile su se i u Hrvatskoj koja je tada bila dio Kraljevne Jugoslavije, pod kraljevom diktaturom i velikosrpskom hegemonijom. Najteže je stradala poljoprivreda, kojom se bavila većina pučanstva, mnoga poduzeća su propala, i zbog politike Beograda, te se drastično povećao broj nezaposlenih radnika u industriji i drugim granama gospodarstva, poglavito u Zagrebu. U Zagrebu je tako vladala nezapamćena bijeda među radništvom: nezaposlenost, neimaština i glad. Tadašnja država nije bila socijalna, nije se brinula za probleme siromašnih u društvu.
Alojzije Stepinac u to vrijeme je bio je zaređen za svećenika u Rimu (26.10.1930) zajedno s prijateljem Franjom Šeperom. Na svetkovinu Svi sveti 1.studenog imali su mladu misu u bazilici Santa Maria Maggiore. Na Stepinčevoj mladoj misi asistirao uz Franju Šepera i salezijanac Serafin Pelicon, koji je kasnije sav život proveo u Hrvatskoj kao učitelj novaka. U Rimu je ostao još cijelu školsku godinu, te je postigao naslov doktora teologije.
Godine 1931. vratio se dr. Alojzije Stepinac u Zagreb. Nadbiskup zagrebački dr. Antun Bauer imenovao ga je za svog ceremonijara. Istovremeno je upravljao župom u Samoboru zatim u župi sv. Ivan Zelina u kojoj je bila teška pobuna protiv vlastitog župnika. Mladomisnik A. Stepinac bio je osjetljiv na socijalne probleme u svom pastoralnom radu. Zauzimao se za siromahe i dijelio im pomoć iz svog vlastitog džepa. Uvidio je da u gospodarskoj krizi koja je zahvatila i Hrvatsku i Zagreb da je potreban organizirani karitativni rad.. Do tada se za siromahe u gradu zauzimao Karitativni sekretarijat koje je okupljalo Društvo sv. Vinka.
Postavljanje novih temelja karitativnom radu u Zagrebačkoj nadbiskupiji
Alojzije Stepinac želio je ići korak dalje i postaviti prave temelje karitativnom radu u gradu Zagrebu pa i šire. Predložio je nadbiskupu Antunu Baueru Statut za karitativni rad u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Nadbiskup Bauer je taj Statut pregledao i odobrio 20. listopada 1933. te je tako osnovan Caritas Zagrebačke nadbiskupije, prvi u Hrvatskoj.
U „Statut za karitativni rad“ uneseno je sve što se do tada činili za siromašne i što se može učiniti ali na jednoj novoj osnovi. Statut propisuje da se u svakoj župi treba osnovati župni Caritas, u gradovima i u dekanatima svi župni Caritasi čine Zajednicu Caritasa grada odnosno dekanata. A sve Zajednice Caritasa uključene su u Središnjicu Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Sve poslove Caritasa vodi ravnatelj, a na čelu Središnjice Caritasa je vikar, zamjenik nadbiskupa. Alojzije Stepinac izabran je za predsjednika Zajednice Caritasa grada Zagreba.
On je u tom svojstvu ovlasti osnovao 1933. pučke kuhinje za siromahe u Maksimiru, na Savskoj cesti, na sv. Duhu, na Vrhovcu i 1934. u Vrbanićevoj ulici. U taj projekt djelovanja Karitasa uključio je i redovničke zajednice grada Zagreba. Da bolje poveže rad Karitasa pokrenuo je mjesečni bilten „Karitas“. Uređivao je prve brojeve i pisao uvodnike. Za prikupljanje sredstava organizirao je priredbe i akcije u prikupljanju pomoći za siromašne. Zatim je pokrenuo ideju volonterskog rada u Caritasu i organizirao tečaj za volontere. Kad je završio prvi takav tečaj trebao je podijeliti diplome na Tijelovo 1934. i tada je 29. svibnja stiglo imenovanje za nadbiskupa koadjutora nadbiskupu Antunu Baueru, s pravom nasljedstva. Na Tijelovo je imao misu za sudionike tečaja i podijelio im diplome.
Dan uoči ređenja za biskupa 23. lipnja 1934. katolička društva i Katolička akcija htjeli su organizirati bakljadu u čast novom biskupu ulicama grada Zagreba. Najprije se toj ideji protivio ali kad je saznao da će se tom prigodom prikupljati pomoć za siromahe pristao je na to. (Nuk, KL 1944:299-301)
Alojzije Stepinac kao nadbiskup koadjutor postao je predsjednik Središnjice Karitasa Zagrebačke nadbiskupije. Poslije smrti nadbiskupa dr. Antuna Bauera 7. prosinca 1937. koadjutor dr. Alojzije Stepinac postao je ordinarij, s punim pravom redovni upravitelj nadbiskupije. Podržao je rad katoličkog tiska i Katoličke akcije, pokrenuo je inicijativu za prikupljanje sredstava za Caritas. Na njegov poticaj tadašnja državna vlast dala je Katoličkog Crkvi 1938. dopuštenje da se ubiru crkvene takse za karitativni rad. Isto je odobrenje primila i Pravoslavna Crkva još 1932. godine. S obzirom na nacističke progone i uništenja nadbiskup Stepinac je 31. prosinca 1938. osnovao Akciju za pripomoć izbjeglicama, pružajući raznovrsnu pomoć onima koji su bježali i stizali u Hrvatsku pred nacističkim progonima i osvajanjima. Cartias je s izbijanjem rata na prostoru NDH od početka poduzeo niz akcija za pružanje pomoći izbjeglicama i djeci izbjeglim iz krajeva Like, Bosne, Dalmacije i Hercegovine, pogođenih ustankom 1941. i ratnim razaranjima. To će nastaviti i narednih godina. Vlast NDH potvrdila je odobrenje da katolička crkva ubire takse za karitativni rad. Nadbiskup Stepinac je s Caritasom pokrenuo prikupljanje pomoći u žitorodnim krajevima sjeverne Hrvatske za nežitorodne krajeve u Bosni, Dalmaciji i Lici. U jesen 1942. piše okružnicu: „Dajmo dakle od svojega onima, koji nemaju ništa. Bog će naše blagosloviti, naplatiti nama i učiniti, da nam ne uzmanjka kruh svagdašnji. Ovaj poziv upravljam, dragi vjernici, da moj glas neće biti glas onoga koji vapije u pustinji.“ (Okružnica br. 138/ 1942)
Kad je rat nastupio u svoj žestini pojavila su se brojna djeca siročad. Caritas je tako 1942. vodio brigu za 5124 djece siročadi ne gledajući na njihovu narodnost i na njihovu vjeru. Među njima je bilo mnogo djece stradalih Srba. Među tako brojnom djecom došla su i brojna djece iz Rame, Kupresa, Dalmacije i Like. U uvodniku biltena „Karitasa“ za Božić 1942. godinu piše: „Tragediju čovječanstva naših dana, nije kadro opisati dovoljno nijedno ljudsko pero. Nju proživljava staro i mlado, ali najteže su pogođeni oni, koji su najmanje krivi, a to su djeca.
Našlo se ipak mnogo dobrih srdaca, koja su učinila, što su mogla, da se ovim najmanjima ublaži bol i nadomjesti koliko je to moguće, topla roditeljska ljubav.
Svima ovim izričem srdačnu hvalu za pomaganje Karitasa Zagrebačke nadbiskupije. Nagradu će im dati onaj, koji je rekao: ‘ Tko prima jedno takvo dijete u moje ime, mene prima!’, a to je sam Isus Krist, koji je kao dijete u jaslicama iskusio svu gorčinu života, da ljudima donese najveće dobro, mir s Bogom.
Srdačnu hvalu izričem i svima onima, koji su darivali živežne namirnice za gladne krajeve našeg Primorja i Dalmacije i vodili brigu oko sakupljanja i otpreme hrane. Bog im platio. U Zagrebu uoči Božića 1942. Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup ( Bilten „Karitas“ 1943:1). Među tom brojnom djecom bila su i djeca ratna siročad iz Rame.
Stepinac je bio upoznat sa stradanjem stanovništva u Rami
O stradanju ljudi u Rami nadbiskupa Stepinca je upoznao i fra Kazimir Ivić, definitor Franjevačke provincije Bosne Srebrne. On je 11. veljače 1943. pisao pismo u kojem se zahvaljuje za darovani kalež i misnicu zapaljenoj crkvi na Šćitu. U pismu spominje i dva svjetlopisa, dvije fotografije o izgorjeloj crkvi i samostanu koje mu je poslao. On moli da urgira kod hrvatskih vlasti, da poslije odlaska partizana iz Rame „država ishrani narod do novine, neka omogući sijanje proljetnih usjeva, jer će inače narod, što je ostalo, izginuti od gladi.“ To pismo je sačuvano u Caritasovu arhivu Zagrebačke nadbiskupije, odgovori i ostala korespodencija je nestala ili uništena. (NAZ,Karitas Zagreb. nadbiskupije, Dopisba 1943. br 5-119)
Prvi transport djece primio osobno nadbiskup A. Stepinac
Nadbiskup Stepinac je primio Prvi transport Ramske djece, u kojem je bilo 628 djece, koja su došla u Zagreb pred blagdan sv. Nikole 1942. godine. Naime, djeca iz Rame pošla su 25. studenog, za svetu Katu, 1942. godine u organizaciji hrvatskih vlasti: narodnog zastupnika Nikole Kovačevića i povjerenika. Putovali su iz Bugojna i ž. stanice Rama do Sarajeva. U Sarajevu su ih „ošišali“ i nekoliko dana su boravili po ustanovama sestara Kćeri Božje Ljubavi, s. Milosrdnica, u Dječjem domu u Reljevu i drugdje. Odatle su vlakom na uskotračnoj pruzi putovali do Broda, gdje su presjeli na vlak širokotračne pruge do Zagreba. Kad su djeca došla u Zagreb, u gradu je vladala humanitarna kriza. Bilo je mnogo djece siročadi sa svih strana Hrvatske. Poznata humanitarka Diana Budisavljević radila je na spašavanju srpske djece pod naslovom „Akcija Diane Budisavljević“. Usput spomenimo kako je stanje bilo teško. Ona je u svom dnevniku zabilježila dva susreta s nadbiskupom A. Stepincem. Prvi put 3. 12. 1942. u kojem je tražila da on utječe na vladu. Nadbiskup joj je odgovorio da on nema velikog utjecaja na vladu. (Kolanović 2003:20). U drugom susretu D. Budisavljević je opet tražila što nije bilo u moći nadbiskupa A. Stepnica. Ipak je nadbiskup A. Stepinac obećao da će se zauzeti za njezine potrebe (Kolanović 2003:54). Srpski povjesničari ove susrete tumače pristrano kritizirajući nadbiskupa Stepnica što nije ispunio sve želje svoje sugovornice. Međutim poznato je da je nadbiskup A. Stepinac pomogao „Akciju Diane Budisavljević“ preko Caritasa u nabavci kože i tkanina i u prihvaćanju brojne srpske djece po župama u katoličkim obiteljima u Zagrebu i župama po nadbiskupiji.
I u takvoj humanitarnoj krizi nadbiskup A. Stepinac se založio da Caritas primi tako brojnu djecu iz Rame. On je uputio poziv župnim Caritasima da prihvate djecu i da ih razmjeste po obiteljima u župama.
Caritas na čelu s ravnateljem Stjepanom Dumićem primio je djecu iz Rame u Središnjici Caritasa u Vlaškoj 36, u Velikom cvjetnjaku (Stakleniku) i u Jeronimskoj dvorani. Djecu koja su bila gladna, nahranili su ih, zatim popisali u kartoteku i uzeli najpotrebnije podatke: ime i prezime, ime oca, mjesto rođenja i sl. Ante Čuljak kaže: „Sjećam se kao sada, bio je neki debeli upravitelj (Stjepan Dumić op. moja) koji nas je zapisivao. Onda je došla neka roba i neke cipele. Jedne sam cipele uzeo za sebe, a druge sam uzeo mome bratu koji je bio stariji. I k tome bio sam uzeo još jedne, dobre žute cipele. A onda dođe neki čovjek i kaže mi da mogu uzeti samo jedne cipele. Sa mnom su bile moje sestre, koje su isto tako dobile takve cipele. Bio je i ostale robe. Svatko je mogao uzeti sebi što je htio.“ (Crnjac 2015:89).
Zatim se nadbiskup Alojzije Stepinac osobno susreo s djecom iz Rame u Velikom cvjetnjaku (Stakleniku) ispod katedrale gdje je bilo centralno grijanje. Zadržao se s njima u razgovoru. Duško Papak svjedoči: „Ni sam ne znam kako sam sjeo u krilo Stepincu. On nas je došao pogledati u dvoranu. Ljubio nas je i tražio da dođem u krilo. On me je zapravo zvao u krilo. I ja sam došao, on mi je nešto pričao. Ne sjećam se više što je pričao. I onda me poljubio i ja sam njega poljubio! On nas je volio jer smo bili izbjeglice.“ (Crnjac 2015:70)
Nadbiskup Stepinac kad je vidio brojnu djecu iz Rame, pisao je župnim Caritasima u predjelima Nadbiskupije u kojima tada još nije bilo rata, da prime djecu po obiteljima koje to mogu. Obitelji su od Ministarstva udružbe NDH za uzvrat dobivale novčanu potporu, a od župnog Caritasa odjeću i potrepštine za školu koja su išla u školu.
Iz Popisa djece može se vidjeti da su župni Caritasi sa župnicima i narodom bili vrlo solidarni i velikodušni. U 194 župe Zagrebačke nadbiskupije prihvatili su djecu. Najviše je primio Župni Caritas u Kutini. Oni su primili 130 djece i rasporedili po selima Moslavine. Župni Caritasi u Zagrebu primili su 98 djece. Neki župni Caritasi su primili 23 kao Belovar Moravče, ili Sv. Ivan Zelina 17, Dugo Selo 11, Lužan 15, Petrinja 10, a neki po 8 djece kao Lonjica, Batina, Ilova, a neki po troje kao Posavski Bregi, a neki po dvoje kao Sesvetski Kraljevec, Gradec, Brckovljani, Koprivnica, a neki po jedno dijete kao Kloštar Ivanić, Granešina i sl.
Ravnatelji župnih Caritasa došli su po djecu odmah po dolasku u Zagreb pred blagdan sv. Nikole, 6. prosinca 1942, i odvodili ih u vremenu došašća do Božića i poslije Božića sve do sveta Tri kralja. Djecu su smjestili po obiteljima tako da nisu odvajali rođake jedne od drugih, s istim prezimenom, predavali su djecu u jednu župu i u jedno selo i zaseok. Tako su djeca s prezimenom Papak bila u Belovar Moravču, djeca s prezimenom Franjić, Bradić, Jelić i drugi po Kutini i okolnim mjestima. Neka su djeca u građanskim i imućnim obiteljima išli u školu, a neka su u poljoprivrednim obiteljima radili u domaćinstvu, čuvali stoku i obavljali ostale poslove u štali i na polju. Velik broj djece se uživio u obiteljima tako da su ih prihvatili i posvojili i ostavili im svoje imanje.
