Drugi svjetski rat: Nova čarkanja s Vukovljanima
U proljeće 1941. godine neki Vukovljani zapalili su staju Franje Džolana na Zahumu i u njoj je izgorjelo 55 ovaca. Domaćin nikad nije dolazio u sukob s Vukovljanima. Naprotiv, bio je miroljubiv i razborito se ponašao prema svima. Kad su kupreški oružnici nakon tri dana dotjerali s Vukovska Koviljka Đurića, tamošnjeg kneza, Stojana Lugonjića i Kostu Kalajdžića, osumnjičene za paljevinu, Franjin sin nije htio uzeti njihovu stoku kao nadoknadu za učinjenu štetu, smatrajući da ovi ljudi nisu zapalili njegovu staju jer s njima nikad nije dolazio u sukob. Ljudi su pušteni kućama i ostali su živi do iza rata.
Saznavši za prepirke nekih Rumbočana sa stanovnicima pravoslavnih sela, ondašnji gvardijan fra Anto Perković to je javno osudio na pučkoj misi i upozorio župljane da se kršćanski ponašaju prema susjedima jer ima dovoljno trave na planini i za jedne i za druge. Koliko se sjeća Nikola Džolan, fra Anto je, između ostaloga, govorio:
– Braćo, čujem da gonite njihove ovce i da se svađate oko ispaše. Ne zaboravite da ste braća i komšije. Nemojte tako postupati.
Nato se jedan Rumbočak usprotivio iz klupe:
– Pusti ih ti u svoje bašče a mi im ne damo na svoje livade!
Gvardijan je izgrdio drznika koji mu se javno suprotstavlja u crkvi. Kušao ga je izbaciti iz crkve, ali nije uspio.
Kad je talijanska vojska u ožujku 1942. godine zapalila selo Ravno, neki su Zahumljani, a i seljani drugih sela, doprli s oružjem do Borića staja, na putu prema Vukovsku, i dotjerali 300 do 400 glava sitne stoke te je dijelili po Rami kao naknadu onima kojima su Srbi nanijeli štetu. Ovo je bio povod za zaoštravanje odnosa između srpskog i hrvatskog stanovništva.
Izvještaj oružničke postaje u Prozoru tvrdi da je dio otete stoke predan “Franjevačkom samostanu u Šćitu, na pohranu, kao ratni plijen do dalje odredbe”. U tom izvještaju stoji da se to odigralo 25. ožujka.[1] Koliko je vjerodostojan ovaj izvještaj i je li bilo moguće da fratri prihvate tuđu, otetu stoku? Pitao sam one koji su tada bili na Šćitu i nitko se ne sjeća da je do samostana dogonjena bilo kakva stoka.
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
[1] Usp. Namik Čehić, Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, I, Prozor 1985., str. 173.
