Drugi svjetski rat: Gradnja “drvene bazilike”
U šćitskoj se župi nekako živjelo. Nije bilo nikakve vojske, osim njemačkih jedinica u Prozoru koje su povremeno izlazile u patroliranje po selima. Partizani su se povremeno pojavljivali na brdima, ali bi se brzo povlačili.
Ljudi su pomalo podizali spaljene kuće, ali je i dalje više obitelji stanovalo u jednoj kući. Nijemci su u srpnju 1943. godine naredili da se u samostan usele obitelji Šimuna Zane i Ilije Džidžića, a kasnije je uselio i Franjo Grubeša. Njihove su kuće izgorjele. Zane je mogao obnoviti svoju, jer je bio najbogatiji čovjek u Rami, ali se bojao da će ga partizani prečesto pohađati i tražiti razne poreze, pa je radije ostajao na gornjem katu samostana, kamo su partizani rjeđe dolazili, jer bi se namirili od fratara na nižim katovima.
U jesen 1943. godine tri ramska fratra odlučuju graditi crkvu – baraku da narod može slušati misu na suhom. Zimi i onda kad je padalo, bilo je vrlo teško, a ni ljeti nije bilo ugodno, jer su smetali prolaznici, a i stoka. Fratri su se pokušavali tješiti predstavom o “najvećoj bazilici na svijetu”, ili kako fra Franjo Žilić pokušava dočarati:
“Tako je silom prilika i divna gornjoramska kotlina postala idealnom bazilikom – sa svih strana brda, obronci Vrana, Ljubuše i Raduše kao zidovi, a ozgor najljepši krov, vedri svod nebeski. U sredini, oko zgarišta, obnavljanje žrtve s Kalvarije. Samo nema zvona da sazovu vjernike i da ih podsjete na glavne dijelove mise. Da ih sjedine.” Međutim, i fra Franjo se odmah vraća u stvarnost pa nastavlja:
“Bila je to više idilična bazilika, a manje idealna. Vjernike je nemoguće skupiti ondje gdje nema krova nad glavom. Bez crkve skoro nema mise, nema propovijedi, nema katehizacije. Teško je na grobljima, još teže u privatnim kućama”.[1]
Ali kako napraviti baraku za župu koja ima 6.000 duša, ne računajući one koji će dolaziti iz prozoske župe? U proljeće 1944. godine majstor Ilija Cvitanović vodio je radove. Pomagali su mu Luka Tomić, zvani Lukica sa Šćita, i Ivan Pavlović iz Jaklića, uz ostale majstore. “Crkva” je bila duga 27, a široka 11 metara. Za “svetište” je iskorištena gospodarska zgrada koju su četnici zapalili. Izbijen je jedan zid koji se naslanjao na baraku. U tom prostoru je, osim oltarskog prostora i svetišta, napravljena i sakristija iza oltara, a nad sakristijom kor za pjevače. Baraka je pokrivena krovnom ljepenkom. Na pročelju barake nacrtan je franjevački grb i postavljen natpis:
“Ovo je kuća Božja i vrata nebeska”. Nad natpisom je bila godina 1944. Kad su kasnije prolazili partizani i gledali natpis, rekli su:
– Nek smo mi onoj staroj dohakali, a za ovu ćemo lako!
Nisu svi partizani bili tako raspoloženi prema crkvi. Neki od njih, posebno oni iz Dalmacije, i sami su pomagali majstorima graditi tu baraku. Komandant Miloš (Crnogorac) sam je ponudio ljude za rad. Tako je bilo dovoljno majstora i pomoćne radne snage. Teže je bilo dobaviti građu. Puk je donosio daske. Gdje god se mogla pronaći koja daska skidana je i donošena na gradilište. Nešto željeza je nabavljeno, a veliki je dio uziman iz spaljenih zgrada, samo što su ga obradili kovači Karače.
Baraka je imala dva reda drvenih stupova. Zato je i dobila naziv “bazilika”. Uz glavni oltar u svetištu bila su i dva sporedna oltara u baraci. Postavljen je i krsni zdenac od kamenice na ulje, sačuvane u podrumu starog samostana. Ispovjedaonice nisu postavljene, nego bi svećenik sjeo na gredu, a vjernik se ispovijedao klečeći na podu.
Kad bi u Rami bilo mirno, baraka je bila puna kao šibica tako da se kroz nju nije moglo kretati. Kad je popustio krov od ljepenke, postavljen je krov od trijeske, čime su pokrivane i ostale ramske kuće. Godine 1946. baraka je popođena, a krov je napravljen od šimle.
Pred barakom je postavljeno i zvono od 10 kg pozajmljeno iz prozorske crkve, obješeno na jednu jabuku crveniku, pa je zvonilo kad bi puhnuo jači vjetar. Ova “drvena bazilika” služila je svojoj svrsi dvanaest godina, dok konačno nije srušena 20. lipnja 1956. godine kad je trebalo početi popravljati izgorjelu crkvu.
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
[1] F. Žilić, Ramensia, str. 145.
