Fra Kazimirova zlatna misa

Fra Kazimir Ivić bio je poprilično vremena umirovljenik na Šćitu. Obilazio je sela, svraćao među ljude, popričao bi s njima i davao im savjete. Ljudi su cijenili njegovo iskustvo. Kako je volio zemlju i rad na zemlji, to je mogao dati mnogo korisnih savjeta o voćarstvu, vrtlarstvu, sijanju, gnojenju i svemu što je bilo potrebno za bolji urod. Koristeći dugogodišnje iskustvo susreta s ljudima, znao je saslušati, shvatiti i pokušti pomoći. Prolazeći selima, svratio bi kod pojedinih domaćina, kod svojih rođaka, diskretno se raspitivao o svemu što se događa u selu, ali nije dopušteno da se pred njim raspredaju tračevi.

Kad čovjek čita njegove primjedbe u “Bilješkama”, može vidjeti koliko je poznavao ramsku situaciju i koliko je volio Ramu. On je 14. listopada 1962. godine slavio svoju zlatnu misu na kojoj je bilo 46 svećenika uz mnoštvo naroda, a u asistenciji su bili zlatomisnici fra Miroslav Džaja, fra Miron Kozinović i fra Arkanđeo Grgić. Bili su to časni i zaslužni starci koji su mnogo učinili za franjevačku zajednicu i bosanski puk. Na fra Kazimiru se nije primjećivalo da je toliko ostario zato što je disciplinirano živio, rado se kretao, pazio na svoje zdravlje, ali nikad sa strepnjom, nego je realno gledao na život i na bolest, pa se ni smrti nije bojao.

 

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

Fra Kazimir Ivić je rođen 16. travnja 1890. u Rumbocima od roditelja Mije i Marte Ivić r. Mišura. Osnovnu školu pohađao je na Šćitu, gimnaziju u Visokom gdje je završio četiri razreda (1902.–1906.), sedmi i osmi razred s maturom položio je privatno u Tuzli 1912. godine. U novicijat ga je primio 11. srpnja 1908. u Fojnici provincijal fra Franjo Komadanović. Tom prigodom umjesto krštenog imena Božo uzeo je redovničko ime fra Kazimir. Provincijal Komadanović primio je i njegove jednostavne zavjete u Fojnici 15. srpnja 1909. Teologiju je studirao u Sarajevu, gdje je završio osam semestara (1909.–1912.), slavistiku u Grazu i Beču (1912.–1916.) gdje je doktorirao 1916. godine iz slavenske lingvistike. Svečane zavjete položio je u Kraljevoj Sutjesci 17. srpnja 1912. pred provincijalom fra Lovrom Mihačevićem. Za prezbitera ga zaredio pomoćni biskup dr. Ivan Šarić u Sarajevu 6. listopada 1912. Mladu misu proslavio je na Šćitu 13. listopada 1912. godine.

Na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom predavao je hrvatski i njemački jezik te filozofiju (1916.-1937., 1940.-1944.), a jedno vrijeme bio je i nastavnik na Kožarskoj školi u Visokom. Biran je za meštra klerika (1921.), direktora Gimnazije (1928.–1937.), dva puta definitora Provincije (srpanj 1931.– srpanj 1933., 12. prosinca 1939.–1941.//), te vizitatora Provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu (1937.).

Fra Kazimir je pastoralno djelovao kao gvardijan i župnik na Šćitu (2. svibnja 1937.–17. prosinca 1939.). U samostan na Šćitu doveo je 1938. godine Školske sestre franjevke hercegovačke provincije. Župnik je na Gračacu od 28. travnja 1944. do hapšenja 17. listopada 1948. Njegovo se hapšenje i zatvaranje dogodilo točno dva tjedna nakon što je pod pučkom misom 3. listopada provincijal Bosne Srebrene fra Vitomir Jeličić blagoslovio zvona na župnoj crkvi na Šćitu, „naglašavajući kako je to uspomena na činjenicu što su franjevci već sedam stoljeća slavili Boga u Bosni, a od toga 500 godina u Rami, gdje su crkva i samostan pet puta gorjeli, ali su se dizali iz pepela kao i ova zvona koja su opet podignuta na drveni zvonik”.

U Bilješkama o Franjevačkom samostana u Rami sam je fra Kazimir zapisao:

„Za blagoslova zvona bila je asistencija. Ja nisam u njoj bio. Meni su rekli da držim red i da odmah u početku zamolim mp. provincijala da blagoslovi zvona, što sam vrlo rado učinio. Kad sam iza podne išao s brevijarom u gaj, prolazeći ispred stare kuće, gdje je bilo sijelo milicije, čujem riječi: On je otvorio konferenciju! Mene su i prije neki poznanici, kao Salko Balić i Anto Čalić, upozoravali da će me zatvoriti, a i oni koji su u zatvoru bili pripovijedali su mi da sve o meni pitaju i da traže što bilo da me zatvore.”

O fra Kazimirovu hapšenju i zatvaranju 17. listopada 1948. godine fra Ljubo Lucić dalje piše:

„Došli su policajci na Gračac, pokazali Kazimiru rješenje o lišavanju slobode, pretresli kuću te ga odveli u Konjic, a nakon dva dana skrasio se u Sarajevu. Kazimir je još prije doznao kako se OZN-a zanima za njega i ispituje ljude o njemu.”

I fra Kazimir je u Bilješkama zabilježio kako je odveden u zatvor:

„Popodne dođe limuzina po mene, dadnu mi nalog za lišenje slobode, premetnu kuću i odvezu me najprije u Konjic u Miliciju, gdje sam ostao dva dana i onda me prebace u središnju UDB-u kod Okružnog suda u Sarajevu”.

Na dvije godine zatvora osudio ga je Oblasni sud u Mostaru 17. ožujka 1949. godine. Njegova krivnja, prema optužnici i presudi, sastojala se u tome što je po nečijoj anonimnoj, poštanskoj dojavi muslimane, navodno, nazvao neugodnim, uvredljivim imenom. Naravno fra Kazimir to nije mogao priznati jer je to bila obična inkriminacija, blaćenje i laž, budući da je s muslimanima imao vrlo dobre odnose.

Kad se fra Kazimirov odvjetnik Slobodan Tambić žalio na previsoku kaznu, Vrhovni sud u Sarajevu kaznu mu je povisio na tri godine, koju je on izdržavao u Zenici; zapravo je odležao dvije godine i 22 dana.

Na slobodu je fra Kazimir pušten uvjetno 9. studenoga 1950. godine, a potpuno je slobodan postao istom 17. listopada 1951. godine kada su se napunile pune tri godine koliko je i bio kažnjen. Izlaskom iz zatvora došao je u samostan na Šćitu 11. studenoga 1950. godine.

Službu župnog vikara obnaša u Fojnici (5. travnja 1951.–28. lipnja 1951.), potom je župnik u Ljubunčiću kraj Livna (28. lipnja 1951.–7. svibnja 1953.) zamijenivši fra Vladislava (Vladu) Ćurića. Iz njegova dvogodišnjeg župnikovanja u Ljubunčiću vrijedi zabilježiti ovaj događaj: 5. listopada 1952. pozvao ga je šef Povjerenstva unutarnjih poslova u Livnu gosp. Mirko Baković i tražio od njega da potpiše neki formular u kojem se od njega zahtijevalo da u svojoj pastoralnoj službi, jer je bio kažnjavan za krivična djela protiv naroda i države, ne smije katehizirati djecu. Formular je on potpisao i na taj način bio ograničen u najbitnijoj i najvažnijoj pastoralnoj dužnosti.

Iz Ljubunčića fra Kazimir odlazi za župnika u Tišinu (7. svibnja 1953.–30. lipnja 1955.). U Rami na Šćitu je samostanski i župni vikar (30. lipnja 1955.–11. kolovoza 1958.), te umirovljenik. Zlatnu misu proslavio je na Šćitu 14. listopada 1962. godine.

Kao direktor Gimnazije zauzimao se za afirmaciju visočke gimnazije, koja je za njegova direktorstva postigla značajne rezultate: otvoren je Konvikt za izvanjske đake, gimnazija je dobila, uz klasična, i realna odjeljenja, povećao se broj profesora, osnovan je lapidarij i numizmatička zbirka, proslavljena je 50. obljetnica Gimnazije (1932.). Nabavljen je vrijedan inventar za Gimnaziju, podignuta je gimnazijska dvorana Dom sv. Ante u kojoj je otvoreno i prvo kino u Visokom. Redovito su tiskani gimnazijski izvještaji (1929./1930.–1936./1937.). Zaslužan je za proslavu 700. obljetnice smrti sv. Franje (1927.). Fra Kazimir je bio pokretač i odgovorni urednik Franjevačkog vijesnika 1927. godine, a 1928. uređuje Franjevački vijesnik zajedno s dr. fra Bonifacom Badrovom. U Visokom je bio godinama predstavnik Hrvatskog kulturnog društva Napredak.

Kao gimnazijalac sudjelovao je u pokretanju đačkog lista Cvijet (1907.), u kojem je tiskao svoje prve radove. Kasnije piše o Narcisu Jenku, Ivanu fra Franji Jukiću, fra Jeronimu Vladiću, fra Grgi Martiću i drugim franjevcima, o zbivanjima u Crkvi kod nas i u svijetu, o franjevačkoj prošlosti i sadašnjosti, o sv. Franji i drugim uzorima kršćanskog življenja, o važnim kulturnim događajima; prikazuje, ocjenjuje i komentira djela drugih autora; sastavlja komemorativne članke i nekrologe. Objelodanio je više od stotinu priloga u Našoj misli (1918.-1919.), Glasniku sv. Ante (1923., 1925.-1933., 1936., 1940., 1943.), Hrvatskoj slogi (1923.), Novoj reviji (1923.), Obzoru (1926.), Kalendaru sv. Ante (1927.-1930., 1933., 1941., 1943.), Franjevačkom vijesniku (1927.-1930., 1930.-1933., 1940.), Napretku (1929.-1930.) i Hrvatskoj straži (1930.).

Fra Kazimir je savjesno bilježio sve što je mogao naći o Rami nastavljajući ondje gdje je stao fra Jeronim Vladić, koji mu je bio uzor, sa svojom knjigom Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu i njezinom dopunom Urežnjaci iz Rame. Posebno je bio marljiv za vrijeme obnove crkve i samostana za gvardijana dr. fra Eduarda Žilića. Sve što je vidio i čuo, on je zapisao. Kad je 10. lipnja 1967. nastala pauza u radovima na šćitskoj crkvi, fra Kazimir je sutradan prestao pisati svoje bilješke. On je već bio teško bolestan. Njegove je bilješke prepisao fra Ivo Žilić. Na kraju Bilježaka stoji: “Prepisao dovle 3. ožujka 1968. Žilić fra Ivo.”

Dr. Ivić nije bio pretežak za svoju visinu i krupnoću, iako se malo gegao pri hodu. Zdravlje ga je, u biti, dobro služilo do pred kraj života. Dana 19. siječnja 1966. pao je u crkvi, ali tomu nije pridavao velike važnosti. Sutradan je opet pao, ali ni tomu nije posvećivao pozornost. Otišao je u Sarajevo na pregled i konstatirano je da ima probleme s prostatom koju bi trebalo operirati, ali se liječnici nisu usudili zbog slabosti srca. Kad je 23. listopada iste godine pao na srednjem trijemu crkve, nije mogao ni misu slaviti iako je bila nedjelja. Morao je odležati pa je tek 30. listopada 1966. opet služio misu. Umro je 5. prosinca u samostanu na Šćitu u 78. godini života, a pokopan je 7. prosinca 1968. na groblju u Ripcima.

Fra Kazimir je bio krepak i živahan čovjek. Volio je svoj narod i užu domovinu pa je s velikom ljubavlju istraživao bosansko-hercegovačku prošlost i sadašnjost. Kao dugogodišnji profesor prenosio je na mlađe naraštaje svoje bogato životno iskustvo, ističući čistoću materinskoj jezika, njegovo bogatstvo i ljepotu. Uvjeravao je mlade ljude da će narod s viškom kulture lakše prebroditi nedaće. U sebi je sretno spajao velikodušnost, otvorenost i susretljivost ramskoga puka te mekoću, pitomost, energičnu volju i bistrinu školovanog gorštaka. Cijeli život ostao je vjeran prvotnim franjevačkim idealima, unatoč svim životnim teškoćama.

Uz neobjavljene Bilješke o Franjevačkom samostanu u Rami od 1882. godine urednik je knjiga:

Sv. Franjo Asiški, prigodom sedamstogodišnjice njegove smrti, Odbor za jubilejsku proslavu Herceg-Bosne, Hrvatska Tiskara, Sarajevo 1927.

Pedesetogodišnjica Franjevačke klasične gimnazije s pravom javnosti u Visokom, Trgovačka štamparija M. Ramljak i drugi, Sarajevo 1933.