fbpx
Fratri se vraćaju na Šćit

Fratri se vraćaju na Šćit

Kad je u Bosni ukinut pašaluk i kad su oni koji su prisvojili samostan­sko zemljište počeli siromašiti i prodavati ga, kupio je fra Franjo Franj­ković, zvani Predo iz Fojnice, novcem fojničkog samostana zemljište oko zgarišta stare crkve na Šćitu. Pritom su mu pomagala dva okretna čovjeka: Mijo Milišić iz Rumboka i Jakov Filipović iz Proslapa. Njih su zvali Perišićevim diskretima (samostanskim vijećnicima). Oni su dobro pozna­vali “svu tursku politiku ramskih muslimana”, kako reče J. Vladić.[1] Na­go­vo­rili su Muharem­‑bega Dugalića da proda zemljište na Šćitu i ono na Uzdolu. Prema ugovoru od 15. rujna 1855. godine kako bilježi Vladić na temelju “Libra od kase manastira sv. Duha u Fojnici” begu je isplaćeno: “dukata 80, sovrana 10 (svaki po tri dukata to je 30 dukata i cvancika 6), troška pako, dok se oprave izbaviše, groša 421,1/2”.[2]

Odmah su počeli pripremni radovi: čišćenje zemljišta, nabavka drvene građe (500 brvana i greda), a do Božića je sve očišćeno. Fra Franjo se prilikom tih radova prehladio i umro na proljeće 1856. godine.

Fra Pavao Vujičić, rođen u Imotskom, ali član bosanske franjevačke pro­vincije, brat apostolskog vikara fra Paškala Vujičića i don Mate, sveće­nika pečujske biskupije, prihvatio se obnove ramskog samostana. Na dob­ro sačuvanim temeljima samostana koji je izgorio prilikom seobe u Cetin­sku krajinu, dao je 1856. godine podići podrum i prvi kat zidane kuće, dok je drugi kat napravio od drvene građe. Iste godine uspio je pokriti kuću daskom a sljedeće je godine dovršio dvanaest soba te kuhinju i župni ured. Fra Pavao je doveo zidare iz Imotskog, dok su domaći ljudi postavili drvenu konstrukciju. To je za ono doba bila vrlo prostrana i ugodna kuća te su fratri, kad su tridesetih godina 20. stoljeća preselili u novi samos­tan, dugo žalili za starom kućom. Stara je kuća dugo ostala prazna. Nakon Drugog svjetskog rata služila je kao zatvor koji su mnogi naši ljudi po zlu zapamtili, jer su u njemu teško isprebijani, mučeni i zlostavljani.

Stara kuća služila je i kao stan policijskih obitelji, kao trgovina i kao pri­vat­ni stan. Sad se ova kuća, inače proglašena spomenikom kulture, sama srušila. Ostao je samo zid nad podrumom. Nad ulaznim vratima stajao je natpis: “Na poštenje Božie i korist redovnikah s pomoćju puka načinih O. P. fr. Pavo Vuičić župnik. Godine Gospodinove 1857.”

 

Pokraj samostana napravljena je prostrana štala i hambar, iskrčena je šuma i posađen voćnjak, napravljeno je dvorište koje je ograđeno visokim daskama “da je izgledalo kao kakav grad”, kako veli Vladić.[3] Narod je dovukao građu i dao 8.000 groša, dok je ostale troškove podmirio foj­nički samostan koji je 1857. godine begu Dugaliću isplatio 1.014 groša za preostalo fratarsko zemljište uz samostan. Vujičić je od muslimana otkupio i druga bivša samostanska zemljišta koja su oni prodavali na Vra­nu i Grkašćici. U to doba na Šćitu nije bilo nijedne kuće osim fratarske pa je fra Pavao podigao na Radiljevcu, iznad vrela Šestan, kuću s podrumom s dvije prostrane sobe i “kućom”, tj. vatrištem iznad njega, za dvojicu braće Bagarića, Miju i Peru koji su bili kmetovi, a uz kuću je sagradio i pojatu. Godine 1863. fra Anto Vladić izgradit će na Šćitu neku vrstu svratišta za putnike, da ne svraćaju u samostan.

Fra Pavao je uza sve ove radove sam služio prostranu ramsku župu od dvadeset i pet sela u kojima je bilo 2.638 duša, dok je 1856. godine na župu Uzdol otpadalo trinaest sela s 820 duša. Inače je kod naroda ostala uspomena da je fra Pavo spavao “otvorenih očiju kao zec, jerbo i po noći, kad bi ga došli zvati k bolesniku, kao da vazda stoji na oknu od prozora, vazda spreman, vazda gotov”, piše fra J. Vladić. “Nikad ga nisu vidjeli ljuta, osim kad bi čuo psovku, ali tada bi dao i pouku”, veli Vladić, čudeći se kako se nije bojao pasa. A o njegovom načinu davanja u zajam piše sljedeće: “Nigda javno ne bi nikome ništa dao, niti je javno što od koga uzimao ni tražio, pače ni svog godišnjeg prihoda, takozvane godižbine. I kad bi se premjestio s jedne župe na drugu, malo ih je posve bilo, koji bi što dužni ostali. A kada bi ga tko upitao, kako to može biti, odgovorio bi:

– Vide cui fide! (Vidi komu možeš vjerovati) Kad vidiš koga da ti neće vratiti zajma, ili mu ne daj, ili mu odmah ono pokloni.”[4]

Zdušno je nastojao otkupiti od begova bivše samostanske posjede, bilo novcem koji mu je davao fojnički samostan, bilo onim što je sam uštedio.

Austrijski oficir Johann Roskiewicz piše o Rami da je “Prozor trgovište sa 600 stanovnika i s ruševnom tvrđavom”, a za Šćit kaže da je “malo selo katoličke župe”.[5] Za dolinu Rame kaže da u njoj ima “gotovo 10.000 duša” te se hvali: “Naišli smo na dobar prijem u župnoj kući”.[6]

 

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

 

[1]  Usp. J. Vladić, Urežnjaci, str. 341.

[2]  Usp. J. Vladić, Uspomene o Rami, str. 103.-104.

[3]    Usp. Isto, str. 105.

[4] Usp. J. Vladić, Urežnjaci, str. 344.-345.

[5]  Usp. Johann Roskiewicz, Studien über Bosnien und Hercegovina, Leipzig und Wien 1868., str. 101.

[6] Usp. Isto, str. 108.

Oznake

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar