Fratri se vraćaju na Šćit
Kad je u Bosni ukinut pašaluk i kad su oni koji su prisvojili samostansko zemljište počeli siromašiti i prodavati ga, kupio je fra Franjo Franjković, zvani Predo iz Fojnice, novcem fojničkog samostana zemljište oko zgarišta stare crkve na Šćitu. Pritom su mu pomagala dva okretna čovjeka: Mijo Milišić iz Rumboka i Jakov Filipović iz Proslapa. Njih su zvali Perišićevim diskretima (samostanskim vijećnicima). Oni su dobro poznavali “svu tursku politiku ramskih muslimana”, kako reče J. Vladić.[1] Nagovorili su Muharem‑bega Dugalića da proda zemljište na Šćitu i ono na Uzdolu. Prema ugovoru od 15. rujna 1855. godine kako bilježi Vladić na temelju “Libra od kase manastira sv. Duha u Fojnici” begu je isplaćeno: “dukata 80, sovrana 10 (svaki po tri dukata to je 30 dukata i cvancika 6), troška pako, dok se oprave izbaviše, groša 421,1/2”.[2]
Odmah su počeli pripremni radovi: čišćenje zemljišta, nabavka drvene građe (500 brvana i greda), a do Božića je sve očišćeno. Fra Franjo se prilikom tih radova prehladio i umro na proljeće 1856. godine.
Fra Pavao Vujičić, rođen u Imotskom, ali član bosanske franjevačke provincije, brat apostolskog vikara fra Paškala Vujičića i don Mate, svećenika pečujske biskupije, prihvatio se obnove ramskog samostana. Na dobro sačuvanim temeljima samostana koji je izgorio prilikom seobe u Cetinsku krajinu, dao je 1856. godine podići podrum i prvi kat zidane kuće, dok je drugi kat napravio od drvene građe. Iste godine uspio je pokriti kuću daskom a sljedeće je godine dovršio dvanaest soba te kuhinju i župni ured. Fra Pavao je doveo zidare iz Imotskog, dok su domaći ljudi postavili drvenu konstrukciju. To je za ono doba bila vrlo prostrana i ugodna kuća te su fratri, kad su tridesetih godina 20. stoljeća preselili u novi samostan, dugo žalili za starom kućom. Stara je kuća dugo ostala prazna. Nakon Drugog svjetskog rata služila je kao zatvor koji su mnogi naši ljudi po zlu zapamtili, jer su u njemu teško isprebijani, mučeni i zlostavljani.
Stara kuća služila je i kao stan policijskih obitelji, kao trgovina i kao privatni stan. Sad se ova kuća, inače proglašena spomenikom kulture, sama srušila. Ostao je samo zid nad podrumom. Nad ulaznim vratima stajao je natpis: “Na poštenje Božie i korist redovnikah s pomoćju puka načinih O. P. fr. Pavo Vuičić župnik. Godine Gospodinove 1857.”
Pokraj samostana napravljena je prostrana štala i hambar, iskrčena je šuma i posađen voćnjak, napravljeno je dvorište koje je ograđeno visokim daskama “da je izgledalo kao kakav grad”, kako veli Vladić.[3] Narod je dovukao građu i dao 8.000 groša, dok je ostale troškove podmirio fojnički samostan koji je 1857. godine begu Dugaliću isplatio 1.014 groša za preostalo fratarsko zemljište uz samostan. Vujičić je od muslimana otkupio i druga bivša samostanska zemljišta koja su oni prodavali na Vranu i Grkašćici. U to doba na Šćitu nije bilo nijedne kuće osim fratarske pa je fra Pavao podigao na Radiljevcu, iznad vrela Šestan, kuću s podrumom s dvije prostrane sobe i “kućom”, tj. vatrištem iznad njega, za dvojicu braće Bagarića, Miju i Peru koji su bili kmetovi, a uz kuću je sagradio i pojatu. Godine 1863. fra Anto Vladić izgradit će na Šćitu neku vrstu svratišta za putnike, da ne svraćaju u samostan.
Fra Pavao je uza sve ove radove sam služio prostranu ramsku župu od dvadeset i pet sela u kojima je bilo 2.638 duša, dok je 1856. godine na župu Uzdol otpadalo trinaest sela s 820 duša. Inače je kod naroda ostala uspomena da je fra Pavo spavao “otvorenih očiju kao zec, jerbo i po noći, kad bi ga došli zvati k bolesniku, kao da vazda stoji na oknu od prozora, vazda spreman, vazda gotov”, piše fra J. Vladić. “Nikad ga nisu vidjeli ljuta, osim kad bi čuo psovku, ali tada bi dao i pouku”, veli Vladić, čudeći se kako se nije bojao pasa. A o njegovom načinu davanja u zajam piše sljedeće: “Nigda javno ne bi nikome ništa dao, niti je javno što od koga uzimao ni tražio, pače ni svog godišnjeg prihoda, takozvane godižbine. I kad bi se premjestio s jedne župe na drugu, malo ih je posve bilo, koji bi što dužni ostali. A kada bi ga tko upitao, kako to može biti, odgovorio bi:
– Vide cui fide! (Vidi komu možeš vjerovati) Kad vidiš koga da ti neće vratiti zajma, ili mu ne daj, ili mu odmah ono pokloni.”[4]
Zdušno je nastojao otkupiti od begova bivše samostanske posjede, bilo novcem koji mu je davao fojnički samostan, bilo onim što je sam uštedio.
Austrijski oficir Johann Roskiewicz piše o Rami da je “Prozor trgovište sa 600 stanovnika i s ruševnom tvrđavom”, a za Šćit kaže da je “malo selo katoličke župe”.[5] Za dolinu Rame kaže da u njoj ima “gotovo 10.000 duša” te se hvali: “Naišli smo na dobar prijem u župnoj kući”.[6]
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
[1] Usp. J. Vladić, Urežnjaci, str. 341.
[2] Usp. J. Vladić, Uspomene o Rami, str. 103.-104.
[3] Usp. Isto, str. 105.
[4] Usp. J. Vladić, Urežnjaci, str. 344.-345.
[5] Usp. Johann Roskiewicz, Studien über Bosnien und Hercegovina, Leipzig und Wien 1868., str. 101.
[6] Usp. Isto, str. 108.