Upute kako postupati s djecom na prehrani
Nadbiskup Stepinac je preko svoje pisarne dao upute kako postupati s djecom. „U slučaju kad netko primi na prehranu neko dijete izbjeglica, kojemu se ne zna za ime i prezime, a dijete ne zna o sebi ništa reći, postupa se ovako:
Onaj koji je primio na prehranu takvo dijete, dužan je to prijaviti gradskom ili općinskom poglavarstvu. Ono će u sporazumu s hraniteljem odrediti koje se godine po prilici dijete rodilo, i gdje je ili gdje se našlo, ukoliko bude moguće to ustanoviti. Isto tako će gradsko ili općinsko poglavarstvo u sporazumu s hraniteljima odrediti ime i prezime djeteta (najbolje je da se uzme prezime hranitelja). Sve ove podatke poslat će gradsko ili općinsko poglavarstvo nadležnom župnom uredu unosa u maticu rođenih i krštenih. Dijete se može uvjetno krstiti, i u matici krštenih unijeti prema dobivenim podacima. Neka se upiše kao zakonito. U opaski ima se zabilježiti da je dijete izbjegličko iz dotičnog mjesta ili kraja.“( Kat. List (1944)17:59)
Drugi transport djece iz Rame
U travnju 1943. godine, točnije 10. travnja, u Zagreb je stigao drugi transport djece iz Rame. U njemu ih je bilo oko 72. Oni su došli iz Rame zbog gladi i neimaštine koje nastupila poslije povlačenja partizana iz Prozora. Ljudi su se bojali da će se rat nastaviti i da će nastupiti još gora vremena pa su prihvatili ponudu hrvatskih vlasti na čelu s Nikolom Kovačevićem da pošalju svoju djecu u Karitas u Zagreb. Taj transport djece naišao je na velike teškoće: na put vlakom doživjeli su dvije partizanske diverzije pa su morali čekati. Kad su došli u Zagreb bilo je rano proljeće i mnoga su djeca zbog prilagodbe na klimu prehladila se i oboljela a neka su i umrla. Devetero djece iz te grupe je i nestalo. I za sudbinu te djece bio je upoznat nadbiskup Alojzije Stepinac. To znademo iz Uputa koje su dane za primitak sasvim male djece, a objavljene su Katoličkom listu 1944. godine. Manja djeca su bila razmještena po dječjim domovima, a veća djeca su bila poslana u obitelji kao i ona iz prvog transporta.
Zaključak
Nadbiskup dr. Alojzije Stepinac imao je vrlo važnu ulogu u spašavanju djece iz Rame. On ih je osobno dočekao i s njima se zadržao u razgovoru. Pomogao je da su raspoređeni po župnim Caritasima u dijelovima Zagrebačke nadbiskupije u kojima nije bilo ili nije bilo većih ratnih sukoba te tako spašeni. Na taj način je spašeno 668 ili 95,42 %, od onih 700 koji su došli, što je visoki postotak, 14 ih je umrlo a 18 nestalo. Svaka je osoba dragocjena, ali u tom ratnom kaosu, moraju se zbrojiti i žrtve. Rad nadbiskupa A. Stepinca, kao i ostalih suradnika u ovom pothvatu pao je u zaborav zbog progona i represije i tek se sada otkriva. Kolika je bila represija vidi se iz sudskog procesu u Zagrebu 1946. Na stolu tužitelja bila je Caritasova kartoteka djece koja je bila kao argument protiv nadbiskupa Stepinca da je on tu djecu pokrštavao. A to je jedna od tolikih lažnih optužnica koje su služile u montiranom i monstruoznom procesu protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca. A Caritasova kartoteka od 5124 siročadi velik je dokaz koliko je on dobra činio tisućama ratne siročadi ne gledajući na nacionalnost i na vjersku pripadnost. Kartoteka Caritasa je danas spojena s Kartotekom djece u Hrvatskom državnom arhivu, koja ima 56 kutija sa 28 000 kartona. Arhiv Caritasa u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu sveden je na par kutija, ostalo je gradivo nestalo ili uništeno. Ipak svjedočanstva živih svjedoka donose istinu koja sve više otkriva svetački lik i čovjekoljublje blaženog Alojzija Stepinca.
Mr. Pavao Crnjac
Literatura:
NAZ – Nadbiskupijski arhiv Zagreb, Arhiv Karitasa, Kutija broj 5
HDA, Fond 226 Ministarstvo zdravstva i udružbe NDH. Kartoteka djece
Nuk, Vilim: „Nadbiskup dr. Stepinac – karitativni radnik, Katolički list 95(1944)25 str. 299-301)
Bilten „Karitas“, (1943) 1, Uvodnik
Kolanović, Josip: „Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945“, Zagreb 2003.
Crnjac, Pavao: „Oteto djetinjstvo“, Zagreb 2015.
Crnjac, Pavao: „Oteto djetinjstvo, dokumentarni film, Zagreb 2015.
