Drugi svjetski rat: Prve pogibije Ramljaka
Pripadnici narodne zaštite sa Zahuma čuvali su oružje u kući zvanoj vojarna u Brajinovu Docu. Držali su i straže, bojeći se napada s Vukovska, ali sve je to neozbiljno shvaćeno. Kad su Zahumljani na Duhove 25. svibnja 1942. godine otišli na tradicionalni proljetni sajam u Prozor, Vukovljani i njihovi pomoćnici zorom su napali Konjdolac i Zahum, tražeći da se stražari predaju i da im izruče sve oružje. Nastalo je puškaranje pa je na Zahumu poginulo pet ljudi; Jozo Paponja, Jozo Brkić, Šimun Nikolić, Ivan Šarčević – Sandal i Božo Ivić, dok je Matan Ivić umro u mostarskoj bolnici od posljedica ranjavanja. U Čeprljačama su poginula dvojica s Orašca: Anto Lovrić – Čuljkušić i Mato Brkić. Vukovljani su odveli petoricu: Nikolu Beškera, Ivana Džolana, Peru Kovačevića, Miška Franjića – Pulića i Matka Ostojića i pobili ih u Omaru kod Rilića. Bili su pustili starca Matka Ostojića, ali su na Latifićevu primjedbu da bi on mogao ispričati što se dogodilo s ostalima pošli za njim i ubili ga na putu. Tom prigodom bio je zarobljen i Nikola Džolan, sin Franjin. Bio je i ranjen. Prepoznali su ga oni isti ljudi za koje je on godinu dana ranije svjedočio da nisu zapalili njegovu staju, pa su oni sada jamčili za njega i on je pušten, dok su svi ostali zarobljenici stradali. Tom zgodom bio je zarobljen i Ivan Radić kojega je prepoznao jedan Vukovljak i upitao svoje suseljane:
– Što će ovaj čovjek ovdje? Njega treba pustiti, ja za njega garantiram.
Tako je Ivan ostao živ, dok su ostali stradali. Ivana je spasila i činjenica što su mu partizani odveli dva vola iz jarma dok je orao na svojoj njivi Rat na Zahumu. Jedan Vukovljak je izjavio da je on dragovoljno dao volove partizanima.
Danas se zna da su Zahum napali partizani, članovi bataljuna “Vojin Zirojević”. U napadu su “učestvovali svi prozorski partizani”, kojih tridesetak naoružanih ljudi. Tada je u Prozoru već bio formiran Narodnooslobodilački odbor.[1] Komunisti su iskoristili animoznost srpskog stanovništva prema Zahumu te su tako došli do oružja. Ubojstva su pripisali Srbima.
U rano proljeće 1942. godine dočekani su u Mekovcu na Ljubuši Mato i Franjo Sivrić. Ubijeni su i bačeni u škripinu. Dana 24. lipnja 1942. došao je Duvanjsko‑ravanjski odred na Tribiševo i Zlopolje te iz Zlopolja odveo Milu Raspudića, Mijata Brkića, Grgu Šaravanju, Živka Karačića, Stanka Kikaša i Pavu Šimunovića. Pobijeni su u selu Svitlice kod Vukovska. Kod svoje kuće na Mrkodolu zaklani su Franjo Miletić i Ivan Ćorić.
Iz Zvirnjače su tijekom rata odvedeni u Ravno i ubijeni sljedeći ljudi: Petar Dodig, Juro Gašpar, Blaž Mišin Jonjić, Petar Jonjić, Peronja Karlić, Andrija Keškić, Jure Lovrić i Božo Tovilo. U Zvirnjači su Ravnjani ubili Miška Jonjića i Matišu Keškića.
Nakon prvih pogibija ljudi su počeli ozbiljno shvaćati opasnost, ali još uvijek nisu ništa poduzimali da se zaštite. Očekivali su da će ih zaštititi država.
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
[1] Usp. Isto, str. 181.-183.
